Povežite se sa nama

Uncategorized

Prodaja pasoša

Objavljeno prije

na

Izgleda da su u crnogorskoj Vladi prezadovoljni učinkom Taksina Šinavatre i njegovog kapitala na privredni razvoj Crne Gore, pa su odlučili da crnogorske pasoše daju svima koji bi ovdje da ulažu. Da li je uopšte i koliko novca u Crnu Goru uložio odbjegli tajlandski premijer – ne zna se, ali je sigurno da bi primjera kao što je njegov moglo biti još. S tim što bi biznismeni koji žele postati državljani Crne Gore morali prvo uložiti pola miliona eura u Crnu Goru. Programom pod nazivom „ekonomsko državljanstvo” Vlada Crne Gore otvorila je mogućnost da oni koji žele da ulažu u Crnu Goru mogu steći crnogorsko državljanstvo i pasoš. .

PACKE IZ EVROPE: Njemačka Hrišćansko-socijalna unija (CSU), članica vladajuće koalicije savezne kancelarke Angele Merkel, oštro je kritikovala odluku Vlade Crne Gore. Najavili su, čak, i mogućnost da će zbog toga zatražiti da se građanima Crne Gore ponovo uvedu vize ze putovanje u šengen zonu.

Portparol CSU za unutrašnje poslove i pravna pitanja Štefan Majer ustvrdio je da je odluka Vlade u Podgorici ,,otvoreno provociranje EU i njene politike integracije prema regionu zapadnog Balkana” i upozorio da plan o prodaji crnogorskog državljanstva ,,ne smije ostati bez posljedica”.

,,Ukidanje viznog režima prošle godine uslijedilo je upravo na osnovu napretka u suzbijanju organizovanog kriminala i nepravilnosti u izdavanju pasoša, kao i napretkom u oblasti pogranične uprave i regulisanja migracije”, rekao je Majer. Objasnio je kako se ,,dodjelom državljanstva stavlja pečat na dugoročnu vezu između države i građanina” i da ,,s tim povezana prava i obaveze ne mogu biti zasnovane isključivo na inostranim investicijama”.

DOBRO SMIŠLJENO: No, u crnogorskoj Vladi su uporni. Tvrde kako to nije ,,blanketni prenos nacionalnosti na investitore” i da će se ,,odobravati u zavisnosti od slučaja do slučaja i tek nakon iscrpnog, trostepenog postupka provjere”.

Koliko su raznorazne provjere državnih institucija kod nas ,,iscrpne” i ,,višestepene” znamo odavno. Kao dobar ogledni primjer ,,dubinske kontrole” crnogorskih institucija mogao bi biti i slučaj Darka Šarića. Šarić je, podsjetimo, crnogorsko državljanstvo zatražio u maju 2009. godine. Tada je ustanovljeno da Šarić, rođen u Pljevljima, ispunjava zakonske uslove za sticanje crnogorskog državljanstva, pa mu je MUP Crne Gore 16. novembra 2009. godine izdao garanciju da će steći crnogorsko državljanstvo ako dobije otpust iz državljanstva Srbije.

A upravo najavljeni potez uvođenja ,,ekonomskog državljanstva” otvara pitanje kontrolnih mehanizama kako bi se spriječio upliv prljavog novca i dolazak sumnjivih biznismena u Crnu Goru.

AZIL ZA KRIMINALCE: ,,Siguran sam da je to plemenita ideja, ali ujedno moram izraziti i bojazan zbog toga što je vlast Crne Gore više puta izigrala zakone i povjerenje građana. Zbog toga imam dio sumnje u dobru namjeru da će se to završiti kako treba. Bojim se da to ne postane azil za kriminalne krugove”, rekao je penzionisani general Blagoje Grahovac, u izjavi za Radio Slobodna Evropa.

No, prema saopštenju Vlade, program ekonomskog državljanstva treba da podstakne najuspješnije svjetske biznismene da relociraju sjedišta svojih kompanija u Crnu Goru, uvedu nove tehnologije i inovacije u Crnu Goru, unaprijede transfer neophodnih znanja i vještina te stvore nove mogućnosti zapošljavanja.

Šta su nam donijeli aktuelni poslovni partneri vladajuće nomenklature – vidimo. Od novih tehnologija najinventivnija je ona primijenjena u KAP-u, koja je omogućila stranom investitoru da preuzme preduzeće, a domicilna Vlada, odnosno građani Crne Gore plaćaju ceh opstanka privatnog preduzeća u vlasništvu stranog investitora. Patent za divljenje, nema šta. Kako je ,,unaprijeđen transfer neophodnih znanja”, najvidljivije je iz slučaja Zavala. Do danas se ne zna šta će biti s tim turističkim kompleksom, sumnjive radnje su izlazile na površinu zahvaljujući MANS-u i medijima, ali ,,neophodna znanja” koja su ,,transferisana” do Vrhovne državne tužiteljke nijesu je pokrenula na ozbiljan rad na ovom slučaju. O ,,stvaranju novih mogućnosti zapošljavanja” najrječitije govori primjer nikšićkih Rudnika boksita…

No, Vlada, valjda, ide logikom – novi projekat, nova nafaka.

NEMOGUĆA MISIJA: Jedno je sigurno – ovakvim potezom će, ako ništa drugo, vlast preduprijediti mogućnost izbijanja afere poput one koja je tresla Crnu Goru kada se saznalo da odbjegli tajlandski premijer, koji je u svojoj zemlji osuđen na dvije godine zatvora zbog korupcije – ima crnogorski pasoš. Neće više biti potrebno objašnjavati ko je kome i zašto dao pasoš. Sve će biti regularno. I tačka.

Profesor Milenko Popović objasnio je da bi ova Vladina odluka mogla privući sumnjive biznismene: ,,Postoji mogućnost da nam dođu ljudi koji bi tu prali novac, koji bi se uključili s domaćom ,,tetoviranom elitom”. Do sada se diskreciono odlučivalo o tome, pa je došao jedan Šinavatra, koji je krajnje problematičan državljanin Crne Gore. Pominju se neki rigorozni kriterijumi, ali ja bojim se da će se i tu popustiti. Tako da imam puno rezervi. Mada, to bi kao mogućnost, kada bi Crna Gora bila normalna zemlja, imalo ne malog uticaja na privredni i društveni razvoj. No, u ambijentu, kakav sada imamo, to je nemoguća misija.”

Izvjesno je – sam pasoš ne privlači ozbiljne biznismene. Njih privlači sređeni sistem u kojem su pravila jednaka za sve. Njima je bitno da izađu na tržišno polje s kojeg su uklonjene biznis barijere. U čemu je, onda draž crnogorskog pasoša?

,,Ne mislim da će davanje državljanstva bog zna kako impresionirati ljude”, rekao je profesor Popović.

Za razliku od njega, premijerov savjetnik i direktor Agencije za promociju investicija (MIPA) Petar Ivanović je optimista. ,,Crna Gora bi, kao mlada država, programom ekonomsko državljanstvo mogla da privuče pažnju uglednih poslovnih ljudi, što bi dalje poboljšalo njen imidž i podiglo standarde poslovanja”, tvrdi Ivanović. Tvrdi i da su prve reakcije investitora i stranih poslovnih ljudi na program pozitivne.

Pitanje je samo s kojim i kakvim investitorima je premijerov savjetnik u kontaktu.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo