,,Ajde da se svi zajedno potrudimo da ovo urodi plodom. Da ovo ne zaboravimo zbog djevojčica koje su prošle slično ili gore”, poručila je Sara Vujisić, bivša učenica podgoričke Gimnazije koja je  prije tri godine prijavila profesora upravi škole zbog seksualnog uznemiravanja, a nakon ćutanja nadležnih o tome nedavno progovorila i javno. Nema se šta tome dodati

,,Stvar koja me je natjerala da reagujem je to što su  ljudi počeli da pišu da možda sve to nije tačno”, izjavila je u svom javnom obraćanju Sara Vujisić. Studentkinja koja je prije tri godine nakon što je maturirala bila izložena seksualnom uznemiravanju od svog bivšeg profesora Gimnazije ,,Slobodan Škerović” u Podgorici  Radomana Čečovića. Kada je to tada prijavila direktorici Gimnazije Biljani Vučurović, profesor je kažnjen umanjenjem plate. Njegovo obrazloženje bilo je da se „preigrao riječima“. Na tome se sve završilo.

Kada je u javnost, tri godine kasnije, dospio dio prepiske sa eksplicitnim sadržajima seksualnog uznemiravanja, zaigrala se i javnost. Po društvenim mrežama  jedni su krenuli u linč profesora, a drugi se ostrvili na žrtvu.

U objavi Vujisić u kojoj se obratila javnosti nakon što je sve procurilo,  primjetno je razočarenje u profesora koji se od omiljenog predavača preobrazio u seksualnog predatora. Ali i totalno nepovjerenje u sistem, u to da bi prijavom policiji moglo bilo što da se promijeni i isticanje iskustva drugih žena koje u  institucijama nijesu dobile zaštitu. Tu je  i ogorčenje u postupak direktorice podgoričke Gimnazije.  Ipak, i dalje je uporna da se profesoru onemogući da se sa onim što je ona  prošla ne suoče neke druge djevojke.

Za otvaranje ove tabu teme, koja je protresla crnogorsku javnost, zaslužna je novinarka Đurđa Radulović. Ona je uporno istraživala slučajeve seksualnog uznemiravanja u školama u Crnoj Gori. U tekstu koji je objavio Centar za istraživačno novinarstvo (CIN-CG) se vidi da je nailazila na zataškavanje i zid ćutanja u upravama škola i institucijama. Pored slučaja u podgoričkoj Gimnaziji, objavljene su i brojne anonimne izjave od strane roditelja i prosvjetnih radnika koje svjedoče o sličnim dešavanjima i u drugim školama širom Crne Gore. Za sada se o tim slučajevima i dalje ćuti.

Institucije su se prilježnije uključile u ovaj slučaj kada je premijer Milojko Spajić pozvao Upravu policije da uz saradnju sa nadležnim tužilaštvom ,,dodatno ispitaju sve okolnosti slučaja“ koji se dogodio prije tri godine. Ekspresno je reagovalo i Ministarsvo prosvjete koje je od uprave Gimnazije tražilo svu dokumentaciju, koju su zatim uputili Osnovnom državnom tužilaštvu sa molbom za hitno postupanje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

Mnogo toga  može poremetiti evropske nade Vlade (makar njen proevropski dio) i ogromne većina stanovništva. U početku su hrvatska upozorenja u Vladi olako shvatili, u uvjerenju da će Berlin i Pariz ispeglati stvari sa Hrvatima i da se „Hrvati tu ne pitaju“, kako je Monitoru tada neformalno rečeno. Dosadašnji pristupni procesi drugih zemalja pokazuju suprotno

Po najavama, Crna Gora bi trebala, do kraja ove godine, zatvoriti četiri pregovaračka poglavlja. Radi se o poglavljima 7 (Pravo intelektualne svojine), 10 (Informatičko društvo i mediji), 20 (Preduzetništvo i industrijska politika) i 31 (Spoljna, bezbjednosna i politika odbrane). Vlada je ranije imala ambiciju zatvoriti čak 10 poglavlja 2024., ali  iz Evropske komisije (EK) nisu tako mislili. Sada Vlada predviđa da će do kraja 2026.godine . zatvoriti sva poglavlja kako bi onda države članice krenule u proces ratifikacije. U tom slučaju Crna Gora bi mogla dobiti prijem 2028.

Mnogo je toga što može poremetiti nade Vlade (makar njen proevropski dio) i ogromne većina stanovništva. Hrvatska je nedavno poslala Podgorici takozvani non-pejper, koji je forma diplomatske komunikacije koja nije formalnog i obavezujućeg karaktera, ali sadržinski je veoma ozbiljna poruka i opomena. U njemu je, po pisanju zagrebačkog Jutarnjeg lista, pobrojano 10 problema za  koje očekuju rješenja zvanične Podgorica ako želi pristupni proces bez turbulencija. Među njima su „pravedna i dostojna naknadu svima koji su bili zatočeni u logorima u Crnoj Gori“ tokom rata, vraćanje broda Jadran, prava hrvatske manjine i restitucija, određivanje granice na moru kod Prevlake, procesuiranje ratnih zločina na teritoriji Hrvatske i pitanje nestalih osoba (njih 14). Očekuje se  i preimenovanje bazena u Kotoru koji nosi ime jednog od zloglasnih stražara u logoru Morinj.

Do sada Crna Gora nije procesuirala nikoga za zločine tokom agresije 1991. godine, osim što je objavljeno da je osumnjičen bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić za zločine protiv civila u okupiranom Cavtatu.

Crnogorski novinar Vladimir Jovanović je u svojoj knjizi Srce tame integralno objavio dokumenta Vlade Mila Đukanovića koja pokazuju da su najviši crnogorski rukovodioci bili potpuno upućeni u planove JNA i da su zajedno pripremali agresija na Hrvatsku. Dokumenta Vlade otkrivaju i kasniju sistematsku pljačku i raspodjelu plijena sa tzv. „oslobođenih područja“ u Konavlima i drugdje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra ili na www.novinarnica.net

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ