DUHANKESA

Prolaznost i trajanje

Objavljeno prije

5 godina

28 Septembra, 2019

Objavio:

Ferid Muhić

Ne znaju ljudi da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju! Kao planine, valovi i nebesa

Dok pamtimo – jesmo. Ono što pamtimo – traje! Samo zaboravljeno je prošlo. Velika je zabluda da se naša sjećanja odnose na nešto što je prošlo, čega više nema. Ono čega se sjećamo, to nije prošlo nego je tu – kao sjećanje! Materija odlazi, memorija ostaje. Memorija je supstanca izvan dohvata vremena. Trajanje – kao stanje, jeste osnova našeg života. Činjenica da sjećanja ne prolaze, da traju, potvrđuje da ne potpadaju pod jurisdikciju vremena!

Vtijeme prolazi. Čovjek – traje. Zato čovjeka ne možemo razumjeti u kontekstu vremena i njegove prolaznosti, nego samo kroz prizmu trajanja, neprolaznosti. Mi jesmo i u prolaznosti ali smo, kroz trajanje svijesti, i u neprolaznom. U prvom slučaju, riječ je o apstraktnom, fiktivnom, homogenom vremenu zbivanja izvan nas, koje se ipak jednako odnosi i na nas, i doslovno, kao i sve drugo – odnosi i nas; u drugom slučaju, to je čisto trajanje naše svijesti, sjećanja, želja… sadržaji koje spoljašnje vrijeme ne dotiče i na koje ne utiče. Ovo jasno potvrđuje da se razvoj individue ne zbiva kroz proticanje apstraktnog vremena, nego kroz nanose realnog trajanja, što znači da se individualna biografija zapravo i ne zbiva izvan, nego unutar čovjeka! Činjenica da sami sadržaji individualnog života, koji su supstanca individualne svijesti, kao što su htijenja, želje, sjećanja, ne podliježu uticaju vremena i traju odolijevajući sveopštoj prolaznosti svijeta izvan nas, dodatno afirmiše trajanje kao stanje svijesti.

Upravo zato, ne treba nas čuditi neuspjeh egzaktnih nauka da i uz pomoć spektakularnog napretka fiziologije i genetike, kao i frapantnog razvoja farmakologije, razumiju čovjeka u cjelini, kao biće sa integritetom, jer se zapravo i ne dotiču onoga što je u čovjeku individualno – njegove neprolaznosti, trajanja kao neposredne samosvijesti. I još jednom: upravo zato su samo filozofija, metafizika, poezija i cijelokupna književnost, u stanju da, umjesto ovog simbolizma koji nude egzaktna proučavanja čovjeka kao objekta u vremenu, dopru do praga razumijevanja ljudskog života kao autentičnog trajanja nezavisnog od prolaznosti vremena.

O nekim od naznačenih dilema sistematski je progovorio filozof-nobelovac Anri Bergson (Henri Bergson (Essai sur les données immédiates de la conscience), kao i u polemici sa Ajnštajnom i Minkovskim, koji, kao fizičar i matematičar, nisu mogli do kraja slijediti filozofske finese problema o kom su pokušali raspravljati. Ali ta intuicija svijesti kao stanja lične neprolaznosti, kao neposredne, stalne prisutnosti svijesti o sebi (samosvijesti), u jednom kontinuiranom, gotovo ekstatičkom “Sada“. koje traje – toga je u naznakama bilo pregršt kod mnogih filozofa, pjesnika, dramaturga! Pa ipak, kad god bi taj uvid dobio svoju (često brilijantnu), formulaciju (posebno kod pjesnika), uvijek bi tu preostalo posla i za filozofa.

U romantičarskom, ali nesumnjivo autentičnom zanosu, piše Bajron:

Nisu li planine, valovi i nebesa, dio mene i moje duše,

Kao što sam i ja dio njih?

(Are not the mountains, waves and skies, a part of me and of my soul,

as I of them?)

Da, to osjećanje jedinstva sa svijetom, taj mistički zanos – nirvana, ataraksija, satori – prožme barem jednom u životu svakog čovjeka! I da, kada se to desi, osjećaj neprolaznosti ovlada čovjekom, i makar za kratko, on i njegova duša poistovjete se sa planinama, valovim i nebesima! Ali, Bajrone, prijatelju, kada su već neprolazne planine, valovi i nebesa dio nas i naše duše, a mi dio njih, onda je to moguće samo tako što smo, u trenutku ekstaze, i mi osjetili svoju neprolaznost!

Red je da filozof postavi svoje pitanje:

Kako onaj koji je obuzet ovakvim osjećanjem istovjetnosti sa neprolaznim planinama, valovima i nebesima, i poslije tog iskustva, sebe i dalje može smatrati za apsolutno prolazno biće!?

A ipak, ljudi to uporno čine. Ne znaju da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju! Kao planine, valovi i nebesa!

Ferid MUHIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:1509

Sljedeće

Ono što nemamo

Ne propusti

Kovanje i kaljenje

DUHANKESA

Odisej u Gazi

Objavljeno prije

3 sedmice

21 Februara, 2025

Objavio:

Ferid Muhić

Odiseju se od Homera do danas ljudi dive zbog njegove podmuklosti i prevara, koje su sanjali i sanjaju da sami urade. Protiv odluke Predsjednika Trampa niko se ne buni, zato što on, umjesto njih, čini ono što većina građana SAD i EU odobrava i za šta mu, ćuteći bez stida, daju punu podršku

Zabrinut za budućnost svijeta u kom se svako zakrvio sa svakim, vladar države-grada Vatikan, aktuelni Papa Francisko, obratio se prije dvije nedelje vjernicima katolicima enciklikom čiji naslov: Origenovska antropologija – nedvosmisleno potvrđuje da je obraćanje adresirano cijelom čovječanstvu. Poenta poruke je ukazivanje na „…neophodnost dijaloga među savremenim državama kao jedinog efikasnog načina rješavanja hronično neuralgičnih tema i aktuelnih sukoba u svijetu.Enciklika ovo naglašava ukazivanjem da se u historijskom trenutku velikih globalnih izazova bratstvo potvrđuje kao fundamentalni princip sa izgradnju pravednijeg, inkluzivnog i miroljubivog društva.“ U tom kontekstu, ovo obraćanje je razmišljanje o presudnoj važnosti kulture dijaloga u konstituisanju i formulaciji bitnih uslova za postizanje kompromisa i trajnog pomirenja. Difinitivni pečat namjere da se cijelog čovječanstva u ovaj dijalog, zrači iz rečenice kojom se i sama ova Enciklika definiše kao forma dijaloga posebne, najviše vrste: razgovor između ljudskog srca i božanskog srca! (En la corazon humana al corazon divino).

Dijalog!? Pa još kultura dijaloga!? Samo recite šta treba poštovani Papa Francisko, svijet će vas odmah poslušati! Posebno oni najmoćniji! Kud Papa Francisko okom oni će skokom, O prekidu rata (intervencije, agresije) između Rusije i Ukrajine, koji je zapravo počeo još u februaru 2014. godine a rasplamsao se 24. februara 2022. napadom Rusije na Ukrajinu, dijalog je već počeo. Vode ga SAD i Rusija. U Saudijskoj Arabiji. Bez EU, bez bilo koje druge evropske države, (iako se rat vodi na tlu Evrope) čak i bez Ukrajine. Poruka je jasna: Kad odrasli razgovaraju, nema mjesta za djecu za istim stolom. Kako se mi dogovorimo, tako će i biti.

Ozbiljan izazov je i najduži TV Genocid šou koji se već 17 mjeseci prenosi iz Gaze, najvećeg i najdugotrajnijeg konc-logora u historiji, koji postoji od 1967. godine, već punih 58 godina. O sudbini Gaze, najvećeg grada države Palestine. koja stekla nezavisnost 1988. godine i koja je priznata od većine država članica OU, nema potrebe da se razgovara, nema se s kim sjesti za isti stol – svi drugi okolo su djeca. Ni sa predstavnicima države Palestine koja je pod vojnom okupacijom, ni sa okupatorom Izraelom. Ni sa stanovnicima Gaze, žrtvama genocida, sa blizu 100.000 ubijenih od kojih je 20.000 još pod ruševinama. Najmorbidnijim planom, kakav se niko ne bi usudio pretočiti u horor film, njima je Predsjednik Tramp namijenio “bolju budućnost“ nego što su mogli zamisliti u najluđim sanjarijama! Kada se rasčiste ruševine i grobovi 35.000 djece i 30.000 žena, razorena Gaza će se pretvoriti u blistavu Rivijeru, prepunu kazina, kockarnica, u pravu prijestonicu mediteranskog šou biznisa. Gaza će postati dio teritorije SAD. Da bi bila maksimano bezbjedna, pa će tamo svi ljudi svijeta moći rahat dolaziti da okrenu koji krug na ruletu, odigraju partiju pokera ili blek džeka. Čak i Palestinci. Ako im bude do ruleta i pokera. Prije toga, sve će ih deportirati. Najprije je spomenuo Indoneziju ali se predomislio i odlučio da ih deportira u Egipat i Jordan. Da ih smjesti u SAD, to mu naravno nije ni moglo pasti na pamet. Ko je čuo da one koje je istjerao iz njihove kuće, neko primi u svoj dom!?

Kada su Ahajci na prevaru upali u Troju, ubijajući sve stanovnike koje bi stigli, bježeči sa svojim djetetom Astijanaksom u naručju, pred pomamljenim ubicama krvavih mačeva, Andromaha, supruga Hektora, najvećeg trojanskog junaka, ugledala je Odiseja i uzdajući se u njegovu junačku čast, dade mu dijete, sina Hektorovog, da ga zaštiti od gonilaca. Autoritet Odisejev veliki bijaše i gonioci se povratiše u strahu od njegovog gnjeva. Andromaha odahnu. A Odisej, kada shvati da u rukama drži sina Hektorovog, priđe rubu visoke kule i baci Astijanaksa sa zidina Troje u provaliju.

Da li je Odisej u Troji bio antički Tramp, ili je Tramp moderni Odisej u Gazi!? Svejedno šta će ko reći, snaga im je, u oba slučaja došla od – naroda, od običnih ljudi! Odiseju se od Homera do danas ljudi dive zbog njegove podmuklosti i prevara, koje su sanjali i sanjaju da sami urade. Protiv odluke Predsjednika Trampa niko se ne buni, zato što on, umjesto njih čini ono što većina građana SAD i EU odobrava i za šta mu, ćuteći bez stida, daju punu podršku.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otrovna jabuka “AI”

Objavljeno prije

1 mjesec

7 Februara, 2025

Objavio:

Ferid Muhić

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija. Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari

U bajci Snježana i sedam patuljaka, otrovna jabuka je najvažnija pouka. Vještica sama dolazi na vrata i nudi Snježani na dar rumenu, krupnu, blistavu, mirisnu jabuku – neodoljivo iskušenje za Snježanu. Znamo šta se desilo. Naravoučenije je veliko kao kamion:“Šta god ti neko nudi, ne čini to zbog tebe, nego zbog sebe!“ Ipak, niko da je nauči, ni iz bajki, ni iz vlastitog iskustva. Možda je osnovna greška što se bajke pričaju da djecu uspavaju – umjesto da ih probude!? A kada je riječ o iskustvu, koliko god da smo iskusni, uvijek se nađe majstor koji nas nagovori na nešto čemu ne možemo odoliti! Zato i ne čudi što se djelovanje u svim područjima društvenog života odvija najčešće (a u politici isključivo!), na principu Otrovne jabuke: “Što je primamljivija jabuka, to veću korist očekuje onaj koji jabuku nudi!“

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija (Artificial intelligence, skraćeno :AI). Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari. Generalno, pojam AI obuhvata set tehnologija koje omogućuju kompjuteriuma da vrše složene funkcije, kao što su prepoznavanje i prevođenje govora ili tekstova stranih jezika, analiza podataka, predlaganje rješenja određenih tehničkih problema itd. Kao striktno akademska disciplina, AI je uvedena u nastavu 1956. godine, da bi nakon početnog optimizma, interes splasnuo. Uspješna primjena AI u arhitekturi 2017. godine, obnovila je interes i ubrzala rad na razvoju i područjima primjene vještačke inteligencije. Početkom 2020. godine, na osnovu rezultata potkrijepljenih milijardama uloženih dolara, postalo je jasno da AI predstavlja ogromnu potencijalnu moć djelovanja, samostalnog kreiranja uslova i donošenja odluka. Opasnost od nenamjeravanih ishoda ili direktno štetnih posljedica, izazavala je zabrinutost zbog rizika i dugoročenih efekata nekontrolisane primjene AI. Što je dovelo do široke debate o potrebi uvođenja regulatorne politike koja će obezbijediti sigurnost i korist ove tehnologije.

Glavni razlog za zabrinutost leži u jednoj specifičnosti cijelog sistema AI. Pošto se tu skriva Otrovna jabuka koja nam se nudi na dar kao AI tehnologija, izložićemo njenu suštinu. Naime, u osnovi, svako djelovanje je definisano kroz dvije kategorije: 1. Planiranje: 2. Donošenje odluka. Sve što samostalno djeluje u svijetu definisano je kao “akter“ (engleski: “agent“). Racionalni akter ima svoje ciljeve i preference. Pri automatskom planiranju, akter (kompjuter) ima specifične ciljeve. Pri automatskom donošenju odluka, akter (komjputer) ima preference – postoje situacije koje preferira i situacije koje nastoji izbjeći. Akter (kompjuter) koji donosi odluke detektira određen broj situacija označenih kao “korist“ (engl. “utility“), koje akter (kompjuter) procjenjuje i mjeri. Za svaki moguči postupak kalkulira “očekivanu korist“; ukupnu korist od svih mogućih akcija; vjerovatnoću da se očekivana korist ostvari, da bi na kraju preporučio akciju koja će donijeti maksimalnu korist uz najveću vjerovatnoću.

Međutim, dok pri automatskom planiranju akter (kompjuter), tačno zna posljedice svake akcije, pri automatskom odlučivanju posljedice odluka nisu sasvim predvidljive. U tom slučaju, prelazi se na tzv. “Markov proces odlučivanja“ (Markov decision process), prelazni model odlučivanja koji proračunava vjerovatnost praktične koristi svake odluke. Vjerovatnost realne ostvarivosti svake odluke u ljudskom društvu, AI kalkulira kompjuterski, na osnovu programa bihejviorističke teorije racionalnog ponašanja, teorije igre (Game theory), heuristike, socijalne psihologije. Na osnovu svih ovih podataka, AI daje svoju procjenu vjerovatnosti konkretne akcije i njenu ukupnu korist, odnosno štetu!

Vještačka inteligencija (AI) je najotrovnija jabuka do danas ponuđena čovječanstvu. Vještačka inteligencija je čudovište sa amputiranom etikom i moralom, daleko strašnije i opasnije od onoga koje je stvorio Dr. Frankenštajn. Umjesto na kategorijama Dobro-Zlo, moralno-nemoralno, humano-nehumano, AI je programirana isključivo na binomima moguće-nemoguće i korisno-štetno! AI je očito već podnijeo svoj pozitivni Final report Trampovoj administraciji da je deportacija Palestinaca iz njihove prapostojbine Palestine moguća i korisna, kao i planirano preuzimanje vlasti nad palestinskim teritorijama od strane SAD. Autoritet inteligencije bez hipoteke moralne odgovornosti pretvara AI u otrovnu jabuku koja bi ovaj put mogla uspavati Snježanu zauvijek. Ako na vrijeme ne stigne jedini koji može da je spasi: princ na bijelom konju – Moralna Savjest!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cilj anti-estetske hirurgije jezika

Objavljeno prije

2 mjeseca

24 Januara, 2025

Objavio:

Ferid Muhić

Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam

Već duže vremena osjećam rezervu, da ne kažem averziju, prema sve učestalijim intervencijama u javni govor. Semantika izobličenih riječi, inače čvrsto fiksiranih u standardnim govorima jezika sa ovih prostora (Bosanskog, Srpskog, Hrvatskog, Crnogorskog, Makedonskog, pretpostavljam i Slovenačkog, koji na žalost, slijedim samo povremeno), prosto je preplavila javnu medijsku scenu i poharala govor u svakodnevnoj komunikaciji. Desetine nakaradnih riječi i unakaženih idioma, bez kontrole prolaze filtere filologa i preko noći dobijaju svoje mjesto u javnom govoru i standardnom književnom jeziku. Čini se kao da ih niko ne forsira, kao da same odnekud naviru sve te riječi sa tragovima gramatički nedopustivih aberacija pridjeva, glagola, imenica.

Blaga jeza me obuzima dok ih slušam i čitam. Podsjećaju me na lijepa lica ljudi koje sam dobro poznavao. Tek što su im skinuti zavoji nakon hirurške intervencije. Hirurg nije bio neko nevješt. Naprotiv, moglo bi se reći da je to izveo pravi virtuoz za anti-estetsku plastičnu hirurgiju. Još mogu prepoznati svako od tih lica, iako su izobličene upravo one najmarkantnije crte; karakter je još tu, ali sada kao sopstvena groteska! .

Da li je ova anti-estetska hirurgija jezika slučajna ili naručena? Ako je naručena, može li se njen cilj deducirati iz grotesknih konotacija riječi nakon ovih intervencija!? Kratka analiza koja slijedi, nudi uvjerljive razloge za ovu drugu mogućnost. Na primjer, trajni glagol poštovati, već je totalno zamijenjen rogobatnom, nakaznom formom ispoštovati(?). Ovom gramatičkom anti-estetskom intervencijom poštovanje je izjednačeno sa pljuvanjem. Jer, dok ste ranije mogli nekoga ispljuvati, ili neispljuvati, odnosno poštovati ili nepoštovati, danas ga možete ispoštovati i neispoštovati? Samo čekam kada ću čuti ili pročitati da se Romeo i Julija nisu volili, nego da su se izvolili do smrti, ili da će uskoro formula na vjenčanju glasiti: “Izvoliću te dok nas smrt ne rastavi!“ a kao razlog za razvod biće dovoljno reći da jedan od partnera, nije ispoštovao zakletvu datu na vjenčanju, tako što nije izvolio/la dragu/gog! Tako su ljudi izvolili one koje su nekada volili; izvjerovali ono u šta su nekada vjerovali; konačno – ispoštovali, sve što su nekada poštovali! Time je život je postao znatno jednostavniji. Više nema nikoga koga vrijedi voliti, ništa u šta treba vjerovati, nikoga ko zaslužuje da bude poštovan!

Ili recimo, koga god pitaš šta radi, svako kaže “Odmaram!“ (nikako da doznam da li odmaraju konje ili volove, ili pregrijani motor automobila?), niko da kaže “Odmaram se!“. kao da povratni glagol nema nikakvu funkciju? Čovjek može samo da smije ili da ljuti na tvrdnju da su povratni glagoli nepotrebni! Takođe, za sportske komentatore, bokseri i ostali borci u ringovima širom svijeta, jedan drugom više ne zadaju udarc Sada ih jedan na drugog bacaju, kao flaše, pepepljare, kamenje(?). I od tih bačenih udaraca, nikada ne pretrpe ni najmanje povrede nego samo veću ili manju štetu. Možda se oslanjaju na neki cjenovnik: Lakša povreda arkade – 200 eura; slomljena vilica 500 eura!? Očekujem da u TV izvještaju o nekoj saobraćajnoj nezgodi, čujemo da je automobil marke X lakše povrijeđen, dok su vozač i putnici srećom pretrpjeli samo manju štetu.

Ništa od toga nije slučajno. “Na kraju dana¨ (još jedna psitacistička poštapalica koja na već spomenutim jezicima prosto znači: “Noću!“ “Uveče!“), dakle – Na kraju krajeva, u krajnjoj liniji, zato da bi se potkopavanjem konkretnog jezika, potkopali temelji vrijednosnog sistema društva. Relativizacijom moralnih normi, izrugivanjem sa idealima i dehumanizacijom njegove antropološke suštine, svako društvo će izgubiti svijest o svojoj posebnosti i samo će propasti.

Ferid MUHIĆ