Ovoga Prvog maja, kao i puno prethodnih, sva priča o radničkim pravima, solidarnosti, zakonima o radu i kolektivnim ugovorima staje u banalnu rečenicu: ,,Ako ti se ne sviđa, ti nađi gdje ti je bolje”. To je crnogorsko tranziciono ishodište onoga što se učtivo zove fleksigurnost, savršena slika pogubljenosti onih koji se, u širem smislu riječi, u Crnoj Gori mogu nazvati radnicima. Zakon ih zove ,,zaposlenima”, u stvarnosti im više odgovara riječ ,,najamnik”. Ne u smislu poznatom iz marksističke teorije, već po tradicionalnom crnogorskom nazivu za sirotinju koja mora da dirinči kod seoskog gazde.
Broj zaposlenih u Crnoj Gori zna se samo otprilike. Jedne podatke ima vlada, druge razna ministarstva, treće Zavod za statistiku, četvrte Zavod za zapošljavanje i tako dalje. Vrti se oko 170 hiljada.
Prosječna plata u martu je u Crnoj Gori bila 474 eura. Potrošačka korpa – spisak onoga što četvoročlanoj porodici treba za mjesec – u martu je koštala 792 eura. Prosječnom crnogorskom radniku, ako je jedini zaposleni u familiji, za preživljavanje fali 318 eura. Ne može se ni živjeti ni mrijeti od rada.
Najbrojniju grupu radnika, prema Monstatovim podacima, u Crnoj Gori čine uslužni radnici i trgovci. Ima ih preko 52 hiljade, od toga 28 i po hiljada žena. Prodavačice su, dakle, osnovna snaga crnogorskog proletarijata.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka radnički pokreti su se izborili za pet radnih dana i posljednja dva dana u sedmici kao neradna. Petodnevna radna nedjelja u Jugoslaviji uvedena je šezdesetih godina. Iz ugla crnogorskih prodavačica druge decenije dvadeset prvog vijeka, i jedni i drugi su se zaludu mučili. Po pravilu, žene koje rade u prodavnicama u Crnoj Gori imaju jedan ili dva slobodna dana mjesečno. Zadovoljne su kad ih gazde za Novu godinu ili Vaskrs ,,puste” dan. Istovremeno su magacinski radnici, čistačice ili štogod drugo što zatreba. Prosječna plata u trgovini je 347 eura. Dužne su da budu nasmijane. Evropa smo mi, ej.
U turizmu, našoj uzdanici, u dijelu koji statistika bilježi kao ,,usluge smještaja i ishrane”, radi oko 17 hiljada ljudi. Njihova prosječna plata je 391 euro. U prosvjeti zaposleni u prosjeku primaju 455 eura, u zdravstvu su knap prosječni – 474.
Više od polovine zaposlenih, oko 86.000 odnosno 50,26 odsto, u Crnoj Gori prima plate do 250, dok nešto iznad tri odsto ima platu veću od 1000 eura. Blizu 31 odsto radnika prima između 250 i 500 eura, dok njih oko 16 procenata zaradi između 500 i 1000 eura.
Krajem prošle godine, najveći poslodavac u zemlji – Vlada Crne Gore – najavila je smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi za deset odsto u naredne tri godine. To bi značilo da će oko 6.000 ljudi ostati bez posla u državnoj službi, a u budžetu biti ostvarena ušteda od oko 64 miliona eura. Generalni direktor za državnu upravu u Vladi Crne Gore Veselin Vučković kazao je tada da u javnom sektoru ima oko 60.000 zaposlenih i da broj treba smanjiti za deset odsto otpuštanjima ili penzionisanjem u policiji, zdravstvu i prosvjeti. Uobičajeno, čim su počele priče o izborima, one o otkazima su utihnule.
Nedavno je vlada, pozivajući se na rezultate analize koju je uradio Ekonomski fakultet, objavila da 14 odsto radnika u Crnoj Gori radi na crno, dok poslodavci za 16 odsto uplaćuju poreze i doprinose na minimalnu zaradu od 193 eura. To bi značilo da na crno radi oko 24 hiljade ljudi, dok za 27 hiljada zaposlenih poslodavci uplaćuju minimalne doprinose. Naravno, vlada je računala kolika je to šteta za državnu kasu, ne koliko je ljudi kojima su uskraćena osnovna radnička prava ili koliko će njih sjutra primati penzije mizernije od mizernih.
Industrijske radnike, koji su nekad bili radničko jezgro, pojela je tranzicija. To jest pljačka. Početkom 1990-ih učešće industrijske proizvodnje u ukupnoj proizvodnji bilo je 40, dvijehiljadite 19,1, a 2012. – 10, 4 odsto.
U sektoru industrijske proizvodnje u 2001. godine je radilo 36.690 ljudi,
na kraju 2012. godine ostalo je 18.028 zaposelnih.
Najznačajnije apsolutno smanjenje je ostvareno u sektoru prerađivačke industrije, u kojoj se broj zaposlenih sa 26.786, koliko je iznosio 2001. godine, smanjio na 13.041 u 2012. godini. To je pad od više nego 48 procenata.
Broj zaposlenih u sektoru vađenja ruda i kamena je smanjen sa 4.132 u 2001. godini, na 1.893 u 2012, dok je u istom periodu u sektoru proizvodnja električne energije, gasa i vode, broj zaposlenih smanjen sa 5.772 na 3.094.
Više nego radnici, u Crnoj Gori je, kada je o radništvu riječ, ugrožena jedino radnička solidarnost. Radnički štrajkovi po pravilu su slike pregaženih ljudi koji bez iđe ikakve podrške, pokušavaju da izmole pokojeg vladinog činovnika da za njih izdvoji malo dragocjenog vremena. I nešto slaže.
Podaci jesu tužni, ali je najbrojnija sindikalna organizacija u Crnoj Gori Savez sindikata, odlučila da udari brigu na veselje. Praznik rada će obilježiti protestnom šetnjom i završiti muzičkim hepeningom. ,,Cilj je da ovogodišnje praznike provedemo sa mladima, uz dobru muziku i zabavu. Pretpostavljamo da će se odazvati našem pozivu zato što u ekonomskoj krizi mnogi od njih neće otići na turistička putovanja i izlete, jer za to nemaju novca”, objasnio je generalni sekretar Marko Nikčević. Kazao je da će to biti prilika da iskusni sindikalni aktivisti skrenu pažnju mladima na to da ih u budućnosti čeka i te kako surova borba za svako novo radno mjesto, sa čim oni moraju već danas da se upoznaju. „Zamislimo se nad činjenicom da trenutno u Crnoj Gori osam hiljada visokoškolaca čeka posao”, pozvao je Nikčević. Prigodno, čelnici SSSCG ukazali su na ogromne probleme koje im pravi – Zakon o finansiranju političkih partija.
Iz Unije slobodnih sindikata su ocijenili da su dvije grupe radnika, oni bez ugovora i oni sa ugovorom, jednako bez prava. Prvi nemaju pravo na godišnji odmor, strahuju od otkaza, nemaju fiksno radno vrijeme, nemaju osiguranje, nemaju definisanu zaradu. Drugi doskoro nisu imali Opšti kolektivni ugovor kako bi definisali svoja prava. Crnogorski radnik od svoje plate, pa i da je ona viša od crnogorskog prosjeka – a nije, ne može da preživi cijeli mjesec, kažu u USS.
Vlada k’o vlada, hrli u Evropu. Povodom 28. aprila, koji Međunarodna organizacija rada obilježava kao Svjetski dan zaštite i zdravlja na radu, Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Ministarstvo zdravlja javili su kako će, zajedno sa drugim državnim institucijama, nastaviti da rade na promociji prevencije zaštite na radu i zdravstvene kulture u cilju unapređenja ove oblasti u Crnoj Gori. Tako će se u toku 2014. i 2015. godine realizovati kampanja, koju je na evropskom nivou pokrenula Evropska agencija za zaštitu i zdravlje na radu, pod nazivom Upravljanje stresom za zdrava radna mjesta. Sopstveni doprinos oblikovanju kampanje, naša ministarstva će dati primjenom djelotvornog sistema uklanjanja stresa i kreiranjem zdravih radnih mjesta uz pomoć partijske knjižice.
Umornoj i sitoj svega, većini građana Crne Gore Prvi će maj, ipak, donijeti nešto dobro. Nekoliko dana da se počine.
Miloš BAKIĆ