Povežite se sa nama

OKO NAS

PRVI ŠTRAJK POLICIJSKIH SLUŽBENIKA ZAPOSLENIH U ZIKS-u: Spuški zatvor ogledalo države

Objavljeno prije

na

Spuški zatvor, ili kako se zvanično zove Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, opet je u žiži javnosti. Ovog puta zbog štrajka njegovih policijskih službenika koji od utorka protestuju ispred Ministarstva pravde. Najavili su višednevni štrajk, a prvog dana bilo ih je oko 150. Na protest su im se pridružile porodice i prijatelji.

,,Na naše vapaje godinama se niko ne odaziva. Diskriminisani smo, jer nam ne daju da idemo u penziju kao što je dozvoljeno drugima, neće da nam povećaju plate iako su plate povećane za pet hiljada policajaca. Nama se prijeti, na nas se puca, završavamo na sudovima…”

Ovako razloge za protest i stanje u Zavodu opisuje predsjednik Sindikata ZIKS-a Nenad Rakočević, ističući da je moguća radikalizacija štrajka.

Štrajkački zahtijevaju donošenje pravilnika o minimumu procesa rada, poveća-nju koeficijenta, poboljšanju bezbjednosti i zaštiti zaposlenih od prijetnji i napada zatvorenika.

Koliko su teški poslovi zaposlenih u ZIKS-u pokazuju i podaci da je oko 80 odsto radnika koji rade duže godina teže oboljelo, kazao je Rakočević.

Predrag Spasojević, takođe službenik ZIKS-a, kazao je da je kod njih veliki revolt izazvalo povećanje zarada u javnom sektoru: ,,Ako su sebi mogli da obezbijede velike plate i odlazak u privilegovanu penziju, onda to moraju obezbije-diti i nama. Ako nema para, onda nema ni za njih ni za nas”.

Prvi put u istoriji postojanja ZIKS-a štrajkuju zaposleni u najvitalnijem organu unutrašnje organizacije Zavoda – u Službi obezbjeđenja, podsjeća, u razgovoru za Monitor, Vladan Pavićević, privatni detektiv i bivši službenik ZIKS-a.

On se pita da li odgovorni u menadžmentu Zavoda osjećaju potrebu da iz moralnih i profesionalnih razloga podnesu ostavke i da li će nadležni preispitati njihov rad, odnosno da li su u skladu sa zakonom obavljali službena ovlašćenja ili je bilo grubih zloupotreba u vršenju službenih radnji.

,,Stanje u Zavodu nikada nije bilo lošije od kada Zavod postoji i djeluje u sastavu Ministarstva pravde. To važi i za stanje i položaj zaposlenih u toj ustanovi kao i za položaj osuđeničke populacije. Uočljivi su i određeni poremećaji koji su na ivici psihopatološkog nivoa. Ovo se odnosi i na zaposlene”, objašnjava Pavićević.

,,Svojevremeno je”, kaže Pavićević, ,,zakonodavac, uz stručno mišljenje psihologa i sociologa, predvidio da zaposleni može efektivno da raditi 15 godina nakon čega se obavezno mora penzionisati bez obzira na starosne godine i fizičku spremnost. Standardi su pomjereni uz preporuke Savjeta Evrope, ali u materijalno-tehničkom smislu nije se mnogo napredovalo iako su izdvajana pozamašna sredstva za izgradnju Specijalne bolnice u okviru ZIKS-a koja je više puta volšebno otvarana kao marketinški trik, pa sve do stvaranja adekvatnih uslova smještaja”.

Nenad Rakočević kaže da država samo njima nije izašla u susret kada je riječ o penzionoj politici i povećanju zarada uniformisanim službenicima.

,,Najmanje razumijevanja za nas imaju u Ministarstvu pravde. Šefica Direktorata za izvršenje krivičnih sankcija kazala nam je: ‘Šta vi hoćete, vi nijeste cijenjeni u društvu, niti kotirani. Vi nemate ugled’. Ovo je istina živa, ovo je rekla direktorica Direktorata”, tvrdi Rakočević.

Pavićević zaključuje da je očigledno da je zrelo da se javno kaže da je stanje u ZIKS-u zapravo preslikano stanje u državi.

Da li će to doprijeti do Vlade i Skupštine. Ili ćemo i dalje slušati hvalospjeve premijera Mila Đukanovića: ,,Crna Gora može da stane rame uz rame sa Monte Karlom”. A to je izgovorio dok su mediji javljali o štrajku policijskih službenika spuškog zatvora, da je Budva već 12 sati bez vode, da Tivat nema cijeli dan struje, da Kotoru prijeti junski poptop…

Vladan Pavićević, privatni detektiv
Vrijeme za ostavke

– U spuškom zatvoru bilo je tuča, ali ne između osuđenika i Službe obezbjeđenja, koje su završavane teškim tjelesnim povredama i sudskim postupkom. Iz zatvora su bježali osuđeni za najteža krivična djela, a mnoga od tih bjekstava i dalje su pod velom tajni. Desio se i pokušaj ubistva rukovodioca sprovodničke službe, koji je bio planiran. Ali, neuobičajen je štrajk službenika obezbjeđenja ZIKS-a i opravdanost ili neopravdanost prava na štrajk ne smije ugroziti ni najniži minimum bezbjednosnog stanja u toj ustanovi. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno Pravilniku o načinu vršenja obezbjeđenja, o naoružanju i opremi, u članu 7 piše: „Pomoćnik direktora rukovodi radom Službe obezbjeđenja i odgovoran je direktoru za svoj rad, pa je dužan da predlaže direktoru plan obezbjeđenja u svakoj jedinici, koordinira, vrši procjenu stanja bezbjednosti, izdaje naređenja načelniku”. Shodno navedenim preciznim propisima otvoreno je pitanje da li je pomoćnik direktora radio svoj posao u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija i da li je pogrešno i nepotpuno sačinio plan i mjere obezbjeđenja prema odbjeglim osuđenim licima. Član 71 istog pravilnika propisuje: „Nestanak, kvar, uništenje naoružanja službenik je dužan odmah da prijavi pomoćniku ili načelniku”. A jednom je ustanovljeno da službenik obezbjeđenja nema službeni pištolj! U svim zemljama regiona, pa i u bolje razvijenim evropskim, vlade su padale upravo zbog lošeg stanja i anarhije u zatvorskim ustanovama. Sjetimo se kako je Vlada Crne Gore zauzela stav još 2006. godine, prilikom vanrednog pretresa pritvorenih lica u Istražnom zatvoru Podgorica, prilikom čega je pronađena veća količina mobilnih telefona – istog dana je smijenjena uprava zatvora. No, odmah nakon imenovanja novog menadžmenta pronalaženi su i pištolji, a iz jednog osuđenik je izvršio samoubistvo i niko za to nije odgovarao! I kasnije su se nizali brutalni događaji. Pa zar zbog svega toga sada nije vrijeme da u ime minimuma od profesionalnog odnosa podnesu ostavke nadležni počev od ministra pravde pa do uprave ZIKS-a?

Život u neljudskim uslovima

,,Ovdje smo u neljudskim uslovima. Zamislite kako izgleda naš dan u starinskoj sobi u kojoj ima 7-8 ljudi bez klime i frižidera”, kazao je Vijestima zatvorenik M.J. povodom najave zatvorenika početkom jula 2011. godine da će štrajkovati glađu. Naoružani specijalci sa fantomkama, prema tvrdnjama zatvorenika, upali su 8. februara 2012. godine oko 15 sati u zatvor u Spužu i na silu ugušili trodnevni štrajk glađu. Nekoliko stotina zatvorenika odbijalo je zatvorsku hranu tražeći da počne da se primjenjuje odredba novog zakona po kojoj uslovno na slobodu mogu da se puste oni koji su odslužili dvije trećine kazne i da u procjeni ponašanja zatvorenika pri otpustu ne učestvuje policija, već samo zatvorski čuvari. Zatvorenici tvrde da su specijalci ,,premlatili desetak momaka koje je uprava označila kao organizatore štrajka”, dodajući da je nekima od njih ugroženo zdravlje. Jedan od najmasovnijih štrajkova glađu u spuškom zatvoru počeo je početkom februara 2013. godine. Više od pet stotina osuđenika, među kojima su bile žene i maloljetnici, odbilo je da uzima hranu. Kao glavne probleme zbog kojih su se odlučili na to, zatvorenici su naveli prenatrpanost zatvorskih kapaciteta, neuslovnost određenih paviljona, lošu ishranu, neadekvatnu medicinsku njegu kao i dužinu trajanja sudskih procesa. Jedan od glavnih razloga za štrajk bilo je neoglašavanje nadležnih povodom inicijative za donošenje zakona o amnestiji osuđenika koju je svojim potpisima podržalo više od 20.000 građana.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo