Turci znaju šta je puč. Od 1960. su prošli kroz tri i po (onaj 1999. godine je bio tek prisila vladi Nedžmetina Erbakana da podnese ostavku). Ovaj u noći izneđu prošlog petka je spriječen, uz cijenu od najmanje 265 pogunulih (od čega 101 vojnik).

Zašto nije uspio?

Prvi razlog je nedostatak javne podrške. Tri prethodna udara javnost je dobro prihvatila jer je žudjela za obnavljanjem ,,reda i mira” poslije perioda socijalnih tenzija ili nasilja. Ovog puta ljudi su odgovorili izlaskom na ulice na poziv predsjednika Redžepa Taipa Erdogana kako bi iskazali protivljene puču.

Drugo, ovoga puta, vlasti za udar ne optužuju sekulariste već jednu vjersku figuru – imama Fetulaha Gulena – koji se nalazi u samoproglašenom egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama. Najveće opozicione stranke su jasno podržale Vladu, rekavši da se prethodna iskustva sa vojnim udarima ne smiju ponoviti.

Treće, u prethodnim situacijama, poslije vojnog udara policija se svrstala uz vojsku. Sada je policija blisko povezana sa vlastima. Sukobila se sa pobunjenim dijelom vojske i pohapsila mnoge pučiste vojnike i oficire.

Četvrto, pučistička frakcija u vojsci je bila mala. I vlada i opozicija su iznijeli procjene da je 10-20 odsto vojnika i oficira podržalo pučiste. U prošlim vojnim udarima, vojska je djelovala jedinstveno.

Ne i konačni razlog, jer novi će i dalje biti navođeni, medije je danas mnogo teže ukinuti. Kao i u prethodnim pokušajima, pučisti su zauzeli televizijske i radio stanice i prekinuli programe. Ali vijesti su se širile zahvaljujući privatnim stanicama, kao što su Si-En-En Turk i društvene mreže, prije svega Tviter i Votsap, koje su ponudile platformu za glas otpora pučistima. Čak se i Erdogan, koji je zatvorio mnoge novinare i cenzurisao Tviter, Fejsbuk i Jutjub, spasao tako što se tokom noći u subotu obratio građanima preko društvene mreže Fejstajm.

Neki analitičari ukazuju da ne iznenađuje to što je propao puč, već što je poslije godina Erdoganovog obračuna sa opozicijom unutar turske vojske opstala dovoljno jaka frakcija da se na tako nešto odluči.

Sukob je bio očekivan. Kada je Erdogan 2003. postao premijer, bio je demokratska nada islamskog svijeta, lider ogromne vitalnosti koji će pokazati svijetu da otvoreno islamski političar može da vodi stabilnu demokratsku zemlju i bude agilan član NATO. Te nade su blijedjele. Erdogan – od 2014. predsjednik Turske – počeo je da koristi demokratske institucije kako bi ozakonio svoju vladavinu, istovremeno rušeći protivnike, sa namjerom da uguši i demokratiju u zemlji. Tokom posljednje decenije ućutkao je, marginalizovao i slomio gotovo sve koji su mu se suprotstavljali, uključujući urednike novina, profesore univerziteta, humanitarne radnike.

Zapadni mediji pišu da su Barak Obama i drugi zapadni lideri, koji Erdogana smatraju branom protiv haosa u Turskoj, redovno ovome popuštali. Erdogan je nedavno progurao zakon koji članovima parlamenta oduzima imunitet od sudskog gonjenja. Njegovi kritičari strahuju da će tako ukloniti nekoliko preostalih poslanika koji mu se još protive.

Postoji i problem vojske. Od osnivanja turske republike 1923. generali su se smatrali konačnim arbitrima miješajući se brutalno u politički život Turske, ako bi po njihovom mišljenju vlada postajala suviše lijeva ili islamistička. Poslije vojnog puča 1960. generali su objesili premijera Adnana Menderesa i neke njegove saradnike. Vojska, piše Njujorker, prezire Erdogana ali izgleda da mu nije dorasla.

Vojska ima više razloga za nezadovoljstvo Erdoganovom vladavinom. Učestali su teroristički napadi ID kao i Kurdske radničke partije (PKK), a rat u Siriji bjesni šest godina. Erdoganova sve autoritarnija retorika je polarizovala zemlju, potpirujući etničke tenzije. Njegova islamistička orijentacija izaziva podozrenje jer se vojska tradicionalno smatra čuvarem Ataturkovog sekularnog nasljeđa. Tu je ponovno izbijanje sukoba sa pobunjenicima PKK-a.

Nakon dolaska na vlast 2002. godine, Erdogan je nastojao da smanji uticaj oružanih snaga. U prilog su mu išli zahtjevi Brisela da Turska u pregovorima o članstvu u EU mora da stavi armiju pod civilnu kontrolu. Započeo je reforme kojima je umanjivana društverna uloga vojske i smijenio na stotine visokih oficira.

Erdoganovi saradnici su 2007. inscenirali niz suđenja, poznatih pod nazivom Malj, u kojima su uklonjeni mnogi vodeći oficiri. Stotine ih je poslato u zatvor. U petak organizatori vojnog udara nisu uhapsili Erdogana, niti su ozbiljno razmišljali o nasilnom ulasku u predsjedničku palatu. (U vojnom udaru 1980. ubijeno je na hiljade i zatvoreno na desetine hiljada ljudi.) U avgustu će Vrhovni vojni sud vjerojatno odlučiti o tome hoće li članovi pokreta Gulen biti isključeni iz vojske. Ne zna se još ni da li pokušaj puča ima veze s ovom sudskom odlukom.

U kampanji čišćenja je Erdoganu pomagao i sadašnji ljuti protivnik, nekadašnji bliski saveznik Fetulah Gulen, čije su pristalice u sudstvu pokrenule seriju procesa protiv generala optužujući ih za navodno kovanje zavjere protiv vlade. Gulen koji predvodi jedan od globalnih islamskih pokreta pobegao je iz Turske 1999. u strahu da će ga vojska uhapsiti. Tokom godina njegove pristalice su ulazile u mnoge turske institucije, naročito u sud i policiju. Američki ambasador Džejms Džefri je 2008. napisao izvještaj o infiltriranju gulenista u tursku nacionalnu policiju.

U borbi za vlast 2013. godine, došlo je do razlaza između Erdogana i Gulena. Erdogan je očistio sudove i policiju od hiljada ljudi za koje se pretpostavljalo da su lojalni Gulenu. Iako njegovih pristalica ima najviše u bezbjednosnim strukturama, Njujorker smatra da su ,,sada gotovi”. Gulen negira umiješanost u puč i očekuje da ga SAD neće izručiti Turskoj. Erdogan je i o tome razovarao sa Obamom telefonom u utorak.

Tokom govora na istanbulskom aerodromu, u trenucima slamanja puča Erdogan je pokušaj vojnog udara nazvao ,,poklonom od Boga”. On već duže pokušava da promijeni ustav i stekne gotovo apsolutnu moć.

Političari u prvim reakcijama izražavaju zabrinutost za demokratiju i pozivaju na razboritost. Šef Zelenih Čem Ozdemir u intervjuu njemačkoj novinskoj agenciji DPA, je kazao da je za nenasilne promjene u Turskoj. ,,Onaj ko želi da sa vlasti ukloni autoritarnog vladara Erdogana, mora to uraditi na izborima”, kazao je on. „Vojni puč je neprihvatljiv”.

Ozdemirova stranačka ,,sestra” iz Nemačke Klaudija Rot upozorila je: ,,Ovo je dramatična i opasna situacija… Bez obzira ko je na vlasti i ko na vlast dođe ima ogromnu odgovornost da spriječi prolivanje krvi i građanski rat”. Rot koja je i potpredsjednica Bundestaga je izrazila i strahovanja da bi zbog događaja u Turskoj čitav region mogao da bude destabilizovan.

Dojče vele (DW) u komentaru ocjenjuje kako Erdogan koristi diletantski pokušaj puča za obračun sa svima koji drukčije misle. Za DW puč izgleda kao farsa: avijacija bombarduje parlament, ali ne zna da nađe put do predsjednikovog ljetovališta. Pučisti su zauzeli državnu, ali ne i privatnu radioteleviziju. Nisu prekinuli puteve komunikacije. Inscenirali su pučističku operetu rano uveče – kada Istanbul počinje da praznuje vikend – umjesto u ranim jutarnjim satima dok grad spava. Puštaju predsjednika da leti iz svog ljetovališta u Istanbul, iako su navodno baš vođe avijacije pokušale da izvedu državni udar. A u Istanbulu predsjednika dočekuju njegovi ljudi. Pri tome obični vojnici-pučisti misle da učestvuju u vojnoj vežbi.

DW smatra da je Erdogan očigledno bio i dobro pripremljen za puč, a u danima potom ne zna za mjeru. ,,Niko više ne govori o pobjedi ili trijumfu naroda i demokratije. Neuspjeli puč je Erdoganu poslužio samo za jedan cilj: uklanjanje svih protivnika. Turska se sa Erdoganom deformiše u solističku autokratiju – uključujući i smrtnu kaznu. Što je navodno izraz volje naroda.”

DW komentariše kako su imami na Erdogaovoj strani. ,,Ne može se isključiti mogućnost da se Ataturkova sekularna republika pretvori u Erdoganovu islamsku autokratiju. Za koju nema mjesta u EU, a i njeno mesto u NATO je problematično”.

Ministri spoljnih poslova EU i njihov američki kolega Džon Keri poručili su turskom predsjedniku: samo te gledamo! To je i sve što mogu da učine, komentari su na Zapadu. Erdoganovi politički protivnici mogu još da budu srećni ako završe samo u zatvoru. On radi na ponovnom uvođenju smrtne kazne. Brisel se odredio: to bi značilo trenutni kraj pregovora o pristupu Turske EU. I Berlin je to potvrdio, iako se njemačka vlada prema Ankari odnosi veoma oprezno.

Turski predsjednik kao da je siguran da je potrebniji SAD i Evropi nego one njemu. Po nekim zapadnim komentatorima to je bar na kratak rok tačno. Evropljani su se, dilom o izbeglicama sa Erdoganom, u velikoj mjeri prepustili njegovoj volji. Još važnija je saradnja sa Turskom u NATO. Ta zemlja je zbog geografskog položaja najvažniji partner u borbi protiv IS i traženju rješenja za rat u Siriji. Ministar spoljnih poslova SAD Džon Keri je ukazao da članstvo u NATO znači i opredjeljenje za demokratiju. Grabeći vlast u ruke i stavljajući na kocku čak i odnose sa SAD, Erdogan pokazuje da ga uobičajeni politički obziri više ne interesuju. Sastanak sa ruskim predsjednikom Putinom, zakazan za sljedeći mjesec, još je jedan signal za promjenu strategije u Ankari.

Erdoganu jedino može da stvori teškoće ekonomska kriza. Ona počinje slomom turizma koji je važan izvor prihoda, pa ide sve do povlačenja investitora i zapadnih firmi.

Regionalni pogled

Analitičari u regionu kažu – predsednik Redžep Tajip Erdogan iz svega će, barem kratkoročno, izlazi jači i ambiciozniji. Prema mišljenju nekadašnjeg novinara i diplomate Zlatka Dizdarevića, i dosadašnja Erdoganova ambicija u vezi sa Balkanom je bila ,,prilično opasna, s obzirom na to kako se čitala u raznim krugovima na Balkanu, uključujući prije svega Bosnu i Hercegovinu, ali i Albaniju i Kosovo”. ,,On i njegova vanjska politika su, uostalom, izdefinisali tu osu i liniju Albanija – Kosovo – BiH – Sandžak kao svoju interesnu sferu, dugoročno. Bez obzira ko je ovo izveo i kako je ovo izveo, mislim da će od te njegove dodatne sile, Balkan zaboljeti glava”, ističe Dizdarević.

Politički i ekonomski analitičar Mirza Hajrić ocjenjuje da će se Turska, čim se pridigne, nastaviti tamo gde je stala, a zbog činjenice da je sada snaga njenog predsjednika Erdogana veća, mnogo će značiti i to ko je stao na njegovu stranu.

Spoljnopolitički komentator iz Srbije Borivoje Erdeljan smatra da postoji čitav niz problema sa kojima se tursko društvo, turska država i Erdogan suočavaju. ,,Pod pritiskom je velikih unutašnjih problema, pre svega sa kurdskom manjinom i njihovom borbom za autonomna i nacionalna prava, progonom intelektualaca, suđenjima novinarima, proklamovanim slobodama koje se ograničavaju u više primera književnika, novinara i velikim kompleksom problema koji dolaze od milionskog izbegličkog talasa zbog rata u Siriji i turskog tamo, ovakvog ili onakvog, mešanja i uticaja. I u poslednje vreme kritično, ali ovih dana možda samo nagoveštenog olakšanja zategnutih odnosa sa Moskvom”, napominje Erdeljan.

Što se Balkana tiče, Erdeljan konstatuje da je razumljivo to što su dešavanja u Turskoj u regionu ozbiljno shvaćena.

,,Potpuna povezanost i Balkana i drugih regiona, Bliskog istoka sa Turskom, tog čitavog širokog područja, zahteva pažnju svih jer Turska je prisutna i moramo sa pažnjom da pratimo sve što se događa u Turskoj”, zaključuje Erdeljan.

Lična karta vojske

Turske oružane snage (TSK) se sastoje od kopnenih jedinica, mornarice i vazduhoplovstva. Žandarmerija i Obalska straža, su podređeni Ministastvu unutrašnjih poslova u vrijeme mira, a u ratnom stanju su pod komandom kopnenih snaga i mornarice. Predsjednik Turske je vrhovni komandant oružanih snaga.

Načelnik generalštaba, sada je to general Hulusi Akar, je komandant oružanih snaga. U ratu on djeluje kao Glavnokomandujući u ime predsjednika Turske, koji je opet Vrhovni komandant TSK u ime Velike narodne skupštine.

Komandovanje oružanim snagama i utvrđivanje politika i programa povezanih sa borbenom gotovošću rodova KST, je u nadležnosti Generalštaba. Pored toga, Generalštab koordinira vojne odnose TSK sa ostalim članicama NATO i drugim prijateljskim zemljama.

Cjelokupne TSK su druga najveća stajaća armija u NATO, poslije onih SAD. Procjenjuje se da je u 2015. u TSK bio 639.551 pripadnika, vojnici, civili i u paravojnim formacijama. Turska je jedna o pet članica NATO koje oblikuju nuklearnu politiku Alijanse, zajedno sa Belgijom, Nemačkom, Italijom i Holandijom. U turskoj vazduhoplovnoj bazi Inčilik je uskladišteno 90 B61 nuklearnih bombi, od kojih je 40 na raspolaganju turkim oružanim snagama, mada one moraju da imaju odobrenje NATO da bi ih eventualno koristile.

TSK sebe doživljavaju kao čuvara Kemalizma, zvanične državne ideologije, naročito njenog sekularnog vida. TSK je do sada održavao značajan stepen uticaja u procesu donošenja odluka u vezi pitanja nacionalne bezbjednosti zemlje i to preko Nacionalnog saveza za bezbjednost. No, njihov značaj je posljednjih decenija opadao.

Uoči predsjedničkih ibora 2007. kao reakcija na politiku potonjeg predsjednika države Abdulaha Gula, koji je imao prošlost umješanosti u islamističke političke pokrete, armija je izdala saopštenje koje je završavano jasnim upozorenjem da će biti spramna da interveniše ukoliko sekularna priroda turskog ustava bud narušena. ,,TSK zadržavju jasnu odlučnost da sprovode svoje dužnosti koje proističu iz zakona radi zaštite nepromjenljivih odlika Republike Turske. Njihova lojalnost toj odlučnosti je apsolutna.”

Uoči zasijedanja Vrhovnog vojnog savjeta u avgustu 2011. Načelnik generalštaba, zajedno sa zapovjednicima kopnene vojske, ratne mornarice i vojnog vazduhoplovstva, zatražili su da budu penzionisani, protestujući zbog masovnih hapšenja visokih oficira. Brzo smjenjivanje vojnih komndanata na zasijedanju Vrhovnog vojnog savjeta potvrdilo je kontrolu vlade tadašnjeg premijera Erdogana u pogledu imenovnja vodećih zapovjednika TSK.

No, o napredovanjima u vojsci je i dalje odlučivao Generalštab, uz ogrničenu civilnu kontrolu. Otuda je Evropska komisija u svom redovonom godišnjem izvještaju iz 2011. o napretku Turske ka pristupanju EU navela kako ,,treba da budu ostvarene dalje reforme u pogledu sastava i ovlašćenja Vrhovnog vojnog savjeta, naročito u pogledu zakonske osnove unaprjeđenja”.

Čistke

Ogroman broj vojnika policajaca, sudaca, državnih službenika, profesora i nastavnika suspendovani su ili pritvoreni. Tursko Ministarstvo obrazovanja povuklo je licence za 21. 000 nastavnika koji rade u privatnim institucijama u toj zemlji, rekao je jedan zvaničnik ministarstva Rojtersu. Ova objava stigla je samo par sati nakon što je Odbor za visoko obrazovanje u zemlji naredio otpuštanje 1.557 dekana univerziteta širom zemlje. Sluti se, uslijediće i mnogi drugi – kako u medijima tako i na univerzitetima. U visoko rizičnom svijetu turske politike, nominalno demokratskom a u stvari autoritarnom, gubitnike čeka brutalna kazna. Turska je uvela vanredno stanje koje će trajati najmanje tri mjeseca.

Milan BOŠKOVIĆ