Povežite se sa nama

Uncategorized

PRVA PRESUDA U SLUČAJU NOVINARKI MONITORA PROTIV POBJEDE: Slobodno vrijeđaj kritičare

Objavljeno prije

na

Osnovni sud u Podgorici, nakon šest godina, donio je presudu u slučaju tužbe koje su protiv Pobjede, Srđana Kusovca i države Crne Gore, pokrenule novinarke Milka Tadić-Mijović i Milena Perović-Korać. Tužba je podnesena jer su preko tada državnog glasila Pobjede, u serijalu Pisma iz Sarajeva, autora Marka Vešovića i Šemsudina Šekija Radončića, tokom 2011. i 2012, dvije novinarke vrijeđane na najbrutalniji način, u sklopu devetomjesečne kampanje kojom je ovaj dvojac trajno, najprizemnijim uvredama i klevetama, zagadio medijsku scenu, obrušavajući se na kritičare režima i novinare.

Presuda je potvrdila da se protokom vremena neke stvari ne mijenjaju: tuženi se oslobađaju plaćanja nematerijalne štete, a novinarke Tadić-Mijović i Perović-Korać obavezuju da isplate sudske troškove u visini od 3.000 eura.

Sudija podgoričkog Osnovnog suda Goran Šćepanović otišao je i korak dalje, pa je uvažio Kusovčeve i Radončićeve navode, i Pobjedin serijal sudski proglasio za književnost.

Šćepanović je u cjelosti uslišio zahtjev advokata tuženih Nikole Martinovića koji je protumačio da se u ovom slučaju ,,ne može govoriti o uvredama već o slobodi izražavanja. Predlažem da sud odbije tužbeni zahtjev i zahtijevam da tužilje naknade troškove postupka”.

U šturom obrazloženju presude sudija je objasnio da je sud čitanjem spornih tekstova zaključio da se radi o eseju u djelovima. Vještaka književne struke ne pominju.

Uglavnom sud je našao da ,,bi se moglo reći da su riječi uvredljive”, ali da su istrgnute iz konteksta, pa da zbog toga sud ne bi da se miješa u slobodu izražavanja. U obrazloženju se navodi i iskaz Radončića da Monitor i Vijesti nijesu htjele da objave njegove i Vešovićeve demantije, pa su bili prinuđeni da sve prospu u Pobjedi.

Navodi se i da novinarke nijesu iskoristile pravo na demanti, te da ,,sporni tekstovi predstavljaju kritički osvrt na rad tužilja kao javnih ličnosti sa isticanjem njihovih ličnih atributa što je tema za koju je javnost u svakom demokratskom društvu zainteresovana, pa i ovakav kritički osvrt sa ovakvom dozom pretjerivanja ne opravdava dosuđivanje odštete zbog povrede časti i ugleda”. Pitanje je kako se mogu demantovati uvrede da si – nesoj, kučka, ološ, kurvetina u hlaćama, raspadenica, radodajka, mafijaš, biza, ker, profuknjača… Koje evo i sud nesrećno kvalifikuje kao lične atribute.

,,Naročito zabrinjava elementarno neznanje. Pa u presudi stoji da tužilje nisu davale demantije. No sudu je izgleda nepoznato da se uvrede ne demantuju – to nije moguće”, izjavio je advokat novinarki Aleksandar Đurišić. On se osvrnuo i na činjenicu da ovo nije prva presuda u kojoj sudije ne poznaju termin ,,javne ličnosti”. I objasnio da su shodno praksi suda u Strazburu lica koja su izabrana ili imenovana od strane države pa djeluju pod okriljem javnog autoriteta predsjednik države, predsjednik vlade, ministri, poneki gradonačelnik i visoko rangirani činovnik…

A shodno praksi naših sudova u presudi su brojne uvrede na račun novinarki naširoko ponovljene. Na tome ne staju, nego se vrijeđaju i drugi poput Slobodana Pejovića, svjedoka deportacija, Svetlane Broz, Blagoja Grahovca…

Sud je kao lijepu književnost okarakterisao: popuši, ispiša, budaletina, kurac, avetinja, krme, goveče, splačina, kučka, bitanga, nesoj, ljudski izmet…, te suptilnost kada je ženski rod u pitanju: ,,ker u suknji”, ,,riječ o smjesi ćurke i siledžije”, ,,kurvetinu kakva je … majka lako ne rađa”, ,,drolje su dame u poredbi s …”, ,,gospoče koje nikad nije u ruku uzelo ništa teže od kite”… Otvorene prijetnje i huškanje na nasilje su, po toj logici, samo pitanje stila.

Edukacija nije izostala, pa je sud novinarkama dao preporuku: ,,Tužilje moraju usvojiti širi prag tolerancije na komentare i navode javnosti, pa i one koje tužilje lično doživljavaju po njih uvredljive, šokantne i provokativne…”, objasnio sud.

Geneza najprizemnijeg novinarstva koje se nakon Rata za mir, revitalizovalo za vrijeme Kusovčeve Pobjede, pa nastavilo da živi u ugašenom Informeru, a neke od svojih vrhunaca doživjelo u Pinkovom Minut dva, sada ima i sudsku potvrdu da je ovoj državi potrebno i, režim vjeruje, društvu korisno.

Samo da se podsjetimo nekih detalja iz Kusovčeve Pobjede. U to vrijeme o Srbima se moglo reći sve, kao što se nekad moglo reći o Hrvatima, Bošnjacima, Albancima. Pa je tako u Pismima iz Sarajeva objavljena ,,šala”: ,,U jednom vicu mali Dražen pita majku: ‘Što je to šovinizam?’ ‘To je kad Srbe mrziš više neg je normalno”.

Pobjeda je tih godina u obračunima sa kritičarima režima započela pionirski posao objavljivanja privatnih SMS-ova i mejl prepiske, pisama i razgovora, kako bi ih kompromitovala.

Kao i ’90-ih tada su ponovo zaživjela pisma čitalaca u kojima se predlagalo da Vanja Ćalović napusti državu ,,jer ne zaslužuje da u njoj živi”, dok sa druge strane ,,Milo Đukanović je veliki gospodin i intelektualac koji se ovdje teško rodi, naš narod treba i Evropa da budu ponosni sa njim. Zaista je zaslužio Nobelovu nagradu za mir”.

Sam Kusovac je u uvodnicima utvrđivao medicinsku dijagnozu opozicionarima, civilnim aktivistima i novinarima. S druge strane, o na primjer Veselinu Veljoviću se pisalo kao o antičkom heroju koji je svojim vojničkim i policijskim vještinama spasio Crnu Goru sigurnog smaka: ,,Ujedinio je, bilo na sasvim kratak ili nešto duži rok, one koje protiv sebe nije uspijevao da ujedini ni Milo Đukanović lično”.

Kusovac je i dan danas savjetnik predsjednika Vlade i rukovodilac Službe za odnose sa javnošću. Dok Šeki Radončić u režimskim medijima analizira sve i svašta.

Prije par godina Miomir Mugoša je objasnio: ,,Moj prijatelj Šeki traži mi za svoju novu knjigu, u kojoj raskrinkava madijske tajkune, dokumenta koja posjedujem. Nažalost, rekao sam mu da mu ta dokumenta, koja, cijenim, nema niko, pa ni tužilaštvo, ne mogu ustupiti prije nego ih predočim tužiocu, a nadam se da će to biti skoro. Rekao sam mu da očekujem da konačno poslije usvajanja amandmana bude izabran vrhovni državni tužilac i da se konačno pokrene procesuiranje ekipe”. U međuvremenu je novi VDT procesuirao insajdera Mugošu.

Advokat Đurišić vjeruje ,,da prije ili kasnije ovakva presuda ne može ostati na snazi”. Sve su prilike malo kasnije.

PRESUDA VIŠEG SUDA U BEOGRADU
Nijesu prepoznali književnost

Gdje je Pobjeda stala nastavile su beogradske E novine, tokom 2013. i 2014. godine. Zbog korišćenja istovjetnih kvalifikacija i uvreda kao u Pobjedi, Milka Tadić-Mijović je tužila E novine i djelimično dobila spor.

Presudom Višeg suda u Beogradu iz decembra 2015. naloženo je da joj se zbog povrede časti i ugleda isplati – 8.000 eura. U toj presudi sud se osvrnuo i na tekstove Vešovića i Radončića, karakterišući ih uvredljivim.

Prije toga Savjet za štampu iz Beograda utvrdio je da je u spornim tekstovima prekršen Kodeks novinara Srbije.

,,U konkretnom slučaju prekršen je standard obaveze novinarske pažnje, tužilja je nečovečno tretirana čime je povređeno pravo na čast a pripisivanjem i odricanjem određenih svojstava, te odricanjem tačnog prezimena i dodavanjem pogrdnog, povređena su tužiljina prava na ugled i identitet”, navodi se, između ostalog, u presudi koju je donijela sudija Jelena Bogdanović-Ružić.

Ističu se u presudi i neprovjerene činjenice, te degradacija ličnosti, odricanje pripadnosti ženskom rodu te uopšte ljudskom rodu, odricanja svojstva patriote – navodi da mrzi Crnu Goru…

U presudi ovog suda nema ni slova o književnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo