„Ako ti se ne sviđa, idi. Ima ko hoće” – dvije su kratke rečenice u koje staje cijela slika položaja radnika u Crnoj Gori na početku 21. vijeka. Vidi se sve: nedostatak prava, nadmenost, želja za ponižavanjem, odsustvo dijaloga, beznađe. Nema tog propisa niti statistike koji preciznije prikazuju i onoga ko govori i šta je htio onaj ko sluša i na šta će pristati taj nepoznati koji „hoće”.

Prvi maj dočekujemo, reklo bi se uobičajeno. Unija slobodnih sindikata organizuje protestnu šetnju. Njen moto je: „Udahnimo slobodu!”.

,,Zaposleni u Crnoj Gori, i ne samo oni, nisu slobodni ni u ekonomskom ni u socijalnom ni u sindikalnom smislu. Robovi smo nemaštine i siromaštva. Ogromna većina je u kreditnom i drugom dužničkom ropstvu”, saopšteno je iz USS.

U ovoj sindikalnoj organizaciji ukazuju da su strahovi od javnog izražavanja stavova i nezadovoljstva, odsustvo realnog socijalnog dijaloga i uvažavanja zaposlenih pokazatelji ograničenja sloboda. ,,Tretirani smo kao biznis barijera i jeftina radna snaga. Naše mlade generacije ne vide perspektivu u našoj državi. Uslovi za rad i zaštita na radu su ispod svakog nivoa. Sve je u rukama krupnog kapitala i nezasitih političara. Naši životi i naša budućnost su postali njihovo vlasništvo”.

U Crnoj Gori, prema podacima Zavoda za statistiku, zaposleno je oko 216 hiljada ljudi. Nezaposlenih ima 47,5 hiljada, stopa nezaposlenosti je 18 odsto. Malo ko vjeruje u te cifre, naročito posljednju. Prosječna plata u martu, u odnosu na februar pala je 1,4 odsto i iznosi 476 eura. Cijene su u martu u poređenju sa prethodnim mjesecom porasle 1,1 odsto iz čega proizilazi da su realne zarade zabilježile pad od 2,5 procenata.

Nije teško uočiti – većina zaposlenih u Crnoj Gori ne može da pristojno živi od svog rada. Većina domaćinstava, čak i ako su u njima zaposlena po dva člana, teško sastavlja kraj s krajem, mjesec sa mjesecom. Govorimo o onima čije su plate redovne, zbirni podaci o tome koliko plata i koliko dugo u ovoj državi kasni, ne postoje. Ogroman broj porodica opterećen je vraćanjem kredita, podignutih najčešće kako bi se obezbijedio krov nad glavom.

Prema podacima iz Izvještaja o radu bankarskog ombudsmana građani su za kredite kod banaka na kraju prošle godine dugovali 844,7 miliona, što je za 5,4 miliona eura više u odnosu na 2013. godinu. Podignute su preko 122 hiljade kredita.

Osim kod banaka, građani su se zaduživali i kod mikrofinansijskih institucija, koje su prošle godine odobrile 32,8 miliona eura, što je za 1,2 miliona eura više u odnosu na godinu ranije. MFI su imale ukupno 21.217 klijenata. Kamate u Crnoj Gori u zvaničnim dokumentima Centralne banke označene su kao zelenaške.

O tome koliko je za radne ljude i građane velik problem plaćanje redovnih obaveza, svjedoči nedavno objavljeni podatak da građani Crne Gore za struju duguju 140 miliona eura. Možda ima i nesavjesnih, ali većina je onih koji prosto nemaju para da plate.

Rudari su nekad bili jedna od udarnih pesnica radničke klase. Danas direktor Rudnika uglja u Pljevljima ima platu od 4.100 eura, proizvodnja se povećava dok se broj rudara i njihove plate smanjuju. Za nezadovoljne uvijek su tu riječi sa početka teksta.

Monitor je nekoliko puta pokušavao da uz pomoć stručnjaka otkrije od čega zapravo ova zemlja živi. Sa tim podacima lakše bi se moglo govoriti o tome šta ljudi ovdje rade, a onda bi se moglo doći i do uslova u kojima rade, kako su plaćeni i slično. Odgovora, međutim, nema. Stručnjaci kažu da, otprilike, ova zemlja živi od turizma, aluminijuma i struje, ponešto građevinarstva, ali i da se kod nas, pored sive, mora računati i na dio ,,crne” ekonomije, one koja izvorište ima u raznim vrstama kriminala. Tamo nema radničkih prava, samo stroga hijerarhija.

Zvanično, najkrupniji dio industrijske proizvodnje čini snabdijevanje električnom energijom, gasom i parom – preko 40 procenata. Proizvodnja osnovnih metala na drugom je mjestu sa 11, na trećem i četvrtom mjestu su proizvodnja farmaceutskih i poljoprivrednih proizvoda sa oko osam odsto.

Nedavno je, u okviru novog otkrića da, zapravo može da priča šta hoće, premijer Milo Đukanović izgovorio nešto slično onome o čemu je Monitor odavno pisao: industrijska proizvodnja u Crnoj Gori u ogromnoj mjeri zavisi od toga koliko struje ćemo proizvesti, odnosno od toga hoće li ili neće padati kiša. Što je i dalje u nadležnosti Boga, a ne predsjednika Vlade.

Prije nego se premijer sjetio da bi bilo dobro malo se manje uzdati u božju milost, a malo više u sopstveni trud, temeljno je upropašteno sve što je imalo šanse da radi. Zato što je bila mala i imala proizvod koji se mogao prodati poznatim kupcima fabrika elektroda Piva iz Plužina zgodna je za primjer uspješnosti ekonomske politike crnogorske Vlade.

Nedavno je u FEP uveden stečaj. Od 103 radnika, 36 ih može u penziju, pretežno zahvaljujući izmjenama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju kojima se radnicima držanih firmi koji su izgubili posao zbog uvođenja stečaja omogućava odlazak u prevremenu penziju ako imaju 30 (muškarci), odnosno 25 godina staža (žene). Radnicima, koji su prošle godine primili svega tri zarade, plate se duguju od juna 2012. godine, a radni staž im nije povezan od 2007. godine.

Neki su ljudi sve do nedavno tvrdili da se fabrika može oporaviti, da mogu da rade i da prodaju ono što proizvedu, da im fali samo repromaterijal. Uzalud. Vjerovatno će se na kraju svih krajeva pojaviti kakav magični investitor, a i ako sve potpuno propadne – nikom ništa. Kao i toliko puta do sada.

Prema nedavno objavljenim podacima iz zbirnih Monstatovih anketa o radnoj snazi, i tokom prošle godine najviše zaposlenih bilo je u kategoriji ,,uslužni radnici i trgovci”. Ukupno preko 57 hiljada ljudi, odnosno 26,5 odsto zaposlenih.

Svi odavno znamo kako se kora hljeba zarađuje kod crnogorskih trgovaca. Radno vrijeme duže od propisanog, nema petodnevne radne sedmice, radnici su zadovoljni ako tokom praznika dobiju jedan slobodni dan. Potkradaju ih oko broja radnih sati, prekovremeni rad se, naravno ne plaća.

Surovi kapitalizam, domaća izvedba, ne pogađa samo one koji su po obrazovanju na donjem kraju ljestvice. Mladi visokoobrazovani ljudi koji su uspjeli da dođu do namještenja u nekoj od banaka i sličnih kuća smatraju se srećnicima. Imaju pristojne zarade, prosječna plata u finanasijskim djelatnostima je 886 eura. Iako se do tolikog prosjeka stiže pomoću veoma visokih plata direktora i drugih šefova, i plate nižih činovnika u ovoj oblasti za naše prilike su dobre. Ali.

„Zvanično radno vrijeme je od devet do pet, ali se niko ne usuđuje da u pet izađe iz kancelarije. Ostajem skoro svaki dan do sedam, dešava se i do devet, a ima i onih koje ponoć zatekne na radnom mjestu”, objašnjava Monitorova sagovornica, mlada bankarska činovnica. Kaže da se prekovremeni rad ne plaća, subote su najčešće radne, nedjelje ponekad. „Institucije koje se bave finansijama važe za dobre poslodavce, ima mjesta za napredovanje, za povišice, putovanja… Samo, možeš da se pozdravi sa životom izvan kancelarije. Zato uglavnom traže muškarce i posebno ljude koji nijesu u braku”.

Iako su zaposleni uglavnom slabo plaćeni i najčešće rade sve što im se kaže poslodavci u Crnoj Gori vazda su nezadovoljni. Stalno im fali – njihovih prava. Nedavno je premijer Đukanović, gostujući u Američkoj privrednoj komori u Crnoj Gori obećao kao će vrlo brzo usvojiti izmjene zakona o radu koje su tražili poslodavci. Zasad obećanje nije ispunio.

Srđa Keković, generalni sekretar USS zahtjeve poslodavaca smatra pretjeranim. ,,Oni hoće da se vrate ugovori na određeno, da ukinu formu za obračun zarade, da se pogađaju sa svakim zaposlenim o visini zarade, da otpuštaju zaposlene tako što pucnu prstom, da se preispita otkazni rok, minuli rad, da donja granica plate bude 193 eura”, precizirao je nedavno Keković. Preovladavajuća logika ovdašnjih poslodavaca je jasna: svaki radnik koji nije rob jeste biznis barijera.

Sindikalci ukazuju na još jedan problem – diskriminaciju starijih radnika. ,,U kompanijama u vlasništvu stranih investitora niko se ne može ispratiti u penziju jer oni otpuštaju sve starije od 40 godina. To je sve nerazumno, dovode zaposlene u Crnoj Gori u ropstvo, veće od onoga u kome su jer je važeći Zakon ionako na strani kapitala”.

U KAP-u je nedavno, uz još 13 radnika, otpuštena predsjednica Sindikata KAP-a Sandra Obradović. Otkazi su uručeni zbog ,,podmlađivanja kadra”, ali u sindikatu tvrde da je Sandra Obradović zaradila otkaz jer je pokušala da se izbori za godišnje odmore zaposlenih u fabrici. Ustav propisuje da svi zaposleni imaju pravo na odmor i zabranjuje diskriminaciju po starosnom dobu.Ništa zato.

,,Položaj radnika je sve teži, ulazimo u moderni robovlasnički sistem. Institucije su potpuno zatajile, vlada anarhija oko poštovanja zakona. Daleko smo od priče da u Crnoj Gori ima socijalnog dijaloga”, kaže za Monitor Sandra Obradović. Neposredno prije nego što je govorila za naše novine nijesu joj dopustili da uđe u sindikalne prostorije u KAP-u.

Od nadmenosti poslodavaca, posebno onih kojima je sredstva za proizvodnju i potrebne radnike uručila država, veća je samo njihova zajednička pohlepa. U jednoj od anketa među poslodavcima preko 60 odsto njih je kao najveći problem u poslovanju istaklo – isplatu plata. Zaposleni ćute.

Strah i beznađe, i više nego nemaština u Crnoj Gori Prvi maj polako pretvaraju u – praznik jada.

Protest u Nikšiću

Prvog maja Radnička partija će u Nikšiću održati osnivačku Skupštinu. Poslanik Janko Vučinić pozvao je sve obespravljene radnike, studente, penzionere i ostale građane koji ne „prihvataju činjenicu da su nam u 21. vijeku gorivo i hljeb luksuz” da im se pridruže i da 1. maj, Praznik rada, proslave zajedničkim protestom. Žele da pokažu da imaju snage da promijene stanje u zemlji.

Miloš BAKIĆ