FOKUS
PRIZEMLJENJE DRŽAVNE AVIOKOMPANIJE: Slomljena krila MNA

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika ali je ima. To, s druge strane, nije kraj problemima u državnim kompanijama koje nam je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS
Avioni Montenegroerlajnsa (MNA) ne lete od subote. Zaposleni platu ne primaju od septembra. Doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje nijesu plaćani od 2016. Prizemljena kompanija duguje više od 100 miliona, a na popisu neizmirenih obaveza nalaze se:
– Dugovanje Euracontrolu od 160.000 eura zbog koga, od subote 26. decembra, postoji mogućnost zapljene aviona MNA na evropskim aerodromima.
– Dugovanja Aerodromu Nikola Tesla u Beogradu u iznosu od pola miliona, zbog kojih se kompanija ne usuđuje da leti za Beograd.
– Dugovanje kompaniji GECAS, zakupodavcu aviona Embraer 195, od približno 1,2 miliona (tražen raskid ugovora i povraćaj aviona).
– Dugovanje zakupodavcu motora za dva Embraera 195, kompaniji BEAUTECHU u iznosu od 600.000 (zatražen raskid ugovora i povraćaj motora).
Finansijski problemi Montenegroerlajnsa nijesu od juče. Traju od osnivanja kompanije. U decembru prošle godine Skupština je usvojila Zakon o konsolidaciji i razvoju MNA, kojim je predviđeno da država u kompaniju uloži 155 miliona.
Kompanija u tom trenutku, prema analizi konsultantske kuće Deloitte, raspolaže sa osam aviona od kojih su četiri prizemljena (tipa fokker 100, vjerovatno neupotrebljiva). Od četiri operativna aviona jedan je bio u vlasništvu MNA (takođe fokker100), dva u zakupu (tipa Embraer E195), a četvrti u finansijskom lizingu (prema dostupnim podacima treba otplatiti još šest miliona da bi taj avion tipa Embraer E195 postao vlasništvo MNA).
Plan Vlade Duška Markovića, koji je prihvatio parlament, bio je da 100 miliona ode tokom 2020. godine, uglavnom za vraćanje dugova (državi 34 miliona, Aerodromima Crne Gore 32 miliona, bankama sedam miliona, dobavljačima šest, Kontroli leta SiCG – 1,63 miliona). Ostatak je trebalo da se potroši za održavanje likvidnosti (11) i restauraciju motora (8,8 miliona). Preostalih 50-ak miliona planirano je za obnovu flote u periodu 2021–2024. godine.
Nemamo podatke o tome šta je od ovogodišnjeg plana ispunjeno do 3. septembra, kada je Agencija za zaštitu konkurencije donijela rješenje kojim je Ministarstvu saobraćaja i pomorstva naloženo „da odmah, po prijemu ovog rješenja, privremeno obustavi dodjelu sredstava MNA…“.
Odluka nije bila neočekivana, ali jeste zakašnjela. I, možda, motivisana i nečim što nije u nadležnosti Agencije za zaštitu konkurencije (vidi antrfile MNA i izbori). Devet mjeseci ranije, 23. decembra 2019, Agencija je u izvještaju konstatovala kako „nema uslova“ da ocijeni da li je Zakon o konsolidaciji i razvoji MNA usklađen sa Zakonom o kontroli državne pomoći, jer je dostavljeni materijal nepotpun. Ti se uslovi nijesu stekli sve dok je DPS bio na vlasti.
Uglavnom, odluka o „privremenoj obustavi“ svake vrste pomoći MNA svezala je ruke izvršnim vlastima. Od 3. septembra, da podsjetimo još jednom na taj važan detalj. „Jasno je da nastavak pomoći Montenegro Airlainsu od strane Vlade ne bi bio u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, ne bi bio u skladu sa Zakonom o kontroli državne pomoći, ne bi bio u skladu sa Zakonom o zaštiti konkurencije i konačno ne bi bio u skladu sa Ustavom Crne Gore (člana 140 stav 3)“, navodi pravni konsultant Veselin Koprivica konstatujući kako nova Vlada „nije imala drugog izbora osim da postupi onako kako je postupila“.
Koprivica nije usamljen u stavu da Vlada Zdravka Krivokapića nije imala drugog izbora osim da MNA prepusti tržišnoj utakmici u kojoj se naš nacionalni avioprevoznik, dokazano, ne snalazi najbolje. Čula su se, međutim, i drugačija mišljenja.
„Ukoliko želi i ima političku volju, Vlada može da pomogne MNA“, ustvrdila je Gordana Đurović, profesorica Ekonomskog fakulteta i nekadašnja potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih integracija. „Jedan od mogućih zakonskih modela je pretvaranje potraživanja u trajni ulog, odnosno da se ovaj Zakon (o konsolidaciji MNA) sprovede u potpunosti. Drugi je restrukturiranje…“, navela je Đurović uz ideju da bi se moglo razmišljati i o spajanju Aerodroma CG i MNA u novo preduzeće.
Komentarišući njene tvrdnje, nekadašnji poslanik i predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju Aleksandar Damjanović kaže da Đurović ne govori kao profesor već kao kandidat sa liste poslanika DPS-a. „Ona zna da je dokapitalizacija i pretvaranje duga u akcijski kapital vid klasične državne pomoći“. On tvrdi kako je prelomna tačka koja je odredila sudbinu MNA prekoračena još 2012. godine, kada je Državna revizorska institucija (DRI) objavila reviziju poslovanja MNA i ukazala na potrebu donošenja hitnog plana sanacije državne kompanije. Pošto su svi njeni bilansi pokazivali da ona srlja u propast. „Niko se iz tadašnje vlasti na taj signal nije okrenuo“, podsjeća Damjanović.
Sada sve izgleda drugačije.
Na vijest da nova vlada neće nastaviti da novcem poreskih obveznika pegla finansijske dubioze MNA, oglasili su se svi koji vrebaju priliku da kritikuju poteze izvršnih vlasti. Među njima je bilo i ljekara i inženjera, trgovaca, građevinara… ali nije bilo nikoga iz ranijih uprava kompanije osuđene na stečaj. Baš oni bi trebali da objasne šta i kako. Ako ni zbog čega drugog, a ono da opravdaju bogate apanaže koje su dobijali sa kompanijskog računa. I objasne – šta je nama Montenegro Airlines?
Prema podacima s kraja prošle godine, prije pandemije korona virusa, MNA saobraća na sedam redovnih i osam sezonskih odredišta. Državna aviokompanija u Crnu Goru dovozi između trećine i četvrtine svih putnika koji prođu kroz naše aerodrome. A skoro polovina (49 odsto) putnika koje u Podgoricu i Tivat stižu avionima MNA dolazi iz Beograda… Konačno, MNA je u rekordnoj 2018. godini prevezao oko 650.000 putnika. Matematika kaže: MNA u Crnu Goru doveze svakog četvrtog ili svakog petog turistu koji u Crnu Goru dođu avionom. Malo ili mnogo?
Predsjednik odbora direktora MNA prima 4–4,5 hiljade, saopštio je resorni ministar za kapitalne investicije Mladen Bojanić. Prosječna plata u kompaniji bila je, za to vrijeme, oko 800 eura, dodaje Zoran Radunović, državni sekretar u istom Ministarstvu sa 16 godina iskustva u Montenegro Airlinesu. „Bilo je i onih koji su primali 280 ili 320 eura a radili su odgovoran posao“.
Bojanić najavljujuje da Vlada „sjutra (30.12) kreće sa formiranjem nove kompanije“. Pethodno se obratilia Evropskoj komisiji od koje traže da im omogući da MNA nastavi rad nekoliko mjeseci, dok nova kompanija ne stane na noge. Kako bi Too Montenegro, to je ime nove kompanije otkriva Bojanić, naslijedila dio materijalne (avion u vlasništvu i avion čija se otplata bliži kraju) i nematerijalnu imovinu MNA. To nije beznačajno.
Tako menadžeri MNA navode da „stvarna vrijednost“ njihove kompanije nije u bilansima stanja i uspjeha (to vidimo – tamo nema ničega što vrijedi) već u sertifikatima, članstvu u svjetskim asocijacijama avioprevoznika, liceniranom osoblju… „Dozvole, istorijski slotovi, saobraćajna prava, code share ugovori, interline ugovori, Amadeus prodajni sistem… neće mirovati mjesecima i čekati novu kompaniju. Biće trajno izgubljeni i moraće se krenuti iz početka da se dobiju ni blizu kvalitetni slotovi i aerodromi u odnosu na one koje sada MNA. Dakle, praveći operativnu pauzu, gubimo sve ovo. U roku od 90 dana, gubimo licence svih pilota, gubimo licence kabinaca, mehaničara, inženjera”, tvrde iz sadašnjeg menadžmenta.
Podvucimo crtu: šansa za opstanak crnogorske aviokompanije (stare ili nove) i dalje postoji. Nije velika, ali je ima. To nije kraj problemima koje je nakon tri decenije vlasti ostavio DPS. Skoro identična priča ponoviće se kada na dnevni red Vlade dođe nova tranša državne pomoći brodarskim kompanijama u vlasništvu Crne Gore. Neko će, opet, zaplakati.
Bačene pare
Vlada Duška Markovića raspravljala je o zakonu koji bi omogućio dalju pomoć MNA na sjednici održanoj 9. decembra 2019. godine. Analiza Deloitta o opravdanosti tog ulaganja, naslovljenja Projekat Boing, završena je četiri dana kasnije, 13. decembra.
Marković i njegovi saradnici su, znači, po inerciji odlučili da nastave sipati novac u kompaniju čiji su dugovi, u tom trenutku, višestruko prelazili njenu vrijednost. To je, zapravo, nemoguće poređenje. Trebalo je prvo uplatiti 60 miliona, pa MNA dovesti u poziciju da ne vrijedi ništa. Nula. U svakoj poznatoj valuti. Novac je ipak preusmjeren uz obrazloženje da MNA „svojim poslovanjem utiče na ekonomski razvoj Crne Gore u cjelini”.
Marković tada kaže: „Ovaj model će nam već iduće godine pokazati da li su naše procjene dobre. Ako te procjene ne budu dobre i ako ne budu davale rezultate, likvidacije i stečaj su uvijek na stolu“!? A sto pedeset miliona, više ili manje, šta je to za ovoliku Crnu Goru i onoliki DPS? Bravo!
Tek, kad je došla 2020. Vlada je zaboravila Montenegro Airlines. Prema dnevnom redu ovogodišnjih sjednica Markovićeve Vlade, o MNA se razgovaralo samo dva puta. Prvo 14. maja a, potom i 11. juna kada je odlučeno da se obezbijede sredstva i izmire troškovi MNA nastali „realizacijom specijalnih čarter letova za vrijeme prekida komercijalnog saobraćaja“. I tu svrhu je izdvojeno nekih 600–700 hiljada.
Neka je. Da nije bilo MNA, ko zna kada bi se, i kako, građani Crne Gore vratili kućama nakon sveopšteg zaključavanja planete u martu i aprili. Ali – ni riječi o realizaciji Zakona o konsolidaciji, stanju u kompaniji čiji avioni su prizemljeni silom prilika, odluci Agencije za zaštitu konkurencije kojom su dalja ulaganja stavljena van zakona, dok je već uloženo (navodno je riječ o nekih 45 miliona) postalo – bačeno.
I sad Marković sa družinom leleče zbog udesa državnog avioprevoznika, kriveći za to one koji vladaju evo već četiri nedjelje. Ali bježi od sučeljavanja sa njima. A, zamislimo samo da je prethodna vlada u maju, ili junu, kada je postala izvjesna propast ljetnje turističke sezone, povukla neminovne poteze – one koje je utrapila svojim nasljednicima. Danas bi smo već imali alternativu. A DPS bi, svakako, bio u opoziciji.
Prvo afera, pa prvi let
Crnogorska aviokompanija zvanično postoji od 15. februara 1995. godine. „Za sada samo na papiru“, bilježi koleginica Branka Plamenac zahvaljujući kojoj su čitaoci Monitora bili izuzetno upućeni u sva dešavanja vezana za MNA. „Bilo je više nego upadljivo odsustvo najznačajnijih predstavnika političkog života Republike, i pozicije i opozicije. Premijer Đukanović se izgovorio bolešću, dok je predsjednik Republike (Momir) Bulatović iznenada otputovao za Beograd…“.
Osnivanju MNA prethodile su „interesantne“ odluke vlasti u Beogradu – tzv. saveznih i srpskih. Jugoslovenski aerotransport (JAT), preduzeće u vlasništvu nekadašnje SFRJ, je dekretom Vlade Srbije, 1992. postalo javno preduzeće Republike Srbije. U paketu, srpska imovina postali su i aerodromi u Tivtu i Podgorici.
U Crnoj Gori se stidljivo (LSCG i Monitor) postavilo pitanje poštene podjele imovine JAT-a, koji je tada u svojoj floti imao dvocifren broj kvalitetnih letjelica (uglavnom tipa boing). Računalo se da bi nam, po tom osnovu, mogla pripasti makar dva aviona. U Beogradu nijesu htjeli ni da čuju. U stvari JAT i Aviogeneks su odbili da razgovaraju i o iznajmljivanju prizemljenih aviona crnogorskoj avio kompaniji.
Crna Gora se nakon 16 mjeseci odlučuje za kupovinu prvih putničkih aviona koji će nositi oznaku MNA. „Početkom jula (1996) prvi direktor (Zoran Đurišić) prve nacionalne aviokompanije u Crnoj Gori stavlja svoj potpis na istorijski ugovor o kupovini prvih aviona“, piše Plamenac. „Ostalo je još samo da ciriška banka otvori kreditno pismo i novac transferiše, poslije čega bi se moglo pristupiti farbanju aviona u crnogorske boje i ambleme“.
Ali, novac namijenjen za kupovinu dva boinga 727 je, bez traga, nestao. Prema jednoj verziji 14,5 miliona dolara završili su na švajcarskom računu privatne firme Montiko, odakle mu se gubi svaki trg. Montiko je, navodno, bio u vlasništvu Đukanovićevog kuma Ratka Kneževića (razišli se koju godinu kasnije).
Druga verzija iste priče kaže kako je novac, nakon neuspjele kupovine boinga u Londonu, prebačen na švajcarski račun tadašnjeg ministra finansija Predraga Goranovića (sve ovo se dešava u vrijeme sankcija UN prema SRJ), odakle je dalje korišćen „u državne svrhe“.
Pa i za kupovinu dva fokera 25, krajem 1996.
Zbog niza otkrivenih mana, proizvodnja tog tipa aviona bila je obustavljena još 1987. Tako smo, za manje para (šest umjesto 14 miliona), umjesto dva aviona kupili dvije tranje sa groblja aviona u Francuskoj. I osudili nacionalnu aviokompaniju na ono što joj se sada dešava.
Priča o nestalim milionima nije dobila epilog.
MNA i izbori
Prvi avion sa oznakama MNA doletio je u Crnu Goru 26. oktobra 1996. godine, nedjelju dana pred parlamentarne izbore na kojima se, tada jedinstveni, DPS sučelio sa koalicijom Narodna sloga (LSCG Slavka Perovića i Narodna stranka Novaka Kilibarde). Slučajno.
„MNA nema još uvijek potrebne kadrove, pilote, inženjere, pomoćno, tehničko i letačko osoblje“, piše Monitor po dolasku aviona, u broju koji je izašao tri dana uoči izbora (Foker – DPS džoker). „Nije oformljena komercijalna služba, nisu štampane karte, nisu otvorena prodajna mjesta, poslovnice ili predstavništva… Nije urađen ni AOC, dokument bez kojeg kompanija praktično ne postoji“.
Zaista, prvi komercijalni (larter) let MNA obavlja tek sredinom naredne godine, na relaciji Podgorica – Bari. Na redovan linijski saobraćaj trebalo je još sačekati.
Četvrt vijeka kasnije, neobična koincidencija. Tri dana nakon prvih izbora koje je DPS izgubio, Agencija za zaštitu konkurencije donosi rješenje kojima se njihovim nasljednicima vežu ruke kada je u pitanju budućnost državne avio kompanije. Zaslužena kazna za građane ili još jedna slučajna podudarnost?
MNA je jedina državna kompanija koju je, za trideset godina, osnovala i podigla DPS vlast. Vidimo kako. Većinu ostalih je upropastila.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
ZAGAĐENJE VAZDUHA: Maske nam trebaju i mimo korone
-
KAKVE SVE OBLIKE TURIZMA, OSIM MASOVNOG, CRNA GORA MOŽE RAZVIJATI: Pandemija otvara oči?
-
MLADI KOLAŠINCI USPJEŠNI PROMOTERI LJEPOTA SJEVERA: Nezaboravni trenuci zavičaja
-
KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2020. GODINE: Kultura stavljena na čekanje
-
NAKON URUŠAVANJA MOSTA NA ZAOBILAZNICI OKO ROŽAJA: Namješteni poslovi i udaljene sumnje
-
GODINA KAO NIJEDNA DRUGA: Krnji novi svijet
FOKUS
PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije
2 danana
25 Aprila, 2025
Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ
Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji, u oblasti turizma i razvoja nekretnina.
Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.
Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.
To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.
Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).
Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.
Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.
Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?
Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.
Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.
Sporazum predviđa i da će svi poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.
Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su, pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.
ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.
Dakle, Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.
Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.
„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.
Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“
Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.
„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.
„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.
Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.
Koalicija organizacija civilnog društva iz Crne Gore obratila se Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.
„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.
Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.
Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.
Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost
Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom pričaju dvije različite priče. U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom vlast, matematički, može biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i Novska lista koju podržava PES.
Te dvije liste zabilježile su istovremeno rast u Herceg Novom, a DPS i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.
Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista tri mandata više. Demokrate sa sadašnjih 12 i Novska lista sa 10 mandata, mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više. Vlast su u prethodnom mandatu obavljali sa partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP, Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa SNP i GP URA.
ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na pet mandata. SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.
Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno uzbudljivije. Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija, Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.
Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata. Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške. Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata. DPS je, kad se tako pogleda, ostao okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.
Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.
Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na tri mandata. Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.
Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata. URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez, svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.
Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku. Pošto nedostaju tri mandata, analitičari PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.
ZBNK bi, naravno sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario još nije definitivno saopšteno. Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama, čuju različiti glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.
Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene, uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.
Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je, u nedjelju veče na RTCG, da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.
Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.
Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi. On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.
Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima 81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.
’’Ta izlaznost je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.
Optužbe opozcije da su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.
Još jedan je posebno važan eho ovih izbora o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.
U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.
Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika, nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom. Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.
Đukanovićevim povratkom, to više nije ni opcija. O tome da bi PES u Nikšiću mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori. Đukanović je poništio ono što je nagovijestio Abdić.
Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici. “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.
Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG nijesu ništa upisivali.
„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko. U Nikšiću se ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.
Sigurno je: Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi, uz mali broj drugih opština, , nagovještava, da može i drugačije.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije
2 sedmicena
11 Aprila, 2025
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe
Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.
„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.
Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.
Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu. Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i ideje sa ove strane Atlantika, da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”
U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama, vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.
Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.
Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.
Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.
Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“
Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.
„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.
Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.
Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.
To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.
Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…
Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.
„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.
Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan. On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.
Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“? Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.
Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.
Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“
Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

SRPSKI PATRIJARH I USKRS SRPSKO – RUSKOG SVETA U KREMLJU: Za vrh SPC-a Crna Gora je otvoreno pitanje

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
Izdvajamo
-
IN ENGLISH2 sedmice
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
IN ENGLISH2 sedmice
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
DRUŠTVO3 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
SVIJET3 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra
-
INTERVJU2 sedmice
SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora
-
INTERVJU1 sedmica
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena
-
DRUŠTVO2 sedmice
SJEVER I ULAGANJA IZ UAE: Kolašin nudi Bjelasicu i Sinjavinu
-
FOKUS3 sedmice
ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje