Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Prvo. pa zajam

Objavljeno prije

na

Nova vlada umije da pozajmi novac. Time je, otprilike, ispunjen minimum očekivanja – nijesu gori od prethodnih. Da pokažu da su bolji, trebaće im mnogo više

 

U srijedu veče stigla je vijest: Crna Gora je na međunarodnom tržištu kapitala emitovala obveznice vrijedne 750 miliona. Uslijedile su interpretacije. Neko vrijeme bićemo mirni, ubjeđuju optimisti. Državni dug raste, BDP strmoglavo pada – kako ćemo vraćati pozajmljeno, pitaju se pesimisti.  

Taj se posao ne može pripremiti za tri radna dana, koliko traje mandat Vlade koja je zakletvu položila u petak popodne, pa je očito da je novo zaduženje planirano i pripremano sa dijelom prethodne vlade. Prosto, nije bilo vremena za ozbiljnije analize i prikupljanje validnih podataka na osnovu kojih bi se pravila vlastita predviđanja i računice. A, opet, bilo je očigledno da je državna kasa prazna, i da što prije treba obezbijediti novac za normalno funkcionisanje.

„Crna Gora je danas dobila ekonomsku budućnost“, odahnuo je ministar finansija Milojko Spajić. „Masovna otpuštanja, smanjivanje plata i penzija i drugi scenariji koji su bili predviđeni za novu vladu su izbjegnuti na najbolji način po Crnu Goru”.

Iz opozicije su stvarnost pogledali iz drugog ugla. „Ništa naplata poreskog duga, ništa siva ekonomija, ništa ‘rezanje’ potrošnje“, oglasio se poslanik SDP i nekadašnji ministar finansija Raško Konjević. Kritičan je bio i njegov nekadašnji partijski kolega, potpredsjednik SD  Damir Šehović: „Prvi ‘reformski’ potez nove Vlade zaduženje od cijelih 750 miliona eura, po uslovima koji su nešto nepovoljniji od postignutih u prethodnoj velikoj emisiji. Pretpostavljam da je saznanje o tome iz medija transparentnost koja je na sva zvona najavljivana”.

Podaci govore. Crna Gora je obavezna da, tokom naredne godine, povjeriocima vrati oko 400 miliona eura. Taj posao počinje već sredinom januara kada na naplatu dospijeva 14,9 miliona koje je sredinom godine pozajmio Fond za zaštitu depozita. Ni ostatak neće biti teško potrošiti.

Tinjajuća ekonomska kriza iz prošle godine razbuktala se početkom epidemije koronavirusa, pošto je borba protiv pandemije najviše pogodila najuspješnije (turizam, ugostiteljstvo, građevinarstvo) i najosjetljivije (aviosaobraćaj) sektore. Bivše vlasti su, u izbornoj godini, pokušavale da odlože sučeljavanje sa ekonomskim posljedicama krize, potcjenjujući njen uticaj na privredu i državne finansije. Izvjesno je, ipak, da će ovogodišnji pad BDP biti zastrašujući. Možda i veći od 20 odsto. Uz evidentan porast nezaposlenosti i očekivanu stagnaciju zarada u realnom sektoru, to će se značajno odraziti i na budžetske prihode.

Nerealno je očekivati da bi nova vlada u prvoj godini, zapravo u prvim mjesecima, mandata mogla da ostvari značajnije budžetske uštede a da ne posegne za smanjenjem socijalnih naknada, penzija i zarada u javnom sektoru. Zato novo zaduženje i nije imalo alternativu. Uz sve rizike koje taj potez nosi.

Uglavnom, nova vlada umije da pozajmi novac. Time je ispunjen minimum očekivanja – nijesu gori od prethodnih. Da pokažu kako su bolji, trebaće im mnogo više.

Kamata koju ćemo plaćati na tek pozajmljeni novac veća je od one po kojoj se Crna Gora zaduživala krajem prošle godine (2,875 naspram prošlogodišnjih 2,55 odsto). I to je, ponajviše, posljedica prezaduženosti države, pošto je i interesovanje kreditora za obavljenu emisiju pokazalo da novca na tržištu ima dovoljno. Opet, rast kamate pokazuje da bi on, za Crnu Goru, mogao postati sve skuplji. Pod uslovom da nam ostane dostupan.

Bez jasnije slike ekonomskih tokova u narednoj godini i „stvarnog budžeta“ koji bi ukazivao na namjere novih vlasti, teško je procijeniti da li je pozajmica dovoljna da zakrpi rupe koje bi se u narednih 12 mjeseci mogle pojaviti u javnim finansijama. Tim prije što brojna mala i srednja preduzeća očekuju novu pomoć države, možda konkretniji i izdašniju, u borbi da prežive korona krizu i do njenog okončanja sačuvaju radna mjesta.

Sve da novca u državnoj kasi naredne godine i bude dovoljno, Vlada mora započeti, odnosno, nastaviti poresku reformu, rješavati pitanje nagomilanog poreskog duga, raditi na smanjenju sive ekonomije i ukidanju privilegija za povlašćene biznise i biznismene. Tako će najbolje pomoći legalnom biznisu koji je glavni izvor državnih prihoda. I smanjiti zavisnost od kreditora.

Do tada, uzajmljeni novac obezbjeđuje preživljavanje. Do narednog zajma. Što se otplate kredita tiče, sigurno je: ko preživi – vraćaće.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zatvoreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje obično se skupo plaća

 

 

To se moglo očekivati. Mijenja se odnos dijela vlasti u postjugoslovenskim državama prema ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada SFRJ. Na gore.

“Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora”, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. “Vojno – istražni centar Lora bio je neka vrsta logora”, čuli smo od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, samo koji dan kasnije.

U međuvremenu, ovdašnja politička “elita”, sa popriličnom ravnodušnošću je  ispratila najnoviju epizodu priče o mučilištu u kome je skončalo i četrnaest crnogorskih rezervista . Prije 33 godine.  Sve one koje je takav odnos iznenadio, podsjetimo kako se  Crna Gora, duže od tri decenije, jednako neodgovorno nosi sa izazovom interpretacije zločina počinjenih u njeno ime.

Da li je Morinj bio svirepo mučilište ili sabirni centar za smještaj zarobljenika sa dubrovačkog ratišta? Jesu li stanovnici Bukovice bili žrtve etničkog čišćenja ili meta pojedinačnih napada “ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske”, kako je to 2007. godine, prije i nakon mnogih sličnih, ustvrdio i tadašnji ministar pravde , kasnije, i sudija Ustavnog suda Miraš Radović. Da li je deportacija izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Crne Gore u smrt bila naređeni državni ratni zločin ili “tragičan nesporazum”, kako su podaništvo ubjeđivali tadašnji državni zvaničnici predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem?

Je li masakr civila u Srebrenici iz 1995. godine genocid, kao što tvrde presude nadležnih međunarodnih sudova, ili “običan” ratni zločin? Koji se u toj interpretaciji, bezmalo, može pravdati stavljanjem u “adekvatan” istorijski kontekst. Tezu zagovaraju, ili su je zagovarali, Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj vladi 30-to avgustovskih pobjednika, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović, dok je predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću i suđeno zbog kontinuiranog negiranja genocida u Srebrenici. Oslobođen prvostepenom presudom Kovačević je nastavio sa “raspirivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje “. Za to krivično djelo sumnjiči ga Više državno tužilaštvo  ali je istraga u zastoju zbog toga što Kovačevića štiti poslanički imunitet koji parlamentarna većina ne želi da mu ukine.

Prijedor, Kaluđerski Laz, Štrpci, Kazani, Račak…  I još mnoštvo toponima na kojima su, tokom krvavih devedesetih  pljačkani, mučeni, silovani i ubijani muškarci, žene i djeca bošnjačke, srpske, hrvatske, albanske, romske, crnogorske nacionalnosti. Uglavnom pred domaćim pravosuđem nekažnjeno.

“To o čemu govorite nije otvoreno pitanje”, poručio  je visokopozicionirani diplomata iz Zagreba. Nema sumnje kako su među političarima u Podgorici, Beogradu, Banjaluci, Prištini, Sarajevu može naći previše političara saglasnih sa njegovim tezama da je priča o nekažnjenim zločinima počinjenim sa naše strane  “narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”. Sporili bi se, doduše, oko toga ko je agresor a ko žrtva.

“Ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale sve ono što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas”, upozorio je Blagoje Grahovac preko stranica Monitora makar prije šest godina. Ponovimo. “Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama.”

Na iskaz Grlić Radmana o Lori reagovao je Viktor Ivančić, član nekadašnje redakcije Ferala koja je o strahotama u Splitu izvještavala u vrijeme dok su ti zločini trajali: “On ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.”

Opravdanje za zločine počinjene u naše  ime traži se na svim stranama. Treba biti precizan. Zločin je samo po sebi napasti komšije. Ali zločin je zločin i kad ga počini vojska ili država koja se brani. Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje koji se, obično , skupo plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je ove sedmice oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad Markom Boljevićem, je prije deceniju oslobodila odgovornosti tadašnji vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem. Uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića

 

 

Osnovni sud u Podgorici oslobodio je petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, u maju 2020.

Oslobođen su inspektori – Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević. Presudu je donijela  sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović, uz obrazloženje da nije dokazano da su inspektori  izvršili krivično djelo.

“Ta odluka  pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave”, prokomentarisala je presudu Akcija za ljudska prava (HRA)

Iz HRA su ukazali da je ovaj slučaj  posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

“Oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena. Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu). Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević mučenjem u podgoričkom CB primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije”, naveli su.

Zanimljivo je da je sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad  Boljevićem,  prije deceniju, uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića, oslobodila odgovornosti vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Ona je u novembru 2013. godine donijela oslobađajuću presudu za tadašnje starješine CB Podgorica Ratka Rondovića i Dušana Raičevića, koji su bili optuženi za prebijanje  Pejanovića. U obrazloženju presude, sutkinja je kazala da iskaz bivšeg policajca Gorana Stankovića, na kojem se temeljila optužnica, nije potkrijepljen nijednim materijalnim dokazom.

Goran Stanković je prvi javno progovorio o tome da su petorica nepoznatih pripadnika interventne jedinice u više navrata u pritvorskoj ćeliji tukli Aleksandra Pejanovića. Stanković je na suđenju ponovio da je nakon što je Pejanović priveden u pritvorske prostorije došao šef smjene Dušan Raičević, koji je ,,prosto rekao” da će da biju Pejanovića. Ponovio je i da mu je komandir Ratko Rondović ponovio da izađe ako ne može da gleda, rekavši da je za to došlo ,,naređenje odozgo”.

Monitor je tada pisao da je Stanković u pismima bivšeg šefa UP Veselina  Veljovića obavijestio i da je tadašnji načelnik Predrag Ašanin više puta pozivao policajce koji su te večeri bili u smjeni, tražeći od njih da se svi drže istog iskaza – da nije bilo torture i da je Pejanović došao sa povredama, te da im je, ako to učine, obećao podršku Uprave policije i branioca.

I bivši policajac Oliver Bošković je na suđenju svjedočio da Pejanović nije mogao biti pretučen bez prethodnog znanja Ašanina i  Veljovića.

Pejanović je iz pritvora pušten sa 29 teških povreda, koje su konstatovane  u medicinskoj dokumentaciji. U maju 2011. godine Pejanovića je ubio pripadnik Interventne jedinice u kafiću u blizini stana u kom je živio. Prije nego što je ubijen javno je saopštio da se plaši za svoj život. Bezbjednost mu je javno garantovao Veselin Veljović.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu 2014,  zbog progona i pritisaka nakon svjedočenja  koji su njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije.

Deceniju kasnije, kod kuće se neke stvari i dalje ne mijenjaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Muke pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi probleme umjesto da se njima bavi i pokuša da pronađe rješenje. Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu

 

 

Umjesto u Prijestonici, prvo redovno (proljećno) zasijedanje Skupštine Crne Gore započelo je u Glavnom gradu. Ne bi to bila velika vijest da nije onoga što joj je prethodilo.

Odluka da poslanici ne pohode Cetinje donijeta je u kabinetu predsjednika Skupštine, moguće ali ne i izvjesno, nakon konsultacija sa petoro potpredsjednika parlamenta. Postoje dobri razlozi, tvrde iz parlamentarne većine, da se prekrši tradicija prema kojoj redovna zasijedanja Skupštine počinju sjednicama u Prijestonici.  Samo što su, izgleda, zaboravili da taj običaj nije posljedica tradicije nego zakonsko rješenje. Zakon o Prijestonici, nedvosmisleno i bezuslovno kaže:  “U Prijestonici se održava prva sjednica redovnih zasijedanja Skupštine Crne Gore”.  Pokazalo se, po ko zna koji put, da život može biti mnogo maštovitiji od bilo kakvih zakona.  I da oni ne važe baš uvijek.

Nije tajna da Cetinjani/Cetinjanke odavno nijesu u velikoj ljubavi sa aktuelnim predsjednikom Skupštine. Pride, Mandić se potrudio, i to ne jednom, da tim političkim neslaganjima da i ličnu notu koja je doprinijela da se razlike pretvore u netrpeljivost.

Tako smo iz lanjskog saopštenja njegove partije (NSD) saznali da “među Cetinjanima ima ljudske sitneži, moralne bijede i sirotinje”. Dodatno se predsjednik parlamenta potrudio da nam lično saopšti kako “Cetinje ne zaslužuje da bude prijestonica”. Dijelom i zbog toga što je, po Mandićevoj ocjeni izrečenoj u Skupštini, “Cetinje zabito i nebitno selo tamo neđe ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se tamo rodio Aleksandar Karađorđević”. Ne bi bilo malo ni da se na tome završilo. Ali nije.

Prošlog oktobra, na početku jesenjeg zasijedanja parlamenta, predsjednik Skupštine je na Cetinju predstavio –  novi skupštinski logo na kome se nalazi “reprezentativni objekat”  zgrade nekadašne Zetske banovine. “Tako želimo uvažiti našu Prijestonicu, nas kao poslanike i da govorimo o značaju ovog grada”, rekao je Mandić. Ne mareći da za to što je od sve cetinjske i crnogorske istorije, neraskidivo povezane sa Prijestonicom, za predstavljanje vizuelnog identiteta parlamenta izabrao zgradu sagrađenu nakon što je Kraljevina Crna Gora, snagom okupacionog oružja, “utopljena” u Srbiju (pa preko nje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

Na istom zasijedanju Mandić je, najavujući promjene Ustava (ustavna definicija srpskog jezika kao jezika u službenoj upotrebi želi se “unaprijediti” na službeni jezik) i Zakona o državljanstvu, izrekao uvjerenje da se njima ne može suprotstaviti niko, pa ni “sto zečeva sa Belvedera”.

Kao odgovor na Mandićevo “uvažavanje”, odbornici SO Cetinje su jednoglasno, u oktobru, odlučili da predsjednik parlamenta nije dobrodošao u njihov grad dok im se javno ne izvini. Prvobitno, ideja je bila da se Mandić proglasi za “personu non grata” na Cetinju, ali su odbornici Prijestonice moguće shvatili da ne mogu bilo kom građaninu/građanki  Crne Gore, izricati zabranu pristupa njihovoj opštini.

Na odluku cetinjskog parlamenta  uoči ovonedjeljnog zasijedanja podsjetio je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković i predložio da prvom sjednicom tamošnjeg parlamenta predsjedava neko od potpredsjednika Skupštine. A da Mandić, čita se između redova, ostane negdje drugo.  Ideja se, očigledno, nije dopala predsjedniku parlamenta.

„Učiniću sve što je u mojoj nadležnosti kako bi se, poštujući Ustav i zakone Crne Gore, pronašlo najcjelishodnije rješenje, kojim bi se spriječile sve negativne i bezbjednosne opasnosti i posljedice zaključaka koji su donešeni u Skupštini Prijestonice, a koje ste, koliko sam razumio, željeli da najavite putem Vašeg pisma“, odgovorio je Đuraškoviću, pozivajući nadležne pravosudne organe da preispitaju odluku cetinjskog parlamenta. I organizujući sjednicu Skupštine Crne Gore u Podgorici.

Na njoj je, u odsustvu većeg dijela opozicije koji je i dalje pod kaznom, pomenut dio aktuelnih političkih i ekonomskih problema. Koje vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi umjesto da se njima bavi i pokuša da ih riješi.

Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo