Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Propast ili obnova Zapada

Objavljeno prije

na

Ukoliko je naš vrhovni oligarh  najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše.  

 

U jeku afere Koverat, valja se setiti jedne izjave Januša Bugajskog iz 2018. Samo nekoliko meseci pre potonjih predsedničkih izbora u Crnoj Gori, dok se naš vrhovni oligarh još, kao, premišljao, da li na njima uopšte da učestvuje, vrhovnikov vašingtonski lobist, istakao je da je Milo Đukanović „najčvršći oslonac Zapada“ u Crnoj Gori, te da zbog toga greše „neki evropski krugovi“ kada traže njegovo povlačenje sa vlasti.

Prva asocijacija na koju upućuje ova izjava jeste – Propast Zapada Osvalda Špenglera iz 1918. Zaista, ukoliko naš vrhovni oligarh jeste najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše. Sam po sebi, naš vrhovni jeste istorijski i svetski beznačajan, ali je njegova vašingtonska lobistička konstrukcija, krajnje indikativna. Osvald Špengler jeste bio konzervativni, delom i reakcionarni nemački filozof i nacionalist, ali je njegova glavna geopolitička dijagnoza, u poslednjih sto godina, u velikoj meri potvrđena.

Uz to, glavnoj dijagnozi Osvalda Špenglera, pridružili su se i mnogi drugi značajni mislioci našeg vremena. Među njima i oni, koji su, u odnosu na njega, na sasvim suprotnom polu društvene teorije i prakse. Od ovih poslednjih, ovde je dovoljno navesti višedecenijska istraživanja i nalaze progresivnog američkog sociologa Imanuela Volerstina, a od brojnih radova ovoga, koji i najdirektnije govore o mračnoj špenglerovskoj perspektivi, dovoljno je pomenuti samo dva, Does the Western World Still Exist? i The Decline of American Power iz 2003.

Još značajnije od svake velike političke teorije, međutim, opadanje Zapada u poslednjih sto godina, potvrđuje i odgovarajuća politička praksa. Najpre, dva notorna svetska rata u dvadesetom, a zatim i čitava serija novijih (geo)političkih potresa u dvadeset prvom veku. Od ovih potonjih, dovoljno je samo da se pomenu Drugi zalivski rat iz 2003. i Donald Tramp iz 2016. Posebno ovaj drugi. Njegovo faktičko napuštanje zapadnog savezništva sa EU, izlaskom iz pariskog klimatskog sporazuma, te sporazuma o denuklearizaciji Irana, i brojnih trgovinskih sporazuma, najzad i njegovo dovođenje u pitanje Njegovog Preosveštenstva NATO. O poluneprijateljskim rukovanjima i tvitovanjima sa francuskim Emanuelom Makronom da i ne govorimo.

U jednoj stvari, Osvald Špengler, ipak, nije bio u pravu. Propast Zapada, a sa njim i čitavog sveta, jeste ozbiljna pretnja, danas čak dominantna, ali nije i neizbežnost. Alternativa je nova, demokratska regulacija, novog, međunarodnog multipolarizma, unutar kojeg bi svoje mesto mogao da pronađe, i sam demokratski Zapad. Ova dvostruka mogućnost, jasno se vidi i na samom Zapadu. Zapad jeste dobio svoju kapitalističko-fašističku donaldtrampovsku i ostalu pretnju, ali on već ima i svoju demokratsko-socijalističku bernisandersovsku i ostalu alternativu.

U ovoj potonjoj su i oni „neki evropski krugovi“ s početka ovog teksta. Pod razornim dejstvom afere Koverat, ovi krugovi sada već počinju da dobijaju i konkretna imena i prezimena. Uz poznatu i uticajnu nemačku političarku Doris Pak, sada je to i ništa manje poznati i uticajni bivši britanski diplomata Ajvor Roberts. Ovakvih glasova biće sve više.

Još značajnije, zapravo najznačajnije, kap afere Koverat, prelila je čašu. Njegovo Veličanstvo, Suveren, Građanin Crne Gore, uzeo je stvar u svoje ruke. Progresivni faktori sa Zapada mogu pomoći, posebno u eliminisanju opasnosti od ekstremnog režimskog nasilja, ali su poruke sa Građanskih protesta 2019, već sada kristalno jasne. Uz pomoć Zapada, ili bez te pomoći, nema tog milođukanovićevskog, branomićunovićevskog i inog mafijaškog nasilja, koje volju građana, ovoga puta, može da osujeti. Afera Koverat do kraja je razgolitila. U cara Trojana kozije, mafijaške uši. Milo Mafija mora da ide. Što pre, to bolje.

 

Milan POPOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je ove sedmice oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad Markom Boljevićem, je prije deceniju oslobodila odgovornosti tadašnji vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem. Uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića

 

 

Osnovni sud u Podgorici oslobodio je petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, u maju 2020.

Oslobođen su inspektori – Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević. Presudu je donijela  sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović, uz obrazloženje da nije dokazano da su inspektori  izvršili krivično djelo.

“Ta odluka  pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave”, prokomentarisala je presudu Akcija za ljudska prava (HRA)

Iz HRA su ukazali da je ovaj slučaj  posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

“Oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena. Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu). Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević mučenjem u podgoričkom CB primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije”, naveli su.

Zanimljivo je da je sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad  Boljevićem,  prije deceniju, uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića, oslobodila odgovornosti vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Ona je u novembru 2013. godine donijela oslobađajuću presudu za tadašnje starješine CB Podgorica Ratka Rondovića i Dušana Raičevića, koji su bili optuženi za prebijanje  Pejanovića. U obrazloženju presude, sutkinja je kazala da iskaz bivšeg policajca Gorana Stankovića, na kojem se temeljila optužnica, nije potkrijepljen nijednim materijalnim dokazom.

Goran Stanković je prvi javno progovorio o tome da su petorica nepoznatih pripadnika interventne jedinice u više navrata u pritvorskoj ćeliji tukli Aleksandra Pejanovića. Stanković je na suđenju ponovio da je nakon što je Pejanović priveden u pritvorske prostorije došao šef smjene Dušan Raičević, koji je ,,prosto rekao” da će da biju Pejanovića. Ponovio je i da mu je komandir Ratko Rondović ponovio da izađe ako ne može da gleda, rekavši da je za to došlo ,,naređenje odozgo”.

Monitor je tada pisao da je Stanković u pismima bivšeg šefa UP Veselina  Veljovića obavijestio i da je tadašnji načelnik Predrag Ašanin više puta pozivao policajce koji su te večeri bili u smjeni, tražeći od njih da se svi drže istog iskaza – da nije bilo torture i da je Pejanović došao sa povredama, te da im je, ako to učine, obećao podršku Uprave policije i branioca.

I bivši policajac Oliver Bošković je na suđenju svjedočio da Pejanović nije mogao biti pretučen bez prethodnog znanja Ašanina i  Veljovića.

Pejanović je iz pritvora pušten sa 29 teških povreda, koje su konstatovane  u medicinskoj dokumentaciji. U maju 2011. godine Pejanovića je ubio pripadnik Interventne jedinice u kafiću u blizini stana u kom je živio. Prije nego što je ubijen javno je saopštio da se plaši za svoj život. Bezbjednost mu je javno garantovao Veselin Veljović.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu 2014,  zbog progona i pritisaka nakon svjedočenja  koji su njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije.

Deceniju kasnije, kod kuće se neke stvari i dalje ne mijenjaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Muke pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi probleme umjesto da se njima bavi i pokuša da pronađe rješenje. Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu

 

 

Umjesto u Prijestonici, prvo redovno (proljećno) zasijedanje Skupštine Crne Gore započelo je u Glavnom gradu. Ne bi to bila velika vijest da nije onoga što joj je prethodilo.

Odluka da poslanici ne pohode Cetinje donijeta je u kabinetu predsjednika Skupštine, moguće ali ne i izvjesno, nakon konsultacija sa petoro potpredsjednika parlamenta. Postoje dobri razlozi, tvrde iz parlamentarne većine, da se prekrši tradicija prema kojoj redovna zasijedanja Skupštine počinju sjednicama u Prijestonici.  Samo što su, izgleda, zaboravili da taj običaj nije posljedica tradicije nego zakonsko rješenje. Zakon o Prijestonici, nedvosmisleno i bezuslovno kaže:  “U Prijestonici se održava prva sjednica redovnih zasijedanja Skupštine Crne Gore”.  Pokazalo se, po ko zna koji put, da život može biti mnogo maštovitiji od bilo kakvih zakona.  I da oni ne važe baš uvijek.

Nije tajna da Cetinjani/Cetinjanke odavno nijesu u velikoj ljubavi sa aktuelnim predsjednikom Skupštine. Pride, Mandić se potrudio, i to ne jednom, da tim političkim neslaganjima da i ličnu notu koja je doprinijela da se razlike pretvore u netrpeljivost.

Tako smo iz lanjskog saopštenja njegove partije (NSD) saznali da “među Cetinjanima ima ljudske sitneži, moralne bijede i sirotinje”. Dodatno se predsjednik parlamenta potrudio da nam lično saopšti kako “Cetinje ne zaslužuje da bude prijestonica”. Dijelom i zbog toga što je, po Mandićevoj ocjeni izrečenoj u Skupštini, “Cetinje zabito i nebitno selo tamo neđe ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se tamo rodio Aleksandar Karađorđević”. Ne bi bilo malo ni da se na tome završilo. Ali nije.

Prošlog oktobra, na početku jesenjeg zasijedanja parlamenta, predsjednik Skupštine je na Cetinju predstavio –  novi skupštinski logo na kome se nalazi “reprezentativni objekat”  zgrade nekadašne Zetske banovine. “Tako želimo uvažiti našu Prijestonicu, nas kao poslanike i da govorimo o značaju ovog grada”, rekao je Mandić. Ne mareći da za to što je od sve cetinjske i crnogorske istorije, neraskidivo povezane sa Prijestonicom, za predstavljanje vizuelnog identiteta parlamenta izabrao zgradu sagrađenu nakon što je Kraljevina Crna Gora, snagom okupacionog oružja, “utopljena” u Srbiju (pa preko nje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

Na istom zasijedanju Mandić je, najavujući promjene Ustava (ustavna definicija srpskog jezika kao jezika u službenoj upotrebi želi se “unaprijediti” na službeni jezik) i Zakona o državljanstvu, izrekao uvjerenje da se njima ne može suprotstaviti niko, pa ni “sto zečeva sa Belvedera”.

Kao odgovor na Mandićevo “uvažavanje”, odbornici SO Cetinje su jednoglasno, u oktobru, odlučili da predsjednik parlamenta nije dobrodošao u njihov grad dok im se javno ne izvini. Prvobitno, ideja je bila da se Mandić proglasi za “personu non grata” na Cetinju, ali su odbornici Prijestonice moguće shvatili da ne mogu bilo kom građaninu/građanki  Crne Gore, izricati zabranu pristupa njihovoj opštini.

Na odluku cetinjskog parlamenta  uoči ovonedjeljnog zasijedanja podsjetio je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković i predložio da prvom sjednicom tamošnjeg parlamenta predsjedava neko od potpredsjednika Skupštine. A da Mandić, čita se između redova, ostane negdje drugo.  Ideja se, očigledno, nije dopala predsjedniku parlamenta.

„Učiniću sve što je u mojoj nadležnosti kako bi se, poštujući Ustav i zakone Crne Gore, pronašlo najcjelishodnije rješenje, kojim bi se spriječile sve negativne i bezbjednosne opasnosti i posljedice zaključaka koji su donešeni u Skupštini Prijestonice, a koje ste, koliko sam razumio, željeli da najavite putem Vašeg pisma“, odgovorio je Đuraškoviću, pozivajući nadležne pravosudne organe da preispitaju odluku cetinjskog parlamenta. I organizujući sjednicu Skupštine Crne Gore u Podgorici.

Na njoj je, u odsustvu većeg dijela opozicije koji je i dalje pod kaznom, pomenut dio aktuelnih političkih i ekonomskih problema. Koje vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi umjesto da se njima bavi i pokuša da ih riješi.

Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Privatno i javno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik crnogorskog parlamenta bi izgleda mogao da nas uvede u savez srpskih država i paradržava, a da  premijer  objasni da je on to uradio u “privatnoj režiji”, izletnički

 

 

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, zakleti Evropljanin, koji  će nas sve  na leđima  povesti u Evropu, nakon Jerusalima je skoknuo  do Milorada Dodika, da ga podrži u usvajanju neustavnih zakona kojima se  ukidaju institucije BiH u Republici Srpskoj. Dobro, de, Mandić tvrdi da  je tamo branio Srbe, mir  i demokratiju, te da  Dodikova politika “poštuje demokratske principe”.  Tvrdio je  nedavno i da se ne ponosi nekim stvarima koje je nekada govorio, i da zbog njih žali. Možda jednom i zbog ovih zažali. Makar opet  u predizbornom spotu. Problem je  što tada možda u Evropu nećemo moći ni na koljenima.

Posjeta Mandića i njegovog političkog saborca, lidera NSD Milana Kneževića Dodiku, kod kuće je uobičajeno  objašnjavana istom pričom –  da su Mandić i Knežević kod Dodika u privatnoj režiji. Ono, građani, ljubitelji prirode na izletu.

Vladajuća stranka premijera Spajića izdala je saopštenje u kom se ograđuje od  postupaka svojih “koalicionih partnera”.

“Stav naše Vlade i institucija je jasan – ne miješamo se u unutrašnja pitanja drugih država. Pojedinačne izjave i postupci predstavnika koalicionih partnera ne odražavaju zvanične stavove Vlade Crne Gore, niti imaju institucionalni karakter. Crna Gora se vodi principima dobrosusjedskih odnosa, stabilnosti i evropskog puta, i svaki naš potez biće u skladu s tim vrijednostima”, saopštili su na mreži Iks.  To što “privatna” putovanja, izjave i posjete  predsjednika crnogorskog parlamenta kvare dobrosusjedske odnose , stabilnost i evropski put, nema veze.

Slično objašnjenje iz Spajićeve vlade stiglo je i kada je Andrija Mandić i ovog devetog januara  čestitao neustavni Dan Republike Srpske.  “U komunikaciji s njim smo razumjeli da je to partijski stav. Oni su dio nekog srpskog političkog korupusa”, saopštio je tada crnogorski premijer. Kao da su mu koaliconi partner i u Vladi privatno, a ne službeno.   Aleksa Bečić i njegove Demokrate su junački odćutali tu temu.

Cijepanje predsjednika našeg parlamenta na javno i privatno biće, zbilo se i kada se Mandić pojavio u izbornom štabu Aleksandra Vučića, tokom ozbiljnih sumnji da je izbore pokrao. Tada je i sam Mandić obznanio da je u izbornom štabu srpskog autokrate  privatno i “prijateljski”.  Odmah nam je laknulo.

Suprotno tvrdnjama iz premijerovog okruženja, da boravak Mandića i Kneževića  u Banjaluci “nema institucionalni karakter”,  to i nije baš  djelovalo izletnički. . Mandića i Kneževića je na Međunarodnom aerodromu Banjaluka dočekao predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić. Potom ih je Dodik čekao pred Palatom Republike u Banjaluci.  Nakon razgovora , organizovana je i press konferencija za novinare. Možda bi sledeći put Mandić i Knežević prilikom sličnih posjeta srpskim autokratama, mogli da nose trenerke umjesto odijela. Čisto da svijet vidi da oni nisu tamo službeno kao dio srpskog sveta , a  da je Crna Gora zvanično i dalje za Evropu i evropske vrijednosti.

Poslanica Bošnjačke stranke (BS) Kenana Strujić Harbić saopšila je da će inicirati sastanak sa  partnerima iz Pokreta Evropa sad (PES) povodom odlaska  Mandića u Banjaluku, kako bi “ imali jasan i partnerski odgovor na ovakve i slične postupke kojima se narušavaju dobrosusjedski odnosi i podstiče nestabilnost u regiji”. Sastanak se, da javnost zna, još nije dogodio.

Red bi bio, ne samo zbog usaglašavanja glasova u Vladi, nego i radi javnosti da Spajić makar tvitne šta je zvanični stav Vlade  na zbivanja u regionu.  Idemo li u Evropu, i kako ćemo tamo stići kad nas privatno posvađaju sa svim komšijama.

Do tada, kako izgleda, predsjednik crnogorskog parlamenta mogao bi  da nas uvede u savez srpskih država i paradržava, a da premijer objasni da je to uradio u “privatnoj režiji”.  Demokrate bi odćutale.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo