Više je nego mučna stvar posmatrati kako država Crna Gora propada po treći put za manje od sto godina. U svojoj visokoj vehemenciji ovaj stav može žvučati kao neobičan, netačan i izrečen s povelikom zlom voljom. No, nije stvar u tome kako on kome zvuči, nego koliko se i kakve argumentacijske građe može pribaviti za njega. Iskustvo propasti crnogorske države iz 1918. godine, posredovano brojnim dokumentima, u radovima najboljih crnogorskih istoričara dobilo je uvjerljivu elaboraciju bitnih faktora koji su doveli do te propasti. One su pokazale, kao i u slučajevima komparativnih analiza faktora propasti određenih istorijskih civilizacija i država, da je crnogorska država propala po nužnosti. To znači da u kriznoj žestini međunarodnih okolnosti i događaja u kojima se našla u Prvom svjetskom ratu njezina vladajuća klasa, beznadežno oboljela od lakomosti i oholosti, nije imala vitaliteta, resursa ni ideja da na krizu odgovori i tako očuva državni organizam ili da bar s više integriteta i dostojanstva stupi u novu državu. Štaviše, pokazala je svu svoju moralnu bijedu kada je poražena i zbrisana s vladajuće pozicije u društvu. Potrčala je da se stavi u službu okupatoru i da nešto ušićari na nesreću u koju je sama dovela vlastiti narod!

Na vrlo sličan način događala se propast države crnogorske devedesetih godina prošloga vijeka. Opet je opšti kontekst spoljašnjih okolnosti (slom tzv. „komunizma”, nacionalistička velikosrpska ekspanzija, disolucija Jugoslavije etc.) pokazao da je treća „komunistička” generacija na vlasti u Crnoj Gori ponajprije spremna da se odrekne upravo – Crne Gore! Ta generacija sterilnih i oholih tehničara vlasti bez stvarne ideologije i konzistentnog pogleda na svijet, regrutovana u maratonskim ritualizovanim glancanjima laktova za kongresnim govornicama, ne samo da u sebi više nije imala nikakve snage da odbrani crnogorsku državnu ideju, nego ni svoj kolektivni vlastodržački interes. Istina, nije cijela ta klasa potrčala da se stavi u službu rušiteljima Crne Gore. Neki u njoj su imali moralnog karaktera da s gospodskim prezirom odu u privatnost, a neki nijesu uspjeli da se uguraju u gužvu instalirane crnogorske kolaborature.

Šta daje za pravo mišljenju da se današnja država Crna Gora nalazi u procesu propadanja? Filozofski odgovor da sve što nastaje u činu svoga nastanka donosi na svijet i klicu vlastite propasti ontološki je tačan, ali ne može zamijeniti potrebu za konkretizacijom. Ona će se zaputiti prema odgovoru pitanjem kako nekadašnja kolaboratura, državnim osamostaljenjem Crne Gore ustoličena kao vladajuća klasa, od referenduma do danas reaguje na brojna i teška društvena (ekonomska, socijalna, identitetska, religijska, prosvjetna, lingvistička etc.) protivrječja u crnogorskom društvu. Generalni odgovor mogao bi se sažeti u jedan stav: reaguje tako što balansira nad njima, bez ikakve želje da ih rješava, ali s velikom željom i još većom vještinom da ta protivrječja što upornije održava i tako uspješno eksploatiše u funkciji svog golog održanja na vlasti! Goli egoizam ohole grabljivice vladajućoj klasi današnje Crne Gore ubio je svaku želju, volju i sposobnost da anticipativno misli i da se djelatno kreće u susret ozbiljnim antitezama i problemima crnogorskog društva. Iz Endimionovog sna ona se budi samo povremeno kad treba čuvati svoju moć i pare.

I što se onda, naprimjer, čudimo pred prizorom kako stari imperijalisti iz „regiona”, svojom isturenom specijalizovanom institucijom koja ni ne krije da je Peta kolona, puzećom strategijom polako osvajaju Crnu Goru, dok vladajuća klasa Crne Gore ćuti, gleda to i pomalo mudruje? A kad te neko tako osvaja, onda to znači samo jedno: ti propadaš!

Milenko A. PEROVIĆ