MONITOR: Je li išta ostalo u Srbiji, a da nije pod kontrolu stavila Vučićeva vlast – privredu, zdravstvo, školstvo, pravosuđe, medije…
BOŽOVIĆ: Uporišna tačka ove vlasti je ekonomija. Vidljiva je izvjesna konsolidacija finansijskog sistema. Zdravstvo tavori u pokušaju da se zaustavi odliv kadrova. Školstvo je, na svim nivoima, u dezorijentaciji. U pravosuđu je trend sužavanja sloboda i autonomije. Mediji su dospjeli na najniže grane. Nikad nijesu bili gori ni u goroj situaciji. Mrak! Vlast je bezmalo zagospodarila svim medijima, svim tabloidima jer se pomoću njih i osvaja vlast i bezbjedno vlada.

MONITOR: Zašto premijerka Ana Brnabić nije otišla iz Vlade?
BOŽOVIĆ: Ona je voljom onoga koji o svemu odlučuje i dovedena da ostane. Zato će i ostati uprkos naprednjačkom sistemu vrijednosti. Ona je, koliko juče, pokazala da joj u Vladi sjede homofobi. To je već nešto.

MONITOR: Vučić je oko sebe okupio one koji su nekad bili pod okriljem Miloševića i Šešelja. Je li na djelu rehabilitovanje Miloševićeve politike?
BOŽOVIĆ: To jeste i nije rehabilitacija te politike. U svakom slučaju to jeste napredovanje u nazadovanju. Na scenu Srbije vratila se crveno-crna koalicija. Oni koji su poslije dvijehiljadite morali biti lustrirani, sada su na vlasti. Što je najgore, lustraciju nijesu prihvatile ni vladajuće političke elite, koje su poslije oktobarskog prevrata bile preokupirane stranačkim gloženjima i pragmatskim interesima.Tako je onemogućena distinkcija između političkih opcija, stare i nove. Nije došlo do diskontinuiteta. Lustracija nije jedina propuštena prilika, ali jeste jedna od najznačajnijih. To je jedan od razloga što su gospodari političkog života u Srbiji postali Šešeljevi učenici, presvučeni radikali, uvijek sa žestokim političkim strastima. Njima su se pridružili socijalisti, prebjezi ili preletači. Kako ni jedna koherentna ideologija ne postoji, eto podsticaja za omasovljenje konvertita. Ta pojava se širi velikom brzinom naročito od dolaska naprednjaka. Zaraza je dobila oblik epidemije koju je nemoguće spriječiti i liječiti.

MONITOR: Mnogi tvrde da se u Srbiji opozicija tretira kao državni neprijatelj a kritička misao doživljava kao neprijateljski čin?
BOŽOVIĆ: Nezapamćen je ovakav odnos vlasti prema opoziciji. Ide se do beskrupoloznosti u njenom obezvređivanju i ponižavanju. Demokrati su zgaženi. Opozicija je stalni predmet osporavanja. Njih više i nema u javnom polju osim kad se vrši njihovo osporavanje kao najprizemnija osveta. Osveta je atribut vladajuće politike. U njihovoj verziji jednoglasja nema mjesta ni za opoziciono ni za kritičko mišljenje. Tako se stiže do jednoglasja kao okova za svako mišljenje. Sve stoji u očekivanju vođine zapovijesti, a onda kao po komandi bespogovorno ga slijede. Istomišljenici su kao vojnici. Najvažnije im je da prihvate ono što on hoće! On je njihov super-ego. A kad je jedan u državi sve zna se šta su ostali. Vučićeva hiperaktivnost zamijenila je funkcionisanje svih institucija.

U sredstvima masovnog opštenja, a posebno u žutoj štampi, prenaglašeno je prisustvo prizemne zabavljačke estrade, rijaliti formata i aktuelne političke elite, nosilaca najviših javnih ovlašćenja sa njihovom besprimjernom dominacijom. To znači da se i održava ,,reprezentativna” a ne kritička javnost. To odavno nije viđeno u toj mjeri. U udvoričkim medijima ponovo je došlo do viška pragmatsko – političkog i propagandnog posredovanja na štetu životne neposrednosti i istine o stvarnosti. Podanički mediji favorizuju zabavljačku i politički poželjnu sliku stvarnosti, a javno mnjenje se oblikuje kao utilitarna proizvoljnost koja omogućava da se ,,čini što se hoće”. Uprkos takvoj atmosferi, svijet od znanja i talenta, posebno umjetnici, kad im se pruži prilika, ne ostaju dužni represivnoj i autokratskoj vlasti.

MONITOR: Poslanicima i umjetnicima sa Kosova uskraćuje se učešće na događajima u Beogradu zbog prijetnji radikala. Hoće li se nastaviti rijaliti osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja?
BOŽOVIĆ: Nastaviće, onoliko koliko mu odgovara. Može mu se. Šešelj je odavno omiljeni „opozicionar” i skandal majstor, spreman na sve što mu se ćefne, što mu odgovara. Ipak, poslije zaustavljenih karatista, rukometaša, parlamentaraca, ne vjerujem da će onemogućiti ovdašnju publiku da upozna kosovsku kulturnu scenu na festivalu ,,Mirdita,dobar dan”. To bi već bilo mnogo i od ove vlasti.

MONITOR: Šta očekujete od tzv. unutrašnjeg dijaloga o Kosovu?
BOŽOVIĆ: Ništa. Simulirani dijalog u režiji vlasti nema nikakvog smisla. To je dio političke prevarologije. Inače, javne debate kao javni i slobodni čin nijesu samo utihnule nego su bukvalno nestale. Ono malo kritički usmjerene javnosti brutalno je ućutkano. Da nije društvenih mreža ne bi se ni znalo šta se kao devijacija političkog života i dešava. Kao dio depolitizacije intelektualnog života, izvan društvene kritike i suštinskih promjena, dolazi do preobilja arivističke političke volje i političkog siledžijstva. A kad se razdvoji javno mnjenje od kritičkog mišljenja stvara se mogućnost za bahatost vlasti i za izostajanje političke racionalnosti.

MONITOR: Ima li razloga za loše odnose između Srbije i Hrvatske, koji su se ponovo zakomplikovali?
BOŽOVIĆ: Racionalnih razloga nema, ali ima onih sa iracionalnom inspiracijom i mržnjom. Bilo koji vid društvene i istorijske zatvorenosti kao samodovoljnosti proizvodi animozitet prema ,,drugosti”, prema drugima. Žalostan učinak tog nastojanja vidi se u homogenizaciji mržnje. Štaviše, ona postaje znak prepoznavanja, vrsta pseudoidentiteta i podsticaj psihodinamike destruktivne politike. Kolektivna mržnja pomaže vlastodržcima da neutrališu svoje frustracije i političke neuspjehe. Tako se s lakoćom stiže do zajedničkog omraženog. Spornost kolektivne mržnje vidljiva je naročito u averziji prema kolektivnoj ,,drugosti”. Tako bi trebalo razumjeti sve nacionalizme, sve etničke i vjerske mržnje i sve kolektivne ostrašćenosti. Sve su to patološka ponašanja bolesnog društava.

MONITOR: Ivica Dačić poručuje da će Hrvatska dobiti rat ako ga želi.
BOŽOVIĆ : To vidim kao blefiranje. Ono kao sjenka prati javnu sferu i najprisutnije je kao prizemni politički marketing. Služi za unutrašnju upotrebu kao populistički čin bez pokrića. Uspijeva samo tamo gdje nema kritičke javnosti, gdje vladaju ekstremna ponašanja i politička patologija. Tada je i moguće uznemiravanje javnosti i sluđivanje građana. Tako je jednom prilikom smišljen kobajagi i državni udar posredstvom tabloida i televizije sa nacionalnom frekvencijom! Možda se na to ne bi morali ni osvrtati da nije u toku tabloidizacija ne samo medija i političke javnosti nego i društva u cjelini. Prazne riječi su isto što i prazna puška!

MONITOR: Da li je evroletargija zavladala i u vrhovima vlasti i među građanima?
BOŽOVIĆ: Radi se i o letargiji i konfuziji. To je i razumljivo kad se zna da je prema evropskom svijetu bilo i nekritičkog idolopoklonstva. Bilo je prizemne imitacije svega što dolazi sa zapadne strane. Uzaludnih snova o evropskom raju. Varljivih nada. Neuzvraćene ljubavi. Bilo je i prljave trgovine sa svjetskim velesilama. Ali više od svega bilo je temeljnog nerazumijevanja onoga što čini suštinu evropskih vrijednosti, a odnosi se na ljudska prava i osvajanje sloboda. Tu je i strah od Evrope koji nije ništa drugo nego strah od novog i strah od promjena. Zato cjelokupna tranzicija protiče u suštinskim otporima evropskim standardima. Da bi se riješile nesuglasice sa Evropom, valjalo bi prvo riješiti nesuglasice sa sobom. A najveća je nevolja kad si sebi najveća prepreka.

Zbrka zbog fingirane opozicije

MONITOR: U Beogradu odavno nema masovnih protesta. Jesu li se to građani Srbije pomirili sa vladavinom Aleksandra Vučića?
BOŽOVIĆ: Nema masovnih protesta kao što su bili 96/97. ali su prisutne građanske incijative kao lokalne mikrorealizacije otpora. On su naročito vidljive u Beogradu, Nišu, Kraljevu, Požegi i Zrenjaninu. Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Udruženi pokret slobodnih stanara iz Niša i Lokalni front iz Kraljeva odlučile su da obnove Građanski front. To je nova politička snaga u Srbiji. Ogroman je otpor unutar pravosuđa zbog predloženih ustavnih promjena koje degradiraju ovu granu vlasti koja je već degradirana. Pokazalo se da politički relevantni otpori dolaze sa zajedničkim akcijama jake opozicije. Opozicija je, nažalost, atomizovana, podijeljena i zavađena, dijelom zbog nečuvene satanizacije, a dijelom i zbog slabosti i surevnjivosti inače destkovane opozicije. Naročitu zbrku pravi fingirana opozicija, koja uskače u pomoć vlasti i kad joj to i nije neophodno. Jedni hoće da budu pošto-poto vlast, drugi da budu opozicija, a gotovo polovina biračkog tijela u ovom trenutku neće da bude ni vlast ni opozicija.Teško je povjerovati da je polovina građana apolitična. Neshvatljiva je apsolutna pasivnost Univerziteta koji snom mrtvim spava. Ne djeluje ni da će se probuditi.

Estradizacija politike

MONITOR: Kako se desilo da i kultura i umjetnost postanu taoci politike?
BOŽOVIĆ: Ostaje nam da se s nostalgijom sjećamo Beogradskog kruga, na čelu sa Radomirom Konstinovićem, koji je usred rata bio antiratna opcija u kojoj se uspostavljala žestoka kritika i rata i autokratskog sistema. Beogradski intelektualci bili su zaokupljeni idejama o slobodi i demokratiji. Poslije dvijehiljadite, zbog trulih kompromisa, dolazi do izgubljenih nada iskreno opredijeljenih intelektualaca za ostvarivanje demokratskog društva. Najposlije, shvatili su da su poništene i ponižene petooktobarske promjene. I to od onih zbog kojih su se promjene i dogodile.

Oni koji se sada nijesu priklonili novoj vlasti životare sa osjećanjem apatije, gubitništva, ogorčenosti, rezignacije, gađenja i depresije. Veoma je sužen medijski prostor za izjašnjavanje o svemu društveno relevantnom. Javna debata i kritička javnost doživjeli su debakl. U društvu u kome praznina odzvanja ličnom i neograničenom vlašću, bezakonjem i demagogijom, teško je povjerovati da intelektualci od integriteta mogu uticati na političke procese, utoliko prije što relevantne institucije ili ne postoje ili nijesu autonomne. Politika je doživjela estradizaciju, pa je postala najbliža estradi – kič zabave i razonode. Ove dvije estrade bliske su po simulaciji i praktikovanju primitivizma i najnižeg ukusa. U tolikom su srodstvu da postoji opasnost od incesta. Što je najgore, gotovo su nevidljivi oni koji pale svjetlo u pomrčini ovdašnje stvarnosti.

Veseljko KOPRIVICA