Upravni sud je odlučio: Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) nema ,,neposredni lični interes zasnovan na zakonu” da bi osporila rješenje Savjeta za privatizaciju kojim se aktuelni i budući postupci privatizacije podvode pod stepen tajnosti ,,povjerljivo”.
Sud je našao da se spornim rješenjem ,,ne dira u pravo tužioca”, iako uspostavljena praksa pokazuje da će ceh cjelokupnog postupka privatizacije, prije ili kasnije, doći na naplatu iz naših novčanika. Nezavisno od toga da li su predmet prodaje profitabilne firme poput Telekoma, Elektroprivrede, Pomorskog saobraćaja (trajekt Kamenari – Lepetane) ili vječiti gubitaši nalik na Željezaru, Kombinat aluminijuma, Montenegroairlines…
Ostane li odluka Savjeta za privatizaciju na snazi, informacije o privatizaciji Instituta Simo Milošević, željezničko-transportnog preduzeća Montecargo, Montenegro airlinesa, Budvanske rivijere, Ulcinjske rivijere, Instituta crne metalurgije, Pošta Crne Gore, Novog duvanskog kombinata, Montenegro defence industry, lokaliteta Gornji Ibar (fabrika je pretvorena u gradsko građevinsko zemljište), redefinisanim odnosima između države (Vlade) i kompanije A2A u vezi sa Ugovorom o dokapitalizaciji i djelimičnoj privatizaciji EPCG dobijaćemo ,,na kašičicu” iz pouzdanih zvaničnih izvora: od premijera Mila Đukanovića i njegovih saradnika Brana Gvozdenovića, Vujice Lazovića, Petra Ivanovića, Ivana Brajovića.
Sud, očigledno, vjeruje da nam neće zasmetati to što iza pomenute grupe zvaničnika izvršne vlasti, u ovdašnjem pravosuđu, postoji više krivičnih prijava nego što su ih – svojevremeno – imali pripadnici Zemunskog klana.
Dovoljno je, dakle, da se premijer Đukanović pohvali:,,Do sada je privatizovano više od 85 odsto kapitala državnih preduzeća. Od 2005. do ove godine ugovorili smo 637,3 miliona eura kroz kupoprodajne cijene i 1,26 milijardi eura investicija kroz privatizacione i ugovore o turističkoj valorizaciji državne imovine”, pa da zaboravimo da je država otpisom duga i ,,palim” garancijama naknadno plaćenim iz državnog budžeta više platila navodnu privatizaciju nego što je od nje prihodovala. Da je gro privatizavanih kompanija propao. Da su zapošljeni izgubili radna mjesta a država vrijedne nekretnine. I da je, gotovo u svakom od tih poslova, profitirao neko blizak vlastima.
Prema podacima premijera Đukanovića Vlada je od 2008. godine izdala garancije za kreditna zaduženja kompanija od oko 624,7 miliona eura. Blizu trećine tog iznosa već je palo na teret državnog budžeta. Ostatak će tek stići na naplatu.
Nema nijedne jedine privatizacije u Crnoj Gori kojoj se ne može naći ozbiljna mana.
Da, ipak, ne dužimo priču. Ne postoji ništa što tako jednostavno, precizno i sumorno opisuje ovdašnju stvarnost od najnovije vijesti: firma Global Montenegro u kojoj je premijer Đukanović suvlasnik (50 odsto kapitala) u blokadi je 540 dana zbog duga od 18,5 hiljada eura. Predsjednik Vlade poreski je dužnik sa crne liste Centralne banke Crne Gore?! Bilo bi smiješno da nije tragično.
Sekretarijat za privredu i finansije SO Budva donio je, početkom godine, rješenje o upisu hipoteke na plac na brdu Košljun u vlasništvu Global Montenegra, kao garanciju da će firma izmiriti poresko dugovanje od 22 hiljade eura. Potom je veća polovina čelnika budvanskih lokalnih vlasti završila u Spužu, po raznim osnovama. Sami procijenite ima li to bilo kakve veze sa premijerom i njegovim dugovima.
U krugu iste familije, imamo još jednu spektakularnu priču o javno-privatnom partnerstvu. Nije afera Telekom, već priča o Limenci. I presudi ovdašnjih sudova prema kojoj je Vlada Mila Đukanovića dužna da njegovom bratu Acu Đukanoviću isplati desetak miliona eura po osnovu kršenja kupoprodajnog ugovora iz 2008. godine. Kada je Milova Vlada, na licitaciji, bratu Acu prodala plac od sedam hiljada kvadrata na kome se nalazi zgrada CB Podgorica.
Na licitaciji su, uz pobjednika, učestvovali još: Mehmed Meša Kolarević, bivši zet Mila i Aca Đukanovića; Tomislav Čelebić, Milov poslovni partner; Slobodan Trkulja, Acov prijatelji iz Herceg Novog i manjinski akcionar Prve banke; i nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović. Početnu cijenu od tri miliona Aco je podigao za 10 odsto. I to je bilo to.
Kupoprodajnim ugovorom Uprava policije se obavezala da će do kraja 2010. iseliti Limenku, koju bi mlađi Đukanović potom o svom trošku preselio na novu (zadatu) lokaciju. Ne zna se zašto to nije urađeno. Prema pravosnažnoj presudi: povrat 3,3 miliona uloženih sredstava, izgubljena dobit (DUP na ovoj lokaciji je u međuvremenu promijenjen pa je mlađem Đukanoviću dozvoljena gradnja u mnogo većim gabaritima od postojećih) i sve to uz pripadajuću kamatu. Iz državnog budžeta, po tom osnovu, već je otišlo nekih dva miliona eura. Na drugoj strani, moglo bi se pokazati da je to jedan od najprofitabilnijih (legalnih) poslova dvojice ključnih aktera ove afere. Makar dok neko zbog toga ne ode u zatvor. Kandidate, za sada, treba tražiti među bivšim rukovodiocima MUP-a i Uprave polcije.
,,Naravno da neću podnijeti ostavku. Jer se u ovom slučaju ne osjećam odgovornim ni za šta. Ni za posao koji je nastupio, a još manje zato što mi je Aco Đukanović brat…”., govorio je premijer. Nek ne zamjeri premijer, al nije, kako on kaže, nastupio posao nego je nastala šteta. Nikakvog posla tu nije bilo. Money for nothing, kako je pjevao Mark Knofler.
Ako ćemo o poslu – onda bi trebalo da pričamo o Prvoj banci. Postoji li, recimo, još neki razlog – izuzev zamršenih vlasničko-povjerilačkih odnosa sa Prvom bankom – zbog koga bi nastavak saradnje sa italijanskom A2A u EPCG trebalo da postane i ostane državna tajna u rukama Vujice Lazovića? Potpredsjednika Vlade koji je u državnom eksperimentu vrijednom 100 miliona eura bezuspješno pokušao dokazati da je osam veće od 11. Bez posljedica.
,,Potrošači su prethodnih godina papreno plaćali vladine tajne dilove sa A2A, od kojih je pojedinačno najveću korist imala Prva banka, čiji je najveći akcionar premijerov brat”, saopštili su proljetos iz MANS-a. Pa da im date podatke o budućim privatizacijama.
Ili je interesantnija priča o javno privatnom partnerstvu na nivou apoteka i univerziteta. Tako se Đukanovićevoj Vladi čini krajnje isplativim da finasira UDG gdje je premijer suvlasnik, a dobar dio Vlade uzima honorar kao predavači. U isto vrijeme Vlada je spremna da dovede u pitanje uredno snabdijevanje lijekovima ovdašnjih bolesnika zbog želje da se vlasnici privatnih apoteka zakinu za pripadajuću maržu. Sloboda tržišne konkurencije?
,,Nesposobni premijer i njegovi ministri o našem trošku pokušavaju da razvijaju svoj privatni biznis”, ocijenila je Branka Bošnjak, poslanica DF-a i predavač na državnom Univerzitetu.
Ni Mladen Bojanić, njen kolega iz opozicionih klupa u parlamentu, ne zazire od problematičnih tema. On, recimo, svako malo traži odgovore po pitanju stečajnog postupka u KAP-u. Kad je počeo? Po kom zakonu je vođen? Kada će se završiti? Ko je kriv, odnosno zaslužan, što je Veselinu Pejoviću u stečajnom postupku prodata imovina koja ne pripada KAP-u? Zbog čega bi on mogao, na ime odštete, dobiti više novca nego što je za sada platio za imovinu upropaštene fabrike aluminijuma.
Naravno da stečajni upravnik Veselin Perišić i stečajni sudija Blažo Jovanić taje ove odgovore. Ali, zašto to rade i sve druge državne institucije?
Pa nam se, makar na momenat, učini kako u Crnoj Gori pod oznakom ,,povjerljivo” nije samo privatizacija već i pravda.
Zoran RADULOVIĆ