Crna Gora je dobila novog premijera. Policajci u crnim kombinezonima i sa maskama na glavi možda toga nijesu bili svjesni, ali malo šta je imalo tako snažan uticaj na uspostavljanje unutarpartijskog autoriteta dr Igora Lukšića kao način na koji su oni, u noći između prošlog četvrtka i petka, rasanili nekolicinu budvanskih čelnika i priveli ih pred tužioce u Podgorici.

Sljedeće večeri, na sjednici Predsjedništva DPS-a, u zaborav su pale partijske i državne zasluge i međusobna rivalstva. U odsustvu dvojice potpredsjednika partije – zamrznutog predsjednika države Filipa Vujanovića i sleđenog Svetozara Marovića – Milo Đukanović nije imao nikakvih problema da sve prisutne ubijedi kako je Lukšić pravi čovjek da se nađe na pravom mjestu – u njegovom kabinetu predsjednika vlade.

Jednoglasje dobija na snazi ima li se u vidu da su među 15-tak prisutnih članova predsjedništva bili i „vječiti” ministri Branimir Gvozdenović i Milutin Simović kojima je Lukšić prethodno stavio do znanja da su višak u novom kabinetu, kao i podgorički gradonačelnik Miomir Mugoša koji baš i nije skrivao netrpeljivost prema žutom – ministru finansija i potpredsjedniku prethodne Vlade (kao ni Lukšić prema njemu, uostalom). Te večeri nije im bilo do priče.

I poslanički klub vladajuće partije je bio vrijedan. Đorđiju Pinjatiću je za manje od 24 sata od zahtjeve tužioca, predloženo skidanje imuniteta. Prijedlog je brzometno usvojen i Pinjatić je već u pritvoru.

Administrativno odbor, inače, godinama nije u stanju da predloži skidanje imuniteta poslanicima koje pravosuđe sumnjiči za slična ili ista krivična djela koja se spočitavaju Pinjatiću. Samo se još jednom u proteklih dvadeset godina dogodilo da se neko tako brzo iz poslaničke klupe preselio u zatvor u Spužu. Riječ je o Aćimu Višnjiću, koji je robijao zbog Đukanovićeve tužbe za klevete.

TVRĐENJE MANDATARA: Bivši premijer, još od referenduma 2006. godine, priprema teren za promociju Igora Lukšića za nasljednika. Prilikom prvog Đukanovićevog povlačenja potpredsjednici DPS-a – Marović i Vujanović – nijesu dali saglasnost za priželjkivanu primopredaju dužnosti. Mandat je povjeren Željku Šturanoviću.

Krajem 2009. postalo je jasno da se Đukanović sprema na novo povlačenje. Ekonomske performanse slabile su iz dana u dan, socijalne tenzije rasle su istom brzinom, a nekadašnji recepti premijera Đukanovića za premošćavanje privrednih i finansijskih nedaća, pod zajedničkim nazivom „rasprodaja neznanom kupcu i veoma liberalni tranziti” davale su sve tanje rezultate. A pravile sve više problema (slučaj Šarić).

Dešavanja u regionu, posebno sve ono što se nakon povlačenja sa vlasti dogodilo nekadašnjem hrvatskom premijeru Ivu Sanaderu, uslovili su da Đukanović zadrži partijske dizgine kao centralno mjesto za donošenje odluka u crnogorskom političkom sistemu. Borba za prevlast trajala je mjesecima.

Svetozar Marović je, bez mnogo diskrecije, obećavao državni obračun sa tajkunima bliskim Đukanoviću nakon što on i Filip Vujanović, najkasnije 2013. godine, preuzmu partijsku i izvršnu vlast. Po svoj prilici, nešto slično radio je i predsjednik države. Svoje mjesto u tom aranžmanu tražio je, i mislio da ga je pronašao, dio vladajućeg političko-ekonomskog establišmenta iz redova ministara, gradonačelnika, poslanika, direktora javnih preduzeća.

Svi oni su teška srca pristali da podrže Igora Lukšića, očekujući mnogo za uzvrat.

Onda su ih maskirani policajci naoružani automatskim puškama vratili u stvarnost. Tamo gdje sudbina malih predatora zavisi isključivo od volje i milosti najveće među grabljivicama.

Đukanović je odlučio da potencijalne protivnike primiri njihovim oružjem: proklamovanom borbom protiv kriminala i korupcije.

Zašto bi on i novi premijer pravili kompromise i teške ustupke kad je „snaga države” i dalje u njihovim rukama. KAP, Željezara, Jugopetrol, Pivara, Prva i druge banke, ulice, aerodromi i bulevari, Timori, Amani, Avale, Zavale, nacionalizacije i privatizacije, javne nabavke, državno-javna partnerstva, of šor računi i bogata rodbina… Gotovo da nema lokalnog i državnog funkcionera čije ime nije vezano makar za jedan posao sa pridjevom kontroverzan. … Ko zna na čija vrata mogu zakucati polaznici u crnim uniformama?

Rezultat blitz kriga izvedenog uz asistenciju partijskih izvanjaca Ranke Čarapić i Veselina Veljovića čini se zapanjujući. Takvog unutarpartijskog jedinstva nije bilo od kada su 21. maja 2006. ozvaničeni referendumski rezultati. I teško da će sličnog jednoglasja unutar DPS-a ikada više biti.

Nedostaju, ipak, osmjesi. Poslanički klub DPS-a ličio je onomad u Skupštini na razred prvaka spremnih da bespogovorno ispune svaku zapovijed novog učitelja. Partijski portparol Rajko Kovačević kaže da ni Predsjedništvo nije bilo drugačije.

Paralelno mediji se utrkuju izvještavajući da li će i kada potpredsjednik DPS-a biti saslušan, kažu kao svjedok, u već četiri godine aktuelnoj aferi Zavala. Onda je Ranka Čarapić obećala da crnogorska političko-pravosudna farma neće imati nastavak. Bar ne u ovoj godini.

Je li to uplašenima znak da odahnu ili da još više podviju šiju?

NEŠTO SASVIM LIČNO: Krenimo u dalju priču uz jednu realnu, pretpostavku. Prošlonedjeljnim dešavanjima u Budvi nije komandovao Igor Lukšić.

On priznaje da je kao mandatar o njima bio obaviješten, ali iskustvo nam ukazuju na to da Igor ne zove tužilaštvo i policiju kada nekoga treba hapsiti. Ako je vjerovati insajderima, bivši ministar finansije bi se za telefon mašio tek da provjeri da li je bilo neophodno da se neke državne kompanije i njihovi čelnici stavljaju na stroge provjere. Kao što se, kažu, desilo u slučajevima Luka Bar i Montenegroerlajnz.

Pretpostavimo i da prošlonedjeljnu operaciju Budva nijesu zajedno koordinirali Đukanović i Marović. Ostaje nam verzija po kojoj je lično bivši premijer iz dubokog sna prenuo crnogorsko pravosuđe. A potom ga vratio u hibernaciju. Nijesu, uostalom, Đukanovića uzalud zvali Britva. Ima indicija i da je u režiji događaja prilična uloga Ranka Krivokapića, dok se Đukanović majstorski uklopio u čitav kontekst priče o lovu na krupne ribe.

Predsjednik DPS-a zna da partijska podrška koju je tojagom utjerao za račun novog premijera nije vječna. Previše je tu „starih vukova” koji su po partijskim kongresima i forumima skupljali veze, iskustva, privilegije dok je Lukšić još bio maloljetan. Ipak, iz njegove perspektive stvari su danas idealno postavljene: DPS će biti lojalan Lukšiću onoliko koliko Lukšić bude lojalan Đukanoviću.

I u toj igri bi se moglo pokazati da bi potpunom eliminacijom Svetozara Marovića iz političkog života najviše gubi – Igor Lukšić. U tom slučaju Đukanović ostaje njegova jedina veza ka partijskim centrima i moćnim kuloarima. On se nema na koga drugoga osloniti, ako poželi da pravi otklon.

Hrvatski analitičare tvrde: Jadranka Kosor je donijela odluku da pravosuđe ne žmuri na (ne)djela bivšeg premijera, ali je Vladimir Šeks, HDZ veteran i predsjednik Sabora bio taj koji je njene želje pretočio u stvarnost. Ko je mogao postati Lukšićev Šeks?

VLADA IZ SJENKE: Jasno je ko ne bi. Đukanović je Lukšića ogradio svojim najodanijim kadrovima. Milanu Roćenu, ministru inostranih poslova i evropskih integracija i Dušku Markoviću, ministru pravde i potpredsjedniku Vlade za politički sistem, prioritetan zadatak biće čuvanje lika, djela i budućih interesa bivšeg premijera.

Bivši ministri: Milutin Simović, Branimir Gvozdenović, Branko Vujović, Predrag Nenezić, Gordana Đurović i Miraš Radović nijesu oskudijevali iskustvom (duže su njih šestoro u vladi nego što novi premijer ima godina života) ali su, sa izuzetkom Đurovićeve i Radovića, njihovi ministarski dani obilježeni sa previše afera da bi se sa njima nosio neko ko to ne mora. Činjenica da je zadržao Slavoljuba Stijepovića na mjestu ministra obrazovanja pokazuje da je novi premijer spreman na trule kompromise između javnih i partijskih interesa.

Zanimljivo, Lukšić je odlučio da se u koštac sa ekonomskim i finansijskim problemima uhvati tako što je za ministre finansija i ekonomije doveo svoje dugogodišnje prijatelje i vršnjake Milorada Katnića i Vladimira Kavarića. Iako im oponenti prigovaraju bliskost sa profesorom Veselinom Vukotićem i njegovom interesnom mrežom, treba očekivati da ovaj trio – bude li mogao da bira – neće odabrati da nastavi crnogorsku neoliberalnu avanturu.

U novoj vladi bilo je mjesta za samo jednu ženu. Sanji Vlahović je pripalo mjesto ministrice za nauku. Tu se bez novca ne može uraditi ništa. A novca nema. Predrag Sekulić kao ministar turizma i održivog razvoja? Čitaćemo u Pobjedi. Treba vidjeti i šta će Tarzan Milošević raditi u pustinji koju mu ostavlja bivši ministar poljoprivrede.

No glavno je pitanje – čija je ovo vlada? Ona je stavljena u kontekst i sastavljena tako da Đukanović njome, lagodno i sigurno, može upravljati sa mjesta predsjednika partije. Iz Prve banke sa nestrpljenjem čekaju da počne.

Zoran RADULOVIĆ