Mnogi i danas smatraju da je ta fabrika, koja je u trenutku privatizacije i početka propadanja bila tehnološki unaprijeđena do optimuma, mogla da se sačuva i koristi za proizvodnju roto-papira za crnogorsko i tržište regiona
Nedavna nestašica roto-papira na regionalnom tržištu, koja se osjetila i u Crnoj Gori, dovodeći u pitanje štampanje ovdašnjih novina, ponovo je podsjetila na sudbinu fabrike papira u Beranama i one koji su kumovali njenom zatvaranju. Kriza na tržištu bila je uzrokovana prekidom proizvodnje u slovenačkoj fabrici papira, a u Crnoj Gori je riješena, uz dosta problema, uvozom papira iz Bugarske.
Mnogi i danas smatraju da je ta fabrika, koja je u trenutku privatizacije i početka propadanja bila tehnološki unaprijeđena do optimuma, mogla da se sačuva i koristi za proizvodnju roto-papira za crnogorsko i tržište regiona.
Posljednji direktor beranske fabrike papira, prije privatizacije, Milić Joksimović, smatra da je ta fabrika mogla da se sačuva, ali da je njena privatizacija i kasnije gašenje bilo posljedica političkih odluka. „To je bila politička intencija. Uvesti je u stečaj i privatizovati. A to je, kao što se i vidjelo, značilo i kraj fabrike“, prisjeća se Joksimović.
Naš sagovornik kaže da je fabrika papira u Beranama uvedena u stečaj u trenutku kada je dostigla savršenstvo u tehnološkom smislu. „Postojale su dvije papir mašine. Jedna za proizvodnju finih papira do stotinu trideset grama. Druga mašina je imala raspon proizvodnje do čak trista gramskih papira, i mislim da je to bila jedina mašina te vrste u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da tu mašinu, u to vrijeme, nije imala ni Slovenija“, kaže Joksimović.
On sa žaljenjem konstatuje da su te mašine, navodno, završile kao staro gvožđe.
„Za jednu nisam siguran, a za drugu znam da je kao navodno staro gvožđe otišla za Tursku“.
Ipak, prema pouzdanim informacijama, mašine su prodate po cijeni starog gvožđa, ali su u Tursku prenesene do posljednjeg šrafa, i tamo stavljene u funkciju. Kako i zašto je dozvoljeno da fabrika papira u Beranama propadne, i ko je tome pripomogao?
Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova sa ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200.000 eura. Odnosno, sa pripadajućim kamatama, preko 250.000.
Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400.000 eura, takođe sa pripadajućim kamatama i sa fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore. Svoja potraživanja od 56.000 eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat bio je obezbijedio i ZOIL Lovćen.
Gomilanović je, odmah po kupovini fabrike, zatražio reprogram dugovanja od Vlade i Lovćena. I dobio ga. Vlada je vlasniku, „u interesu pokretanja proizvodnje“, odobrila prolongiranje isplate pola duga, a za drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. To je bilo u periodu kada je Igor Lukšić bio ministar finasija u vladi Mila Đukanovića.
Lukšić je, koju godinu kasnije, bio predsjednik Vlade u trenutku kada je fabrika počela da propada, ali nije ni prstom mrdnuo da to zaustavi. „Lukšić je bio taj koji je trebao i mogao da zaustavi propast fabrike, tako što bi tražio nazad sredstva koja su data, a nisu vraćena. Mogao je da uvede stečaj i da zaustavi dalje propadanje fabrike. To je bila posljednja šansa da se fabrika spasi“, insistira Joksimović.
Tu se, iznova postavlja pitanje zašto Igor Lukšić, u ulozi premijera, nije tražio od Radoja Gomilanovića, koji je bio sitan igrač mnogo krupnijih biznismena, da vrati novac koji je pozajmljen. Umjesto toga se, kao iz svog džepa, odrekao novca crnogorskih poreskih obveznika. I jednu perspektivnu fabriku osudio na propast.
Duga se odrekao i ZOIL Lovćen. Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo sa upravnom zgradom na koju je banka odbjeglog biznismena Duška Kneževića takođe imala hipoteku.
Kada se, u krajnjem, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro-računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250.000. To je bilo u direktnoj suprotnosti sa kupoprodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro-računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, sa posljedicama kao da nije ni zaključivan“.
Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu beranske lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.
Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji.
Bivši radnici nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabrika izgrađivala grad, odnosno da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe. Oni podsjećaju da je to bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. I kasnije tranzicije. A da je grad, po zatvaranju Beranke, za kratko vrijeme sa vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.
Da ne bi bilo zabune: Ne radi se o fabrici celuloze i papira, već o drugoj, modernijoj fabrici koja je na ostacima te velike kompanije ponovo otvorena 1997. godine. Nju je u jednoj izbornoj kampanji otvorio Milo Đukanović, a samo 14-15 godina kasnije, pod nerazjašnjenim okolnostima, zatvorio Igor Lukšić.
Kada je počela da propada privatizovana fabrika papira u Beranama, i kada je već bilo jasno da Gomilanović, ili ko je već stajao iza njega, nema namjeru da je stavi u funkciju, država se nije miješala. Navodno, zato što je privatizacija obavljena iz stečaja. Bez privatizacionog ugovora kojim se propisuju prava i obaveze kupca i prodavca.
Danas se ne zna u čijem se vlasništvu, zvanično, nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. Tadašnje crnogorske vlasti očigledno su radile u korist svoje štete. Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Niko od nadležnih se nije čak ni zapitao zašto nije pokušano da se spasi fabrika, koja bi, po svoj prilici, i danas mogla da radi.
Tufik SOFTIĆ
FELJTON4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice