Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR RATKO BOŽOVIĆ, KULTUROLOG IZ BEOGRADA: Nezapamćen je ovakav odnos vlasti prema opoziciji

Objavljeno prije

na

MONITOR: Je li išta ostalo u Srbiji, a da nije pod kontrolu stavila Vučićeva vlast – privredu, zdravstvo, školstvo, pravosuđe, medije…
BOŽOVIĆ: Uporišna tačka ove vlasti je ekonomija. Vidljiva je izvjesna konsolidacija finansijskog sistema. Zdravstvo tavori u pokušaju da se zaustavi odliv kadrova. Školstvo je, na svim nivoima, u dezorijentaciji. U pravosuđu je trend sužavanja sloboda i autonomije. Mediji su dospjeli na najniže grane. Nikad nijesu bili gori ni u goroj situaciji. Mrak! Vlast je bezmalo zagospodarila svim medijima, svim tabloidima jer se pomoću njih i osvaja vlast i bezbjedno vlada.

MONITOR: Zašto premijerka Ana Brnabić nije otišla iz Vlade?
BOŽOVIĆ: Ona je voljom onoga koji o svemu odlučuje i dovedena da ostane. Zato će i ostati uprkos naprednjačkom sistemu vrijednosti. Ona je, koliko juče, pokazala da joj u Vladi sjede homofobi. To je već nešto.

MONITOR: Vučić je oko sebe okupio one koji su nekad bili pod okriljem Miloševića i Šešelja. Je li na djelu rehabilitovanje Miloševićeve politike?
BOŽOVIĆ: To jeste i nije rehabilitacija te politike. U svakom slučaju to jeste napredovanje u nazadovanju. Na scenu Srbije vratila se crveno-crna koalicija. Oni koji su poslije dvijehiljadite morali biti lustrirani, sada su na vlasti. Što je najgore, lustraciju nijesu prihvatile ni vladajuće političke elite, koje su poslije oktobarskog prevrata bile preokupirane stranačkim gloženjima i pragmatskim interesima.Tako je onemogućena distinkcija između političkih opcija, stare i nove. Nije došlo do diskontinuiteta. Lustracija nije jedina propuštena prilika, ali jeste jedna od najznačajnijih. To je jedan od razloga što su gospodari političkog života u Srbiji postali Šešeljevi učenici, presvučeni radikali, uvijek sa žestokim političkim strastima. Njima su se pridružili socijalisti, prebjezi ili preletači. Kako ni jedna koherentna ideologija ne postoji, eto podsticaja za omasovljenje konvertita. Ta pojava se širi velikom brzinom naročito od dolaska naprednjaka. Zaraza je dobila oblik epidemije koju je nemoguće spriječiti i liječiti.

MONITOR: Mnogi tvrde da se u Srbiji opozicija tretira kao državni neprijatelj a kritička misao doživljava kao neprijateljski čin?
BOŽOVIĆ: Nezapamćen je ovakav odnos vlasti prema opoziciji. Ide se do beskrupoloznosti u njenom obezvređivanju i ponižavanju. Demokrati su zgaženi. Opozicija je stalni predmet osporavanja. Njih više i nema u javnom polju osim kad se vrši njihovo osporavanje kao najprizemnija osveta. Osveta je atribut vladajuće politike. U njihovoj verziji jednoglasja nema mjesta ni za opoziciono ni za kritičko mišljenje. Tako se stiže do jednoglasja kao okova za svako mišljenje. Sve stoji u očekivanju vođine zapovijesti, a onda kao po komandi bespogovorno ga slijede. Istomišljenici su kao vojnici. Najvažnije im je da prihvate ono što on hoće! On je njihov super-ego. A kad je jedan u državi sve zna se šta su ostali. Vučićeva hiperaktivnost zamijenila je funkcionisanje svih institucija.

U sredstvima masovnog opštenja, a posebno u žutoj štampi, prenaglašeno je prisustvo prizemne zabavljačke estrade, rijaliti formata i aktuelne političke elite, nosilaca najviših javnih ovlašćenja sa njihovom besprimjernom dominacijom. To znači da se i održava ,,reprezentativna” a ne kritička javnost. To odavno nije viđeno u toj mjeri. U udvoričkim medijima ponovo je došlo do viška pragmatsko – političkog i propagandnog posredovanja na štetu životne neposrednosti i istine o stvarnosti. Podanički mediji favorizuju zabavljačku i politički poželjnu sliku stvarnosti, a javno mnjenje se oblikuje kao utilitarna proizvoljnost koja omogućava da se ,,čini što se hoće”. Uprkos takvoj atmosferi, svijet od znanja i talenta, posebno umjetnici, kad im se pruži prilika, ne ostaju dužni represivnoj i autokratskoj vlasti.

MONITOR: Poslanicima i umjetnicima sa Kosova uskraćuje se učešće na događajima u Beogradu zbog prijetnji radikala. Hoće li se nastaviti rijaliti osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja?
BOŽOVIĆ: Nastaviće, onoliko koliko mu odgovara. Može mu se. Šešelj je odavno omiljeni „opozicionar” i skandal majstor, spreman na sve što mu se ćefne, što mu odgovara. Ipak, poslije zaustavljenih karatista, rukometaša, parlamentaraca, ne vjerujem da će onemogućiti ovdašnju publiku da upozna kosovsku kulturnu scenu na festivalu ,,Mirdita,dobar dan”. To bi već bilo mnogo i od ove vlasti.

MONITOR: Šta očekujete od tzv. unutrašnjeg dijaloga o Kosovu?
BOŽOVIĆ: Ništa. Simulirani dijalog u režiji vlasti nema nikakvog smisla. To je dio političke prevarologije. Inače, javne debate kao javni i slobodni čin nijesu samo utihnule nego su bukvalno nestale. Ono malo kritički usmjerene javnosti brutalno je ućutkano. Da nije društvenih mreža ne bi se ni znalo šta se kao devijacija političkog života i dešava. Kao dio depolitizacije intelektualnog života, izvan društvene kritike i suštinskih promjena, dolazi do preobilja arivističke političke volje i političkog siledžijstva. A kad se razdvoji javno mnjenje od kritičkog mišljenja stvara se mogućnost za bahatost vlasti i za izostajanje političke racionalnosti.

MONITOR: Ima li razloga za loše odnose između Srbije i Hrvatske, koji su se ponovo zakomplikovali?
BOŽOVIĆ: Racionalnih razloga nema, ali ima onih sa iracionalnom inspiracijom i mržnjom. Bilo koji vid društvene i istorijske zatvorenosti kao samodovoljnosti proizvodi animozitet prema ,,drugosti”, prema drugima. Žalostan učinak tog nastojanja vidi se u homogenizaciji mržnje. Štaviše, ona postaje znak prepoznavanja, vrsta pseudoidentiteta i podsticaj psihodinamike destruktivne politike. Kolektivna mržnja pomaže vlastodržcima da neutrališu svoje frustracije i političke neuspjehe. Tako se s lakoćom stiže do zajedničkog omraženog. Spornost kolektivne mržnje vidljiva je naročito u averziji prema kolektivnoj ,,drugosti”. Tako bi trebalo razumjeti sve nacionalizme, sve etničke i vjerske mržnje i sve kolektivne ostrašćenosti. Sve su to patološka ponašanja bolesnog društava.

MONITOR: Ivica Dačić poručuje da će Hrvatska dobiti rat ako ga želi.
BOŽOVIĆ : To vidim kao blefiranje. Ono kao sjenka prati javnu sferu i najprisutnije je kao prizemni politički marketing. Služi za unutrašnju upotrebu kao populistički čin bez pokrića. Uspijeva samo tamo gdje nema kritičke javnosti, gdje vladaju ekstremna ponašanja i politička patologija. Tada je i moguće uznemiravanje javnosti i sluđivanje građana. Tako je jednom prilikom smišljen kobajagi i državni udar posredstvom tabloida i televizije sa nacionalnom frekvencijom! Možda se na to ne bi morali ni osvrtati da nije u toku tabloidizacija ne samo medija i političke javnosti nego i društva u cjelini. Prazne riječi su isto što i prazna puška!

MONITOR: Da li je evroletargija zavladala i u vrhovima vlasti i među građanima?
BOŽOVIĆ: Radi se i o letargiji i konfuziji. To je i razumljivo kad se zna da je prema evropskom svijetu bilo i nekritičkog idolopoklonstva. Bilo je prizemne imitacije svega što dolazi sa zapadne strane. Uzaludnih snova o evropskom raju. Varljivih nada. Neuzvraćene ljubavi. Bilo je i prljave trgovine sa svjetskim velesilama. Ali više od svega bilo je temeljnog nerazumijevanja onoga što čini suštinu evropskih vrijednosti, a odnosi se na ljudska prava i osvajanje sloboda. Tu je i strah od Evrope koji nije ništa drugo nego strah od novog i strah od promjena. Zato cjelokupna tranzicija protiče u suštinskim otporima evropskim standardima. Da bi se riješile nesuglasice sa Evropom, valjalo bi prvo riješiti nesuglasice sa sobom. A najveća je nevolja kad si sebi najveća prepreka.

Zbrka zbog fingirane opozicije

MONITOR: U Beogradu odavno nema masovnih protesta. Jesu li se to građani Srbije pomirili sa vladavinom Aleksandra Vučića?
BOŽOVIĆ: Nema masovnih protesta kao što su bili 96/97. ali su prisutne građanske incijative kao lokalne mikrorealizacije otpora. On su naročito vidljive u Beogradu, Nišu, Kraljevu, Požegi i Zrenjaninu. Inicijative Ne da(vi)mo Beograd, Udruženi pokret slobodnih stanara iz Niša i Lokalni front iz Kraljeva odlučile su da obnove Građanski front. To je nova politička snaga u Srbiji. Ogroman je otpor unutar pravosuđa zbog predloženih ustavnih promjena koje degradiraju ovu granu vlasti koja je već degradirana. Pokazalo se da politički relevantni otpori dolaze sa zajedničkim akcijama jake opozicije. Opozicija je, nažalost, atomizovana, podijeljena i zavađena, dijelom zbog nečuvene satanizacije, a dijelom i zbog slabosti i surevnjivosti inače destkovane opozicije. Naročitu zbrku pravi fingirana opozicija, koja uskače u pomoć vlasti i kad joj to i nije neophodno. Jedni hoće da budu pošto-poto vlast, drugi da budu opozicija, a gotovo polovina biračkog tijela u ovom trenutku neće da bude ni vlast ni opozicija.Teško je povjerovati da je polovina građana apolitična. Neshvatljiva je apsolutna pasivnost Univerziteta koji snom mrtvim spava. Ne djeluje ni da će se probuditi.

Estradizacija politike

MONITOR: Kako se desilo da i kultura i umjetnost postanu taoci politike?
BOŽOVIĆ: Ostaje nam da se s nostalgijom sjećamo Beogradskog kruga, na čelu sa Radomirom Konstinovićem, koji je usred rata bio antiratna opcija u kojoj se uspostavljala žestoka kritika i rata i autokratskog sistema. Beogradski intelektualci bili su zaokupljeni idejama o slobodi i demokratiji. Poslije dvijehiljadite, zbog trulih kompromisa, dolazi do izgubljenih nada iskreno opredijeljenih intelektualaca za ostvarivanje demokratskog društva. Najposlije, shvatili su da su poništene i ponižene petooktobarske promjene. I to od onih zbog kojih su se promjene i dogodile.

Oni koji se sada nijesu priklonili novoj vlasti životare sa osjećanjem apatije, gubitništva, ogorčenosti, rezignacije, gađenja i depresije. Veoma je sužen medijski prostor za izjašnjavanje o svemu društveno relevantnom. Javna debata i kritička javnost doživjeli su debakl. U društvu u kome praznina odzvanja ličnom i neograničenom vlašću, bezakonjem i demagogijom, teško je povjerovati da intelektualci od integriteta mogu uticati na političke procese, utoliko prije što relevantne institucije ili ne postoje ili nijesu autonomne. Politika je doživjela estradizaciju, pa je postala najbliža estradi – kič zabave i razonode. Ove dvije estrade bliske su po simulaciji i praktikovanju primitivizma i najnižeg ukusa. U tolikom su srodstvu da postoji opasnost od incesta. Što je najgore, gotovo su nevidljivi oni koji pale svjetlo u pomrčini ovdašnje stvarnosti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo