Mjesec nakon sedamdesete godišnjice državnog lista Pobjeda – sedam decenija od kada je Blažo Jovanović u prvom broju tog dnevnika objavio uvodnik Pobjeda je tu – državna Pobjeda više nije tu. Privatizovana je nakon deceniju nezakonitog poslovanja i gomilanja milionskih dugova. Prodata je bez tendera, nakon neposredne pogodbe, kompaniji Media Nea koju kontroliše grčki biznismen i višestruki partner Vlade (i premijera Mila Đukanovića), Petros Statis, vlasnik još jednog crnogorskog dnevnika – Dnevnih novina.
Na ugovor je, ispred Statisa, paraf stavio Boris Darmanović njegovo ovlašćeno lice i glavni i odgovorni urednik narečenog glasila. Kupoprodajna cijena: 757.000 eura. Od ponedjeljka, 8. decembra, uredničku fotelju Pobjede preuzima dosadašnji prvi čovjek Vladi bliskog portala Analitika – Draško Đuranović. Nakon pomenutog konteksta, jasno je: državna ili privatna, Pobjeda je – Vladina.
O tome koliko i na koji način će se Pobjeda promijeniti najbolje ilustruju podaci o tome ko je novi vlasnik, a ko novi urednik. Petros Statis – većinski vlasnik (99.9 odsto, Darmanović – 0.1) firme First financial holdings (prema Registru privrednih subjekata firma je registrovana za trgovinu na veliko voćem i povrćem!), koja je preko kompanije Media Nea kupila Pobjedu – itekako je prisutan u Crnoj Gori. Uživa kao na đedovini: od garancija za milionske kredite do povlašćenog položaja na svim poljima.
Monitor je pisao (Privatno, a režimsko): preko svoje firme Adcapital Montenegro, tokom prošle godine, kupio je 15 odsto akcija KAP-a. Vlasnik je Adriatic properties 2, koja sa lokalnim vlastima kani graditi vile na crnogorskom biseru, Svetom Stefanu. Potom, vlasnik Adriatic properties, zakupca Svetog Stefana, je firma Aidway investments limited (britanska Djevičanska ostrva), u čijem su bordu vlasnik Restis grupe Viktor Restis (uhapšen u Grčkoj zbog sumnji za pranje novca) i njegov predstavnik za Crnu Goru – Statis. Sadašnji vlasnik Pobjede stoji i iza kompanije Balkan energy. Ta firma je učestvovala u kupovini Rudnika uglja u Beranama, čiji je član odbora direktora bio i Predrag Drecun, svojevremeno direktor Prve banke, premijerovog brata Aca.
Statis je, dakle, za prvog čovjeka Pobjede izabrao Đuranovića. Nikako slučajno: vremenom se nametnuo kao tehničko-novinarski vješt i vladajućem establišmentu lojalan. Njegova Analitika oformljena je kao režimska kontrateža portalu Vijesti. U nju se, prethodnih godina, od institucija sistema slio najveći dio novca rezervisanog za reklame na portalima, mnogo više od drastično posjećenijih, kritički nastrojenih, sajtova. Sada – kažu upućeni u privatizaciju Pobjede – Analitika ide u paketu sa Đuranovićem. Zarad konteksta, fakat: dug od 800.000 eura koji je napravila firma za distribuciju štampe Bega press u vlasništvu Đuranovićeve supruge, država je svojevremeno prebacila na građane, poreske obveznike. Zvanično objašnjenje: trebalo je pomoći glasila prema kojima je Bega press imala dugove. Sada će, kako vidimo, po sličnom principu građani plaćati i otpremnine radnika privatne Pobjede!
Među 47 prekobrojnih je i bivši državni direktor Lav Lajović, ali taj broj nije konačan. Pominju se otpremnine u iznosima i do 15.000 eura iz državne kase, o kojima prekobrojni novinari u drugim privatnim medijima mogu samo da sanjaju, kaže izvor našeg lista.
Đuranović je, jedno vrijeme, bio i direktor WAC-a za Crnu Goru. Ta kompanija je, prema pisanju medija, povezivana sa Stankom Subotićem Canetom, u kontekstu njegovih nakana da ućutka neposlušne medije. Član je i savjeta TVCG.
Sada je tu, u Pobjedi. Sagovornik Monitora priča kako do sada nije bilo bitnijih promjena. ,,Promijenio je do sada samo urednike kulture i sporta. Ove sedmice razgovaraće sa ostalima. Čim nije smijenio cijeli kolegijum, većih promjena neće biti. Možda će umiti hajku na Vijesti, Monitor, MANS i Krivokapića. Tačnije, možda će rječnik biti pristojniji. Druge promjene nijesu ni moguće. Ne može on praviti istinite novine kad je za svoje zamjenice izabrao Vesnu Šofranac i Mariju Jovićević, koje su do sada vodile Pobjedu.”
Naš izvor tvrdi da je malo vjerovatno da će Đuranović donijeti neki novi proizvod na tržištu štampanih medija.
„Njegov angažman u Pobjedi kroz funkcije izvršnog menadžera i glavnog urednika, od strane Media Nea, vjerovatno je samo pokušaj novog gazde (za kojeg se još pouzdano ne zna da li je zaista crnogorski zet Petros Statis ili neki od braće Đukanović) da privuče još državnog ili paradržavnog novca, zahvaljujući kojem je godinama i opstajao portal Analitika.”
Đuranović nije usamljen. Sve navedeno dio je šire slike i matrice rokada unutar prorežimskih glasila: zaslužni novinski radnici, tako, kada odrade dio posla, ili kada im zaškripi u poslu, mijenjaju pozicije.
Primjer je bivši urednik Pobjede Srđan Kusovac. Prvo je bio premijerov savjetnik. Potom je, zarad istog zadatka, dislociran u Pobjedu. Zatim, nakon četiri godine provedene na mjestu glavnog i odgovornog urednika tog lista, prošlog oktobra, vraća se odakle je i došao: na poziciju savjetnika Đukanovića, u vidu rukovodioca službe – vladinog Biroa za odnose sa javnošću. Sada Kusovac dobija novi zadatak: postavljen je za Koordinatora novoformiranog Tima za promociju prioritetnih razvojnih projekata od posebnog značaja za Crnu Goru.
Svo vrijeme Kusovac je na istom zadatku, koji je marljivo skicirao tokom urednikovanja u Pobjedi objavljivanjem serije tekstova Marka Vešovića i Šemsudina Radončića koji su, za kritičare režima, koristili sintagme: popuši, ispiša, budaletina, kurac, avetinja, krme, goveče, splačina, kučka, bitanga, nesoj, ljudski izmet… Ili, za žene:,,ker u suknji”, ,,riječ o smjesi ćurke i siledžije”, ,,kurvetinu kakva je … majka lako ne rađa”, ,,drolje su dame u poredbi s …”, ,,gospoče koje nikad nije u ruku uzelo ništa teže od kite”…
Sjetimo se, na koncu, rokade Televizije IN: Đukanovićev školski drug Rade Vojvodić poslije propasti režimske IN televizije, prije dvije godine, iz tog privatnog medija doveo je veliki broj novinara u RTCG, na grbaču poreskih obveznika.
Iz njihovih ruku, u njihove ruke.
NAŠ NOVAC I POBJEDA
Od 2004. godine, kada je Pobjeda, prema zakonu, morala biti privatizovana taložili su se finansijski (o ostalim kasnije) problemi. To je dovelo do toga da su, recimo, dugovi u 2012. godini iznosili oko sedam miliona eura, ne računajući one koje je Vlada preuzela. Kapital Pobjede krajem te godine iznosio je 18, a gubitak skoro 20 miliona eura! Potom, prošle godine, Pobjeda je, do polovine godine, poslovala sa gubitkom od 906.785 eura. Gubici, u odnosu na godinu iza, porasli su na 24,94 miliona eura. Da bi, ovog avgusta, bio pokrenut stečajni postupak jer Poreskoj upravi nijesu plaćena potraživanja – više od million eura, a prema državnoj kompaniji su prijavljena potraživanja povjerilaca ukupno 16,3 miliona. Jedan od njih, najveći, je Vlada, kojoj je Pobjeda dužna 7,6 miliona eura. Prenijeli su mediji: od 193 radnika Pobjede, 47 su se prijavili za dobrovoljni odlazak uz otpremninu, koja će biti isplaćena iz budžeta! To će, prema sagovrniku Monitora, novinaru Pobjede koji je insistirao na anonimnosti, po mnogo čemu biti paradoksalna situacija: „Tako će novinari privatnih medija, koji su mjesecima, a neki i godinama bili klevetani i etiketirani od Pobjede, sada, kao poreski obveznici, plaćati trošak restruktuiranja istog preduzeća, koje je promijenilo gazdu, ali i plate istim režimskim perjanicama čijom ‘zaslugom’ su u kontinuitetu bili suočeni sa prljavom medijskom hajkom.”
Marko MILAČIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice