Njegošev  stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina

Treći put zaredom proslavlja se Njegošev dan i crnogorski praznik kulture. Skupština Crne Gore ga je decembra 2021. godine ustanovila kao državni praznik sa dva neradna dana – 13. i 14. novembar. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je, čestitajući praznik, istakao da je „Njegoš je ostavio neizbrisiv trag u duši i srcu našeg naroda, …i (da) gradeći modernu, prosperitetnu, pomirenu i stabilnu Crnu Goru, nikada ne zaboravimo njenu bogatu i slavnu istoriju“. Mandić je i ovaj praznik iskoristio da pozove na „zajednički bratski iskorak i da se ponovo podigne Njegoševa zavjetna kapela na Lovćenu“. Time bi kapela, uz „sadašnji spomenik kulture“ tj. Meštrovićev mauzolej, bila „mjera pomirenja i ozdravljenja Crne Gore“. Kapela je samo jedna od identitetskih agendi koju forsira navodno pomirljivi Mandić i blok partija (NSD-DNP-SNP) čija glava je zvanični Beograd.

Ovakve stavove odavno zagovaraju  episkopi Srpske crkve (SPC), kao još jedna ruka beogradske vlasti i njenih službi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je krajem jula 2022. godine rekao da će kapela na Lovćenu biti obnovljena „kad napravimo otklon od zle komunističke misli i od kulta ličnosti Josipa Broza i kad se očistimo od ustašluka, koji je zahvatio donekle Crnu Goru“. Mitropolit nije  ulazio u detalje navodnog ustašluka. Ustvrdio je da je navodni direktni nalogodavac rušenja zavjetne kapele, koja je nekada krasila i crnogorski socijalistički grb, bio Josip Broz Tito.

Mitropolitu Joanikiju ne smeta rušenje Njegoševe kapele (djelimično oštećene austrougarskom granatom 1916.) posvećene Svetom Petru Cetinjskom od strane srbijanskih kolonijalnih vlasti 1925. godine. Tada je srpski kralj Aleksandar sagradio novu kapelu sa novim kamenom (iako je stara mogla da se obnovi) u čast rođenja svoga sina prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića i posvetio je Sv. Đorđu umjesto Sv. Petru Cetinjskom. Srpski istoričar Vladimir Dedijer je 20. avgusta 1970. u Borbi napisao: „Aleksandrova zadužbina je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918…i ujedno simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije…“. Kamen za Aleksandrovu kapelu je 1925. donesen iz Srbije – iz Venčaca kod Aranđelovca.

Iako je Njegošev pjesnički genije nesporan njegov stvaralački opus je bio i ostao predmetom sporenja, različitih tumačenja i direktnih političkih zloupotreba. Fiktivni događaji i likovi koji su u realnoj istoriji bili nešto sasvim drugo su postali dio zvaničnog političkog narativa države Srbije još od Ilije Garašanina. Navodna Istraga poturica, Kosovski zavjet i drugi mitovi služili su kao inspiracija i opravdanje za bezbroj nedjela i nesreća koje su zadesile jugoslavenske narode u zadnjih vijek i po.

Petar II Petrović Njegoš  je od dolaska na crnogorski tron (i duhovni i svjetovni) krajem 1830. godine radio na zavođenju jake centralne vlasti  i formiranju državnih institucija. Nepunu godinu kasnije se donose odluke o osnivanju  Senata, Gvardije i Perjanika. Uvodi se i obavezno (u narodu nepopularno i onda i danas) plaćanje poreza. Vladika je uspio na teritoriji pod svojom svjetovnom kontrolom objediniti svu vlast. Svaki otpor je kršen bez milosti, pogotovo plemenskih glavara.  Sa stvaranjem državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Rade Tomov i dinastija Petrović – Njegoš. Novi glavarski sloj mu je bio bezrezervno odan. U zamjenu novi glavari i njihove porodice su dobili privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Vladika Rade je držao distancu od direktnog prljanja. Na vrh državnog kartela postavio je svog brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Crnogorski istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu sa inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu solju i drugim strateškim proizvodima uvezenim iz Primorja i drugih krajeva. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno,  imajuću u vidu siromaštvo ogromnog dijela stanovništva.

Prvi brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Prvi otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Prvi ujak i komandant ozloglašene Gvardije je bio još žešći.  Austrijski kapetan i obavještajac Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase i koji je svoga vlastitog oca ubio u Crnoj Gori”.

Vladavina Njegoša i tajkunske klike oko njega je izazivala nezadovoljstvo stanovništva i žalbe na račun vlasti. Informacije o stanju u zemlji su došle do ruskog konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića, koji je on proslijedio ruskoj vladi. Papović navodi da je zbog izvještaja o brojnim zloupotrebama Njegoš 1837. godine otputovao u Rusiju kako bi se opravdao pred ruskom vladom. Tamo je izjavio bezrezervnu odanost Rusiji, što je u  situaciji trvenja sa Austro-Ugarskom bilo sasvim dovoljno Rusima da znaju da mogu računati na Njegoša. Nakon toga je Rusija zažmurila na njegove tajkune i nasilja koje su sprovodili. Sličnosti sa sadašnjim vremenima su očigledne.

Kada je Petar II umro 1851. godine ostavio je samo gotovine 100 hiljada forinti.  Dragutin Papović navodi da se radilo o velikoj sumi jer je, za poređenje, Crna Gora ugovorom iz 1837. godine prodala manastir Maine sa cjelokupnim imanjem za 17 hiljada forinti.

Prethodnik mitropolita Joanikija, pokojni mitropolit Amfilohije Radović pokušao je otići dalje sa afirmacijom  „njegoševskih vrijednosti“ i kanonizovati ga kao Lovćenskog tajnovidca 2013. godine. Pokušaj nije prošao na Saboru u Beogradu jer su pokojni patrijarh Irinej Gavrilović i srbijanska vlast zazirali od sve autonomnijeg Amfilohija.

Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske Njegoš je ipak prikazan kao Sveti mitropolit Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac koji se praznuje 19.maja. Na prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unesena u Cetinjski manastir, predstavljen je  u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci drži lovćensku Crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa završnim (i jedinim) stihovima iz Luče mikrokozme posvećenim Hristu. Prvi hram posvećen Lovćenskom Tajnovidcu podignut je u Baru, u porti Hrama Svetog Vladimira. Tadašnji protojerej dr Velibor Džomić je objasnio da se mitropolit Amfilohije odlučio za taj čin kao izraz želje vjernika, odnosno naroda u Crnoj Gori koji Njegoša smatra svecem i zato je takav prijedlog poslat Saboru.

U memoarima iz 1838. godine Fridrih Orešković je na osnovu ličnog poznanstva naveo da je Njegoš pred njim izjavio „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“.  Orešković navodi da je Njegoš jednom pozvao u rezidenciju dva glavara iz najuglednije porodice (kneza Kaluđerovića), koji su se protivili jednoj novini koju je on uveo u zemlji, i samovoljno, bez sudske presude, naredio  da se pobiju.

Andrija Mandić i njemu slični često vole sebe nazivati tradicionalnim njegoševskim Crnogorcima i baštinicima njegoševske Crne Gore pozivajući se, isključivo, na njegovu  veličanstvenu epsku poeziju. Demontaža korumpiranog i u kriminalu ogrezlog Đukanovićevog sistema su daleko od prioriteta ovog bloka. Njihov srbijanski gospodar baštini iste vrijednosti kao i prethodni vladar Crne Gore. Obojica se mogu sasvim slobodno pohvaliti da su nastavak „slavne i slobodarske istorije“ i  navodnih „njegoševskih vrijednosti“.

Jovo MARTINOVIĆ

Navodni povod za najveći mirnodobski pokolj u Crnoj Gori,  pogrom muslimanskog življa 1924., bilo je ubistvo Boška Boškovića.  Bošković je bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković.  Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari.  Vlasti kralja Aleksandra su zločin zataškale.  Muslimanska sela u Vraneškoj dolini su  opustjela

Ovog vikenda – 9. i 10. novembra će se navršiti 100 godina od najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori koja je tada bila ( obespravljeni) dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) pod dinastijom Karađorđević. Pogrom muslimanskog stanovništva Vraneške doline pod palicom Beograda su izvršili gotovo isključivo tamošnji pravoslavci – Crnogorci i Srbi.. Među njima je bio i ne mali broj pristalica samostalne Crne Gore  razočaranih ujedinjenjem jer su smatrali da nisu adekvatno nagrađeni od nove vlasti.

U knjizi Besudna zemlja Milovan Đilas, jedan od vođa jugoslovenskog pokreta,  kasnije proganjani disident, detaljno je opisao tadašnje strahote. Učesnik tog događaja bio je njegov otac  Nikola – pobornik crnogorske nezavisnosti i dinastije Petrovića, koji je shvatajući novu realnost, neoduševljeno prihvatio komandu nad žandarmerijom u Kolašinu nakon 1918. Kasnije je kao umirovljeni oficir učestvovao u pogromu. .

Besudna zemlja je 1958. godine  objavljena u Njujorku na engleskom, u vrijeme kad je Milovan Đilas već bio u komunističkom zatvoru. Kasnije edicije objavljene u Beogradu na srpskom, od 2005. će pretrpjeti vidne cenzure navodno proevropskih srpskih vlasti.

Navodni povod za pokolj je bilo ubistvo Boška Boškovića, zagovornika Ujedinjenja i glavara nove vlasti koju je služio. Bošković je, po opisima, bio otjelotvorenje nasilja beogradske vlasti. Bio je „čovjek pogodan da brzo slomi svaki otpor i učvrsti vlast i golu silu nad ljudima“. Prema pristalicama crnogorske samostalnosti nije imao milosti. Ono što mu posebno „nije opraštano, ni zaboravljano“ su silovanja žena i djevojaka i tu se, po navodima, „nije ustezao od zloupotrebe vlasti“. Đilas navodi, da su „u njegovu kancelariju dovođene osumnjičene mlade djevojke, ili uopšte ljepše žene koje nije imao ko da zaštiti. Tada su stražari čvrsto držali stražu pred njegovim vratima, ne puštajući nikoga unutra“.

„Kada su protivnici ujedinjenja skršeni“ Boško je otišao iz Kolašina i „naglo se bogatio, pritiskajući muslimanske zemlje po Sandžaku“. U jesen 1924. godine, ubijen je iz zasjede, na putu od Šahovića ka Mojkovcu. Đilas piše da se „na sahranu slegao čitav kraj… i mnogi iz drugih krajeva Crne Gore“. Vlasti su isticale „njegovo junaštvo i slavno ime“. Kako se ubistvo dogodilo u Sandžaku, tj. s „one strane Tare – davnašnje krvave međe između dvije vjere… nije bilo teško tužbalicama, lelekačima i govornicima da pokrenu gomilu u osvetnički pohod protiv muslimana“.

Za ubistvo su optuženi muslimanski odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, begovi kojima je agrarna reforma uzela imanja. Osim oduzimanja zemlje ova dvojica se „nisu mogli pomiriti s prodiranjem Crnogoraca u njihove krajeve, s vladavinom krsta nad polumjesecom“. „Obično su četovali ljeti, a zimi se prebacivali u Arbaniju, gdje je Jusufa i našao metak plaćen iz Jugoslavije, dok se Husein konačno sklonio u Tursku“.

Kako navodne ubice nisu bile dostupne „u pojmovima Crnogoraca bilo je to kao da su svi muslimani krivi za Boškovu smrt“. Za masu koja se okupila na sahrani odmah se rodila teorija zavjere da se ljudi kao Boško Bošković, „ne ubijaju bez velikog dogovora“. Političari koji su forsirali tu priču masi su imali svoje porive – „da oslabe snagu i jedinstvo muslimana, koji su se pribirali nakon ratnih nedaća“. Tako je „stoljećima uvriježena mržnja na Turke, osveta za ono što su muslimani činili stoljećima…i spontana glad za turskom zemljom, koju muslimani kao bespravno drže – još od Kosova“ ponovo dobila zamah.

Odmah po sahrani, bez velikog dogovaranja se izvuklo skriveno oružje- „i krenuše na muslimane“. „Muslimansko stanovništvo, protiv kojeg su išli, bilo je nenaoružano, i inače mahom neratoborno“ tako da je „pljačka od 1918. godine bila nevina igra prema ovome“. Nikola Đilas se pravdao da je mislio da će samo biti smaknuto nekoliko muslimanskih prvaka.Prema pisanju nekih autora ubijeno je oko tri stotine pedeset ljudi, mnogi na grozovit način. Drugi autori navode znatno veću brojku ubijenih, preko hiljadu.

Stvari su se brzo otrgnule kontroli, „čak i iz ruku onih koji su predvodili rulju“, piše Milovan Đilas.  Neki su ubijali samo mušku djecu od 10, 15, 18 godina naviše, kako je ko u glavi sam sebi granicu postavio. Drugi su „otimali bebe iz naručja majki i sestara i na njihove oči ih klali“. Kasnije su se ubice pravdale da ih „ne bi klali već ubili metkom, samo da su ih majke i sestre ostavile njima same“. Hodžama su „čupali brade i urezivali im krstove na čelu“. U jednom su selu „grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili… poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom“. Jedna je grupa napala usamljeno domaćinstvo gdje je seljak upravo derao jagnje zakačeno za grane drveta. Prvobitni plan je bio da ga ustrijele i spale mu kuću, ali im je dranje jagnjeta dalo monstruoznu ideju da naglavačke objese čovjeka i polako ga živog oderu. Đilas u Besudnoj zemlji navodi da je bilo je i silovanja, “ što je to do tada Crnogorcima bilo nepojmljivo“. Ovi najgrozniji opisi sadističkog divljanja rulje ne postoje u srpskom cenzuriranom izdanju knjige. Drugi djelovi su prepravljani u skladu sa narativom režimske štampe kralja Aleksandra.

Žandarmerijske vlasti u Šahovićima su „dojavile rulji da će sprovesti za Bijelo Polje veću grupu muslimana pohapšenih pod izgovorom da budu spašeni, jer im je život u opasnosti“. Crnogorci su ove „dočekali na zgodnom mjestu i pobili“ – njih pedesetak. Đilas navodi da je postojao i plan da se isti scenario desi muslimanima u Bijelom Polju koji su „miran i vrijedan narod“. Međutim, neki srpski armijski oficiri kada su saznali šta se sprema su intervenisali i u zadnjem trenu spriječili pokolj. Dio vezan za Bijelo Polje i časne srpske oficire je takođe uklonjen u srpskom izdanju.

„Moj otac, koji nije bio sklon surovostima… je osjećao stid… kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne pijanci poslije izvršenog nedjela. Ja i najstariji brat, smo bili zgranuti i užasnuti. Osuđivali smo oca što se i on poveo za ruljom, mada u pokolju nije učestvovao. Kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen“, piše Milovan Đilas..

Boškovića su ubili Crnogorci, kolašinski glavari koji su „pobojali njegovog bogaćenja i daljeg uspona“ uz „mnogo računa neprečišćenih od ranije“. „To je moj otac doznao kasnije“ navodi  Đilas. „Glavari koji su organizovali ubistvo, međutim, nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana…potajno se nadujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane“.

Vlasti kralja Aleksandra su čitav zločin zataškale. „Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe“ piše Đilas. Najavljena je obimna istraga ali je „sve ispalo sprdnja s pravdom“.

Muslimanska sela su opustjela…” Počeli su da se sele mahom u Tursku, prodajući imanja budzašto. Šahovićki srez, dijelom i bjelopoljski, nešto istrebljenjem, a nešto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su crnogorcima“.

Sadašnje vlasti koje navodno baštine EU vrijednosti još ćute na pozive za komemoraciju. Rezolucija o genocidu koji su potpisali poslanici Bošnjačke stranke (BS) u crnogorskoj Skupštini je i dalje na čekanju. Nacionalno ostrašćenom šefu parlamenta Andriji Mandiću se tek ne žuri.

Vujaklija definiše ćutanje kao znak odobravanja.

Jovo MARTINOVIĆ

Mandić je predstavio  novi logo Skupštine koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju.  Teško je povjerovati da riječi o kralju Aleksandru i  logo Skupštine nisu ciljana provokacija vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda, crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube

Od silaska Demokratske partije socijalista (DPS) sa vlasti početkom decembra  2020. godine. lider Nove srpske demokratije (NSD) i osnivač bivšeg Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić je potencirao priču o pomirenju u Crnoj Gori. Obećao je da će je sprovoditi čim dobije priliku. Prošle godine u prvom krugu predsjedničkih izbora na kojima je Mandić bio kandidat svoje stranke, a i poželjan od strane DPS-a za finale trke, u opštini Tuzi je dobio 827 glasova. To je sredina gdje gotovo isključivo žive etnički Albanci. Rezultat mu je bio jači i od zbira glasova građanski orjentiranih Jakova Milatovića i Alekse Bečića. Tada se iz krugova bliskih Mandiću potenciralo da iako izrazito prosrpski  DF nije nastupao na lokalnim izborima u Tuzima,  njegova “politika pomirenja očigledno ima dobro uporište”. U kasnijim izborima ova satirična baza podrške među Albancima je utihnula shodno povlačenju DPS-ovih resursa za nabavku glasova.

Krajem oktobra prošle godine Mandić je izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore dok je njegova NSD krajem jula ušla u rekonstruiranu 44. vladu Milojka Spajića zajedno sa Demokratskom narodnom partijom (DNP) i Bošnjačkom strankom (BS). Novi sastav nikad veće Vlade sa dvotrećinskom podrškom u parlamentu (dovoljnom da mijenja i Ustav) su mnogi u diplomatskim krugovima prećutno pozdravili u nadi da će se konačno krenuti u sređivanje katastrofalnog stanja u pravosuđu. Ogromna i troma državna administracija je još jedna oblast na koju i Zapad i međunarodne finansijske institucije imaju ozbiljne primjedbe. Do sada ni sudstvo ni državna administracija nisu ni taknuti niti ima naznaka tome.

Opštine u kojima NSD ima gradonačelnike i čelne ljude u državnim kompanijama nastavljaju DPS-ovu praksu političkog zapošljavanja radi sigurnih glasova dok se na reprezentacije i zabave i dalje nemilice troši.  Mandićevi gradonačelnici forsiraju četnički i nacionalistički narativ, slave Srbiju kao svoju domovinu o trošku građana i podstiču dalje tenzije u društvu. Njihov lider apsolutno ćuti na takvo ponašanje. Sa druge strane ide na svesrpska okupljanja u Beograd, predlaže vraćanje kapele kralja Aleksandra na Lovćen. Nedavno je pozvao na usvajanje zakona o stranim agentima po uzoru na Vladimira Putina kojim je sva opozicija u Rusiji nasilno ućutkana, utamničena ili natjerana u egzil. NSD i ostale partije pod Beogradom ne smiju pokrenuti ni pitanje izručenja osuđenog vođe budvanske kriminalne grupe Svetozara Marovića kome je režim u Srbiji pružio zaštitu od pravde. Mandić je takođe odćutao rasističku izjavu srbijanskog ministra policije Ivice Dačića da svako selo u Crnoj Gori ima organizovanu kriminalnu grupu.

Osim Albanaca u Tuzima, Mandićevi “pomiriteljski stavovi” su početkom godine impresionirali i premijera. Spajić je pohvalio proglašenog četničkog vojvodu (iako on tu titulu nije zvanično prihvatio) što nije otišao na proslavu protivustavnog dana Republike Srpske (RS) u Banja Luku i što je prije njega bio u Briselu. Tamo je, po Spajićevim riječima, ostavio “sjajne poruke” te da “Dalaj Lamine nisu toliko miroljubive kao njegove”.

Premijer je previdio da Mandić samo nije otišao zbog toga što mu je 9. januara bila slava kada pada i Dan RS. Za uzvrat je poslao čestitke i svog tadašnjeg šefa kabineta sa funkcionerima svoje i drugih vučićevskih stranaka.

Nakon toga potezi Mandića i prvaka njegove stranke su bili sve samo ne pomiriteljski. Prvo su se usprotivili UN-ovoj rezoluciji o genocidu u Srebrenici slijedeći službenu liniju svoga de fakto gospodara Aleksandra Vučića koji se nedavno pohvalio da je on i “vožd Srbije”. NSD i partije iz tog bloka su aktivno negirale genocid i gurale priču o navodnih tri i po hiljade pobijenih Srba civila u Podrinju, ciljano podgrijavajući tenzije i u Crnoj Gori. Kao odgovor na srebreničku rezoluciju Mandić je pogurao priču o genocidu u Jasenovcu koju njegov šef u Beogradu nije htio donijeti u vlastitoj skupštini. Jedini ustupak je bilo odlaganje jasenovačlke rezolucije dok Crna Gora nije dobila završna mjerila iz Brisela kako bi se otpočeo proces zatvaranja poglavlja. Srećom u rezoluciju nisu ušle proizvoljne i naduvane komunističke brojke o broju žrtava tog logora.

Mandić je dalajlamski odćutao prijedlog rezolucije o mirnodopskom pokolju bošnjačkog stanovništva u Šahovićima kod Bijelog Polja. Ovaj jezivi pokolj nekoliko stotina civila uz mučenja i silovanja od strane razularene rulje su se dogodila pod patronatom vlasti Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Srbijanska žandarmerija je dan prije uzela taoce i pokupila svo oružje koje je našla kod stanovništva da bi tobožnji “osvetnici Kosova” lakše odradili prljavi posao za Beograd.  Aleksandrova žandarmerija je predala rulji i taoce koji su pobijeni. “Kralj ujedinitelj i osloboditelj”, kako ga je vojvoda Mandić nazivao na raznim prigodama, nikada nije dozvolio istragu tog zločina.

Aleksandar, ili Aca palikuća kako je kolokvijalno nazivan od potlačenih i obespravljenih širom njegove privatne kraljevine, je na Cetinju nedavno opet pomenut od strane šefa parlamenta, i to na samoj sjednici. Povod je bila 90-ta godišnjica od ubistva kralja u Marseju. Rekao je da je zaslužio da mu se pomene ime i da je “on bio jedini kralj koji je rođen u ovom gradu i unuk Kralja Nikole”. Dodao je i da je Aleksandar bio “prva žrtva fašizma u Evropi”. Stoga vojvoda Mandić se, ne trepnuvši, pohvaIi da “imamo na što da se oslonimo i imamo sa čim da se pred svijetom pokažemo”.

Mandić je predstavio i novi logo Skupštine na plavoj pozadini koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju u kome je održano zasjedanje Skupštine. NSD ima i svoju partijsku nagradu koja nosi ime po crnogorskom izdajniku i srbijanskom kvislingu Marku Dakoviću. Zadnji dobitnik ove nakaradne nagrade je otvoreno prokremaljski episkop niskiško-budimljanski Metodije Ostojić.

Teško je povjerovati da riječi o kralju Aci i logo Skupštine nisu ciljana provokacija protiv Crne Gore od strane vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika koja je izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda po majci i crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube koji se nisu mirili sa srbijanskim državnim terorom, poharom ionako uboge Crne Gore i planskim sijanjem mržnje prema drugim vjerama i nacijama.

Krvavi progoni nesrpskog stanovništa i nametanje nove ideologije “ujedinitelja i osloboditelja” su se dešavali širom novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS). Hrvatskom narodu je ukinuta sva autonomija koju su stoljećima u manjoj ili višoj mjeri uživali pod Bečom dok su hrvatska privreda i infrastruktura masovno pljačkane i odnošene u Srbiju. Svaka kritika i otpor su lomljeni žandarmerijom i raznim paramilitarnim organizacijama pod kontrolom Beograda. Organizovani su atentati na narodne prvake nakon kojih nije bilo nikakvih istraga kao i u Šahovićima. Bošnjaci, Albanci, Makedonci i drugi su imali isti tretman od strane “oslobodilaca”.

Sumrak jugoslovenske ideje se desio 20. juna 1928.,  kada su u Narodnoj Skupštini u Beogradu ubijena dva poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), dvojica ranjeni dok je HSS-ov lider i vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić teško ranjen. Umro je nakon mjesec i po dana od zadobijenih rana. Za izvođača ovog zločina je izabran crnogorski janjičar – Puniša Račić. Naknadna istraga i suđenje su predstavljali još jednu u nizu Aleksandrovih farsi. Trebali su da prođu dani da Račić uopšte bude uhapšen. Osuđen na 20 godina zatvora i poslat na izdržavanje kazne u vili upravnika zatvora u Požarevcu. Mogao se slobodno kretati i po samom gradu. Kraljevska vlada ga je potpuno abolirala u martu 1941. god, manje od mjesec dana pred početak njemačkog napada. Abolicija Račića je navodno znatno doprinijela da nesrpki vojnici se masovno pobune protiv srpskih oficira i dočekaju njemačku i italijansku vojsku kao oslobodioce.

Zanimljivo je da je tokom zločina u Skupštini bio prisutan i još jedan hrvatski poslanik – doktor prava Ante Pavelić, koga je Račić u svom bijesu zaobišao rekavši mu da je on dobar čovjek i da mu se ništa neće desiti. Pavelić je poslije toga  osnovao ustaški pokret. Pavelić je zajedno sa pripadnicima  VMRO, i pod italijanskim i vjerovatno mađarskim pokroviteljstvom, organizovao uspješni atentat na Aleksandra u Marseju. Vijest o ubistvu neomiljenog kralja je diljem porobljenih jugoslovenskih zemalja dočekana sa prikrivenom, a nekad i otvorenom radošću uprkos zvaničnim narativima i tugovanjima.

Mandić za sebe tvrdi da je vjernik. Čak i po učenju državnih Vučićevih episkopa vjera se mora pokazati djelima a ne samo riječima. Ostaje da se vidi dokle će premijer i većina ministara u Vladi ići daleko sa ovakvim Dalaj Lamom i propovjednikom “pomirenja”.

Jovo MARTINOVIĆ