Premijer Igor Lukšić odnio je pobjedu u prvoj javnoj borbi sa crnogorskim tajkunima. Tehničkim nokautom, pobijeđen je Duško Knežević, predsjednik Atlas Grupe i jedan od požrtvovanijih promotera lika i djela bivšeg premijera i budućeg biznismena Mila Đukanovića.
Lukšićeva Vlada i Kneževićeva Atlas Grupa (precizno, FZU Atlas Mont) našle su se, izgledalo je, na zajedničkom zadatku – spašavanje plužinske Fabrike elektroda Piva (FEP) sa 178 zaposlenih. Zapelo je na pitanju ko će i kako obezbijediti kredit potreban za isplatu plata koje nijesu isplaćivene 20 mjeseci, povezivanje radnog staža od 2004. godine i otpremnine za 70-tak prekobrojnih radnika. Nakon toga bi se, navodno, stekli uslovi da se pokrene davno zaustavljena proizvodnja u fabrici. Ako bude novca.
Knežević je povjerovao da bi on u Plužinama mogao imati tretman kakav je Vlada obezbijedila Olegu Deripaski u KAP-u i nikšićkom Rudniku boksita. Vlada je, prema medijima, umjesto traženog novca i garancija nudila, uglavnom, obećanja i (ne)realni optimizam.
Da li je promjena u Vladinom pristupu rješavanju problema koje imaju privatizovana preduzeća u Crnoj Gori posljedica promjena na njenom čelu? Ili spremnost da se troši državni novac zavisi od toga ko traži pomoć? Premijer Lukšić se ne može pretvarati da je izvanjac igrom slučaja uvučen u ovu priču. On je, kao ministar finansija, najzaslužniji za postojanje preduzeće koje šest godina državi ne plaća poreze i doprinose, a zapošljene bez centa drži skoro dvije godine. To treba imati na umu prije nego mu se upute hvalospjevi.
Knežević je, kad je vidio da dogovora sa Vladom nema, odlučio da problem riješi na najefikasniji način – prodajom akcija u FEP-u. Kupac, pronađen negdje na Kipru, odlučio je da za 69 hiljada eura kupi pripadajući dio (34,5 odsto akcija) nevolje teške 6-8 miliona eura.
Onda je nastao pravi problem.
,,Ovo doživljavam kao prst u oko naporima Vlade da se riješi problem u FEP-u”, uzvratio je Lukšić. Preduzetništvo, slobodno tržište, garantovano pravo raspolaganja svojinom… ništa od toga nije pominjao. Zašto bi napori Vlade za Kneževića ili bilo kog drugog poslovnog čovjeka u Crnoj Gori bili važniji od vlastitog interesa? Umjesto objašnjenja, Lukšić je ,,iskoristio priliku da izrazi interesovanje da Vlada kupi za 69 hiljada eura tih 34 odsto akcija…”, i kao usput pomenuo, ,,Razmišljam da predložim Savjetu za privatizaciju da se otkažu dalji pregovori za privatizaciju Montepranca, gdje je Atlas grupa vodeći član konzorcijuma…” .
Sitničavi su se našli u dilemi: ako je privatizacija Montepranca sporna – zašto već nije zaustavljena. Ako je zakonita i korisna, zašto bi posao u Tivtu stopirali zbog poslovnih nesporazuma u Plužinama? Ili je Lukšić samo nekoga htio da podsjeti na – nešto.
Knežević je razumio poruku. “Nismo imali nikakvu namjeru da napravimo nešto loše, a posebno ne na početku mandata da predsjedniku Lukšiću nanesemo neku štetu”, saopštio je predsjednik Atlas Grupe. Zatim je stigla i vijest – srećni kupac 34,5 odsto akcije FEP-a za nepunih 70 hiljada eura je, ipak, Vlada Crne Gore. Kao da onaj Kipranin nije ni postojao.
Ne znamo šta o ovom poslu misli Veselin Vukotić, Lukšićev učitelj, neoliberalni mentor i, u konačnom, poslodavac. Ne znamo ni kako će ovaj posao djelovati na interesovanje potencijalnih investitora. Konačno, ne možemo znati ni da li će Vladin angažman sačuvati 100-tinjak radnih mjesta u Plužinama.
Znamo: ovakav model poslovanja između vlasti i njenih tajkuna (pare ili Sibir) razvijen je u Putinovoj Rusiji. Možemo pretpostaviti da bi Vladimir, kao veliki zagovornik ljudskih prava i sloboda, ovu Igorovu partiju vrjednovao najvećom ocjenom.
Zoran RADULOVIĆ