Kao najaktuelnija polja djelovanja, Udruženje psihologa Crne Gore (UPCG), formirano prije dvije godine, izdvaja, između ostalog, predlog zakona o psihološkoj djelatnosti, utvrđivanje standarda, normi, stručnog nadzora i cijena usluga u toj oblasti.
Samo na osnovu činjenice da su te aktivnosti tek u planu, jasno je da profesija koja bi trebalo da brine o mentalnom zdravlju ljudi, i sama boluje od mnogih boljki, te da je mjesto psihologa i psihoterapije u crnogorskom društvu vrlo problematično. Čini se, s približno istim brojem problema, opterećena je i percepcija pojedinca prema stručnjacima koji bi trebalo da unaprijede kvalitet njihovog života i pruže pomoć u rješavanju teškoća, koje ometaju njihovo svakodnevno funkcionisanje.
Rad na sebi, za psihoterapeuta, tvrde stručnjaci iz te oblasti, nikad se ne završava, a sve to zahtijeva ,,velika lična i finansijska ulaganja profesionalaca, jer često institucije ne prepoznaju značaj te vrste edukacija”.
Situacija u Crnoj Gori, slično kao i u regionu, zabrinjava. UPCG je 2016. godine proslijedilo na mišljenje i postupanje Vladi radni tekst budućeg zakona o psihološkoj praksi. Međutim, Mistarstvo obrazovanja se oglasilo nenadležnim, a Ministarstvo zdravlja je dobilo zadatak da vodi radnu grupu, koja se ni do danas nije okupila. Prema propisima, UPCG ne može da sankcioniše zloupotrebe u oblasti psihoterapije i savjetovanja, ali može da pomogne u definisanju standarda i zakonskih regulativa u ovoj oblasti.
Psihoterapija je jedna od profesija s najprobelmatičnijim pravnim statusom u Crnoj Gori, tvrdi psiholog i komunikolog Radoje Cerović. Prema njegovom mišljenju, ogromna je teškoća što ne postoji zakon o psihološkoj i psihoterapeutskoj profesiji.
,,Stanje je do te mjere problematično da, recimo, ukoliko neko poželi da promijeni profesiju, pa ispred svoje kuće okači reklamu da je psihoterapeut, niko mu ništa ne može. Ne tvrdim da je bilo gdje u svijetu to idealno riješeno, niti da su rješenja jednostavna. Potrebno je uključiti široku metodološku lepezu aktivnosti, da bi se na adekvatan način regulisala ta profesija. Takođe, kod nas nema nikakve garancije da je osoba koja se bavi psihoterapijom završila čak i psihologiju, a kamoli ono što je još neophodno za psihoterapeutski posao, a to su postdiplomske psihoterapeutske škole”, kaže Cerović.
Trebalo bi da se zna da završen fakultet psihologije ni na kakav način nije garancija da bi osoba mogla da se bavi psihoterapijom. Moguće je, objašnjava Cerović, obratiti se takvim ljudima za psihološko savjetovanje, ,,ali to ne uključuje rad na bilo kojoj vrsti dijagnoze”.
U Crnoj Gori, kaže on, psiholozi imaju mogućnost da rade kao klinički psiholozi u domovima zdravlja i bolnicama i kroz privatnu praksu.
,,Zbog toga što naše pravo ne prepoznaje psihoterapiju kao profesiju, kolege koje su akreditovane i imaju potrebna stručna znanja nailaze na velike probleme pri otvaranju privatne prakse. Prinuđeni su da mjesecima, nekad, čak i godinama rade polulegalno, dok ne nađu neki model, koji im omogućava da ‘prečicama’ otvore legalno privatnu praksu ili psihološka savjetovališta.”
Rad psihologa u okviru zvaničnog zdravstvenog sistema, kaže Cerović, podrazumijeva uključivanje u multidisciplinarnu praksu, u sadejstvu s psihijatrima. On ističe kako je dobro što je ta vrsta prakse zaživjela i da bi sistem u toj oblasti tako i trebalo da funkcioniše.
U skladu s neriješenim statusom profesije, objašnjava Cerović, je i percepcija psihologa i psihoterapije kod pojedinaca. On smatra da ne postoje adekvatni izvori informisanja o toj oblasti, pored toga, malo je nevladinih udruženja, koja se bave psihološkom profesijom, UPCG je tek nedavno osnovano… Stav prosječnog građanina naše države prema psihoterapiji, kaže Cerović, tipičan je za patrijarhalna društva i anahron.
Jasmina Đukić, psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja, takođe, kao veliku poteškoću vidi to što ne postoji istitucionalni okvir podržan sistemom, koji bi omogućavao psihoterapiju.
,,Naime, psiholozi iz formalnog obrazovanja mogu ponuditi usluge psihološkog savjetovanja, psihijatri takođe mogu ponuditi medikamentnu terapiju, dok jedino psihoterapeuti mogu ponuditi uslugu psihoterapije. Ljudi često nemaju dovoljno informacija i pojmove usluga ‘brkaju’, zato je važno da se zna od koga i gdje se šta može dobiti ili očekivati”, kaže ona.
Ona smatra da se, ipak, stav o psihoterapeutima kod potencijalnih korisnika minulih godina mijenjao nabolje. Sve to, kaže Đukić, uz veliki napor psihoterapeuta, pa se sada, recimo, ne poistovjećuju s psihijatrijom, kako je to bilo ranije.
Cerović skreće pažnju i na veliki broj ljudi koji se, bez adekvatnog obrazovanja, najčešče preko društvenih mreža, reklamiraju kao neko ko može pomoći raznim nenaučnim metodama.
Pojam ,,lajf koučinga”, na primjer, nešto je što se prilično ,,rasteglo” u praksi. Istina je da u Crnoj Gori ima ozbiljnih ljudi, koji se bave, na primjer, poslovnim kučingom. Međutim, problematični su oni ..učitelji životnih vještina”, koji primjenjuju razne nenaučne metode, obećavajući mogućnost spektakularne životne transformacije.
Prema riječima Jasmine Đukić, u jednom trenutku veliki broj ljudi koji su se prestavljali kao ,,glasnici sreće”, lajf koučevi i slično, počeli su se identifikovati s psiholozima. Ipak, njen je stav da se sve manje nasijeda na takve pojave, uprkos tome što su bile novina na tržištu, obilovale slatkorječivošču i privlačnim pakovanjem.
Izazovi života i stres koji su sveprisutani u životu savremenog čovjeka u našem društvu, nameću potrebu za češćim konsultovanjem stručne psihoterapijske pomoći. Nažalost, pokazalo se u praksi, za tu vrstu pomoći dolazi se obično kasno.
Psihoterapija, saglasna je i Đukić, nije ,,kao što većina misli usluga koju tražimo samo onda kad nam je teško”. I Cerović tvrdi da ne postoji jednostavan odgovor na pitanje kada je vrijeme da se zatraži pomoć od psihoterapeuta.
,,Odlazak kod psihoterapeuta trebalo bi da ljudi doživljavaju, recimo, kao odlazak u teretanu. Nema potrebe da nas nešto boli da bismo otišli u teretanu. Međutim, onog trenutka kada sumnjamo da imamo neku vrsti psihološkog problema, koji bi mogao da bude na bilo koji način karakterisana kao dijagnoza ili, ako to nije, stvara poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju, tada je sasvim sigurno vrijeme da se obratimo profesionalcu. To su psihijatri i psiholozi”, kaže on.
Dragana ŠČEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice