Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost
MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?
BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.
Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.
MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?
BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.
Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.
Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.
MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?
BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.
U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.
U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.
Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!
Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.
Potrebno je da ljudi u Južnoj Africi, kao i u Crnoj Gori, shvate da je znanje najvredniji resurs. Jedini koji se upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego investiranje u bolju budućnost.
MONITOR: Pišete i o procesu koji se po našim sudovima ,,vukao” 10 godina i koji je sada u Strazburu.
BAUK: O tom procesu sam pisala nešto detaljnije u prethodnoj knjizi eseja Sa granice dva okeana. Radi se o tome da jedan mali lični problem, umjesto da bude elegantno riješen, biva prenebregnut do „pucanja“ i doveden do apsurda. Što je razlog? Moja asimetrična komunikacija sa okruženjem, ogromna ljubav prema slobodi, otvoreno neprijateljstvo prema svakom obliku ugnjetavanja drugih, a posebno onim perfidnim. Umjesto da se bavim fabulom, radije bih pozvala čitaoce da pročitaju tu i druge priče; i da prosude sami. Zbirka eseja Sa granice dva okeana je dostupna online na mom Research Gate profilu.
MONITOR: Kako biste opisali stanje akademske zajednice u Crnoj Gori i na UCG?
BAUK: Opšte stanje je prilično loše, ali na nivou pojedinaca, koji su nosioci istraživanja i obrazovanja studenata, ima nade. Slika UCG koju je čitav niz doskorašnjih rukovodstava „slikao“, u kontinuitetu, nije bila ni najmanje akademska. Akademska zajednica bi trebalo da je oličenje slobode, kreativnosti, otvorenosti za preispitivanje, objektivnosti, odgovornog rukovođenja, visokog stepena organizacione kulture i sl. Sve je to već decenijama u deficitu. Ima među mojim bivšim kolegama vrijednih i sposobnih ljudi, koji pošteno rade svoj posao, ali za njih se obično ne zna i ne čuje. Učestano se tjeraju s posla, u penziju, ne biraju se u veća zvanja, i ni na koji način se ne podstiču da ostvare svoj puni potencijal kao ljudi i stručnjaci. To je žalosno i štetno, po te ljude i po društvo.
Kao mjerilo uspjeha UCG se uzima broj publikacija i citiranost. Dobro je imati više radova i veću citiranost. Ali je mnogo važnije koliko je neko učinio za studente, za kolege, za društvo kome pripada. Ako se zatvorite čeličnim vratima akademije nauka i produkujete stotine radova i desetine hiljada citata, a ne pružite podršku i razumijevanje kolegi, živom čovjeku, tu pored vas, a u prilici ste da to učinite – što ste vi onda, u suštini, učinili?
Ili, ako pretpostavimo platite nekom hakeru da vam poveća citiranost generisanjem lažnog internet saobraćaja – kakvo je to postignuće?
Kolektivna odgovornost iza koje se UCG nebrojeno puta krio, je nepostojeća, fiktivna. Krivci su prvi među jednakima: rektori, predsjednici upravnih odbora, generalni sekretari, članovi raznih komisija, dekani. Jedino oni, prvi među jednakima, imaju faraonska ovlašćenja, a nikakvu odgovornost! Njihova imena se znaju. Crna Gora je mala. Sudske troškove ne treba plaćati iz budžeta siromašne i (pre)zadužene Crne Gore, nego iz privatne imovine krivaca, poimenice; onih koji su neodgovorno upravljali UCG kao institucijom.
Jako dobro su učinili oni koji su hrabro zagazili u „minsko polje“ našeg sudstva u potrazi za pravdom i obeštećenjem za nepravde koje su im nanijete od strane UCG. Ti ljudi makar imaju arhive i te arhive treba što prije otvoriti i valjano procesuirati.
MONITOR: Kakve su sada Vaše veze sa UCG, da li imate namjeru da se vraćate?
BAUK: Prekinute su, zbog otkaza.
Ja sam rođena u Jugoslaviji, u njenom dijelu koji je sada Crna Gora. Jezikom sam vezana za to podneblje. Tu mi je porodica, rodbina i prijatelji. Svakako ću nastojati kad god budem u prilici da dođem, da ih posjetim.
Što se posla tiče, u pitanju je radni ambijent koji se u Crnoj Gori nudi, kao i uslovi pod kojima bih ponovo prihvatila poslovnu saradnju. Ali, ako se „ponuda i potražnja“ u tom pogledu nađu, u povoljnom trenutku, zašto da ne.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice