Sinđelić pred sudom. Jedva je, kaže, dočekao.
Da rasplete ili dodatno zaplete priču u kojoj je, makar u to nema sumnje, on jedan od ključnih aktera, nezavisno od toga da li iza zločinačkog nauma stoji najača opoziociona (DF) ili najača vladajuća (DPS) politička struktura. Odnosno, da li je riječ o „državnom udaru” (tj. nasilnom preuzimanju vlasti, kako su nas nadležni strašili 16. oktobra prošle godine) ili „terorizmu u pokušaju” kako je tužilaštvo potom kvalifikovalo djelo koje optuženima stavlja na teret. Bezmalo na godišnjicu događaja zbog kojih cinici Skupštini Crne Gore tepaju da je Sinđin parlament. A u kojima je nepoznanica čak i identitet glavnih izvođača. I to ne samo Rusa, ili rusa, koji su nedostupni crnogorskom tužilaštvu.
Sporno je čak i to da li je Sinđelić – Saša, Aleksandar, sve to skupa ili nešto treće? Vođa terorističke organizacije ili član kriminalne grupe? Što, vidimo, nije svejedno. Ne znamo, jednako, kada govorimo o svjedoku saradniku u slučaju državni udar imamo li na umu da je Sinđelić (samo) plaćeni pripadnik grupe panslovenskih nacionalista i humanista, saradnik makar jedne tajne službe, pravosnažno osuđeni ubica, ilegalni trgovac oružjem pod policijskim nadzorom, dokazani lažov i prevarant i(li) bolesnik sa utvrđenim psihičkim poremećajem…
Iz prvog dijela njegovog iskaza pred sudom – Sinđelić se u sudnici pojavio koji sat prije zaključenja ovog broja Monitora – moglo bi se zaključiti da A. S. Sinđelić može biti skoro sve od navedenog. A šta će ostati znaćemo nakon unakrsnog ispitivanja advokata odbrane.
Na istom tasu terazija boginje Justicije skupa sa S. A. Sinđelićem nalazi se i Milivoje Katnić, glavni specijalni državni tužilac koji je u više navrata javno ponovio kako za sve što govori ima dokaze, i da u slučaju državni udar/terorizam u pokušaju „pre¬u¬zi¬ma na se¬be sve ve-za¬no za za¬ko¬ni¬tost po¬stu¬pa¬nja, za sve rad¬nje i po¬stup¬ke spro¬ve¬de¬ne u ovom do¬ga¬đa¬ju”.
Nije to mali teret. Ne samo zbog činjenice da je Katnić, i oni koji su mu u ovom poslu pomagali, prve informacije o navodnim pučistima dobio „od Boga i talika junačkoga”, već mnogo više zbog čitavog niza kontroverzi koje prate postupak utvrđivanja istine o 16. oktobru. Pod uslovom da je sve ovo što se u Višem sudu dešava od početka septembra, a pod dirigentskom palicom sutkinje Suzane Mugoše, zaista to što bi trebalo da bude – utvđivanje istine.
Pred nama su, koliko to dozvole sudija, tužioci i advokati, dani u kojima će S. A. Sinđelić – ovog puta javno – ponoviti svoju priču. I još jednom prevaliti dugačak put od tvrdnji da nema nikakve veze sa prošlogodišnjim događajima u Crnoj Gori („Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, tvrdio je Sinđelić 19. ili 20. oktobra, optužujući „ako (Milo) Đukanović tamo pali marihuanu i piše gluposti, to je njegov problem. Ta kriminalna opcija tamo što radi uopšte me ne zanima, a za ovo što se dešava po medijima tek ćemo da se tužimo i da vidimo šta će da bude, s obzirom na to da ja iz Srbije nisam odlazio, niti znam o čemu se radi”), do tajnovitog dolaska u Crnu Goru (Sinđelić se 21. oktobra prošle godine poslednji put susreo sa Eduardom Šišmakovim, uplašio se za svoj život, pa odlučio da sve prizna. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari”, svjedočio je Sinđelić.
Ne zna se da li mu je taj potez produžio život ali su mu spremnost da priča i oruđa koje je odnio u policiju obezbijedila status svjedoka saradnika. Zbog čega je, uz ostalo, njegova grupa od terorističke postala kriminalna, a on od njenog vođe ražalovan u običnog saučesnika. I sve to navodno. Dok optužbe Specijalnog tužilaštva pred sudom ne budu potvđene ili odbačene.
Odluku da Sinđelić dobije status svjedoka saradnika sud je donio „nakon ocjene da će svojim svjedočenjem znatno doprinijeti dokazivanju predmetnih krivičnih djela i pomoći otkrivanju i dokazivanju drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da je kriminalna grupa vršila”, stoji u saopštenju koje je potpisala Aida Mazurović, savjetnica za odnose sa javnošću u Višem sudu, uz konstataciju da je Sinđelićev iskaz „pretežniji od štetnih posljedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret”.
Imajući u vidu činjenicu da prema Zakonu o krivičnom postupku sud ne može nekoga oglasiti krivim samo na osnovu dokaza dobijenog svjedočenjem svjedoka saradnika, očekivalo se da Sinđelićev iskaz zaista bude bomba.
A onda su na površinu isplivale mine koje je tužilaštvo, čini se, pokušavalo da pritrpa što dublje. Advokati optuženih i poslanici DF-a nadmetali su se ko će prije ukazati na makar tri sporna mjesta saradnje Specijalnog tužilaštva i svjedoka saradnika: kako je i zašto Sinđelić došao u Podgoricu iz Beograda, od kada se poznaju on i Katnić i konačno, da li je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokušalo da prikrije njegov pravi identitet kako bi ga zaštitilo od izručenja Hrvatskoj gdje je, zbog teškog ubistva, osuđen na 21 godinu robije.
Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić izbjegavao je odgovor na postavljena pitanja.
,,Podsjećamo da predmet na koji se odnose pitanja nosi oznaku tajnosti zbog čega bi svako saopštavanje detaljnijih informacija koje mogu da utiču na postupak predstavljalo kršenje propisa. Podsjećamo, takođe, da je zakonom propisano da su državni organi, mediji, javne ličnosti… dužni da svojim izjavama o krivičnom postupku koji je u toku ne vrijeđaju pravila postupka. Tužilaštvo javnosti saopštava informacije koje u određenoj fazi postupka mogu da budu dostupne javnosti”, saopšteno je iz SDT-a kao odgovor na pitanje kako je Sinđelić stigao u Crnu Goru.
Sličan stav iznijelo je i Udruženje tužilaca: „Podsjećamo građane Crne Gore da poštujemo pravo javnosti da zna, ali istovremeno ističemo da to pravo ne može biti apsolutno, naročito kada je riječ o postupku koji je u toku”.
Nije, međutim, dugo trebalo pa da Katnić i njegovi saradnici zaborave na vlastito insistiranje o tajnosti postupka.
„Sinđelić je vrlo sposobna osoba u određenim oblastima, za izvršenje ovakvih zadataka-sjajna, ima mogućnosti i znanja za izvršenje najtežih zadataka ove vrste, radi se o fanatiku koji ovo radi iz ubjeđenja, ne zbog novca, zbog toga je i u stanju da uradi ta izvršenja. Veoma je važan za nas krivični postupak. Niko nije znao za Širokova, odnosno Šišmakova, osim njega”, objašnjavao je Katnić u Živoj istini sredinom februara, uoči podizanja optužnice. Štap je pratila i šargarepa: „SDT i državni organi CG nude građanima mir i prosperitet. Alternativa tome su destrukcija, razaranje sistema, nestanak osnovnih uslova za život … Alternativa protiv koje se ja bezrezervno borim…”.
U sličnom tonu iz SDT odgovaraju i na optužbe da se Katnić sa Sinđelićem, službeno, zna od početka vijeka i da zna za njegova zlodjela i presudu u Hrvatskoj. „Postavljanje pitanja kredibiliteta Saše Sinđelića u vezi sa njegovim statusom svjedoka saradnika ima za cilj da se u javnosti stvori negativan stav prema validnosti krivičnog postupka koji je u toku i potvrđuje da organizatori kriminalne organizacije ulažu velike napore kako bi spriječili osudu njenih pripadnika”, saopštili su.
Kontradiktoran sudski postupak na koji su se, sa mnogo ponosa i samopouzdanja, pozivali krajem prošle godine, niko više nije pominjao. Umjesto toga krenule su opomene i optužbe na račun svih koji su iskazivali i zrnce sumnje u ponuđenu verziju.
Kulminiralo je sredinom ljeta, kada je SDT – dan uoči suđenja – na svom sajtu objavilo telefonsku prepisku advokata i njihovih klijenata u ovom procesu, u kojoj oni razgovaraju o načinima odbrane na predstojećem suđenju. Tužilaštvo je materijal iz telefona advokata Gorana Rodića objavilo uz komentare do sada nezabilježene na ovim prostorima. Iz njih saznajemo da su u Specijalnom tužilaštvu posebno bili osjetljivi na informacije o Sinđelićevim zločinima u Hrvatskoj, i najave da će Hrvatska tražiti njegovo izručenje. Otud saznajemo kako se Rodić i Milan Knežević savjetuju da tu priču (o Sinđeliću) „treba provući i kroz naše i hrvatske medije i plus tražiti odgovore od nadležnih – onda im je javnost problem za sve ispod stola sta su zamislili da rade…” A onda nam nadležni objašnjavaju kako „navedena komunikacija, kao što se i vidi, predstavlja sinhronizovanu akciju pokušaja diskreditacije svih radnji koje Specijalno državno tužilaštvo preduzima”.
„Na ovaj način narušavaju se elementarni odnosi advokata i klijenata, koji počivaju na odnosu punog povjerenja, posvećenosti zaštite prava klijenta i zakonskoj obavezi čuvanja profesionalne tajne”, navodi se u saopštenju Zdravka Begovića, predsjednika Advokatske komore CG. Iz AKCG je ranije, kada je Katnić naredio pretresanje Rodićeve kancelarije, saopšteno da je takav pretres bio nezakonit jer nije bilo predstavnika Komore, kao što propisi nalažu.
I izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević ocijenila je da je Katnić objavljujući transkripte razgovora advokata Rodića posegao za neprihvatljivim sredstvom. „Ovo je presedan kojim je prekršeno Rodićevo pravo na privatnost i odbranu u krivičnom postupku, tako što je mimo bilo kakve krivične procedure, tužilaštvo objavilo djelove te prepiske i to uz svoju interpretaciju “, kazala je Gorjanc-Prelević i ocijenila da postupci Katnića „izazivaju opštu nesigurnost”.
To mišljenje nije dijelio Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković. Pa je odbio zahtjev za Katnićevo izuzeće.
SDT je, prethodno, sa navodnim pučistima potpisivala sporazume o priznanju krivice, po kojima su potencijalne ubice premijera kažnjene sa pet mjeseci zatvora, a „snajperisti” zaduženi da u policijskim uniformama (koje je Sinđelić kupio i zadržao u Beogradu) pucaju u okupljenu masu (iz oružja koga ili nikada nije bilo, ili je kupljeno pa bačeno u neimenovano jezero na Kosovu – to znaju Katnić i vojvoda Mirko Paja Velimirović) pušteni kućama da ne prave gužvu u zatvoru.
I otud sumnja da je glavni posao A. S. Sinđelića u Podgorici da u priču o puču uveže funkcionere opozicionog DF-a Andriju Mandića i Milana Kneževića. Nije, ipak, još uvijek jasno na koji način će to izvesti (svjedočenje je tek počelo). I koliko će njegov nastup dojmiti sudsko vijeće i – ne manje bitno – brojnu televizijsku publiku, kojoj je unaprijed najavljeno da je Sinđin nastup centralni ovog pravosudnog serijala.
Makar toliko da zaboravi na osnovne nelogičnosti postupka. Poput one da do danas ne znamo da li je vojvoda Paja stavio u džep 30 hiljada eura koje je dobio od Sinđelića za kupovinu „50 automatskih pušaka, 50 pištolja i što više municije” a njemu poslao fotografije naoružanja iz magacina crnogorske policije, ili je to oružje stvarno kupljeno, pa raskopljeno i bačeno u neimenovano jezero „na srpsko-albanskoj granici”. Uz znanje Milivoja Katnića.
,,U ovu priču ulažem svoj obraz i svoju čast”, naglasio je Katnić. Naš ulog još nije obznanjen. Ipak, prema pažnji sa kojom se prati iskaz svjedoka saradnike, očito je da javnost shvata kako je nešta krupno u igri.
Definicije
Pokušaj državnog udara ili terorizam u pokušaju?
Tužilac Katnić je početkom novembra obznanio: ,,Državni organi Crne Gore otkrili su da je – radi nasilnog rušenja legalno izabranih vlasti – formirana kriminalna organizacija na teritoriji Crne Gore, Srbije i Rusije”. Nešto kasnije to je potvrdio i Milo Đukanović . „Politički gledano, to je bio pokušaj preuzimanja vlasti protivno demokratskoj volji crnogorskih građana”. Danas vlast ipak isključivo govori o terorističkom napadu, iako čak i iz snimljenih i objavljenih razgovora Sinđelića i Velimirovića čijemo da se oni nadaju kako nasilja neće biti. Već će Dukanović „priznati poraz” pa će doći do mirne promjene vlasti.
Pitanje nije samo retoričko pošto od vrste krivičnog djela zavisi i zakonitost statusa svjedoka saradnika, ali i alibi crnogorskog državnog vrha (vlada, parlament, predsjednik, Savjet za nacionalnu bezbjednost…) zbog sveopšteg – i krajnje neuobičajenog – nečinjenja tokom višednevne operacije kojom je, izgleda, inokosno komandovao Milivoje Katnić.
Dijagnoze
Sinđelić nije samo ubica u bjekstvu već i psihički poremećena ličnost obznanio je proljetos Slaven Radunović. Zapravo, Radunović je dokumentovao nešto o čemu se već uveliko pričalo i pisalo, a članice DF-a su na svojim portalima objavile i ljekarske nalaze (Mišljenja) sačinjenje pošto je Sinđelić 2002. uhapšen kao vojni dezerter, nakon što je u BiH, Hrvatskoj i Srbiji počinio više krivičnih djela od krađe, preko napada na službena lica do ubistva. Zbog čega je u tadašnjoj SRJ osuđen na sedam a u Hrvatskoj na 21 godinu zatvora.
Jedni su se, nakon iznošenja ovih podataka, pitali o kredibilitetu svjedoka saradnika, dok je drugima fokus bio na publikovanju medicinske dokumentacije koja bi morala biti tajna. Začudo, takvi su previdjeli da i u skorijoj prošlosti imamo slične, ili (motivima) gore slučajeve zloupotrebe medicinske i vojne dokumentacije.
U avgustu 2012. tadašnji prvi čovjek Pobjede Srđan Kusovac – nekadašnji savjetnik Mila Đukanovića -– objavljuje tekst u kome, pored ostalog, piše i sledeće:
„Pošto me Janko Vučinić (poslanik DF i predsjednik Radničke partije)nazvao nesojem, informišem bivšeg sindikalnog lidera da sam vojni rok uredno odslužio, za razliku od njega koji je otpušten iz JNA, kako se navodi u vojničkoj zdravstvenoj knjižici…”. Potom Kusovac objavljujući i faksimile vojne knjižice koja je trebalo da posvjedoči o dometima ANB novinarstva, ne mareći što time krši Zakona o zaštiti ličnih podatka i, njemu mnogo manje važne, osnovna načela Kodeksa novinara Crne Gore.
Da se nepočinstvo isplati pokazuje činjenica da je Kusovac danas šef vladinog Biroa za odnose sa javnošću.
Za utjehu, makar znamo odakle praksa publikovanja (tuđih) medicinskih dijagnoza.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
U SJEĆANJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice