Čovjek je dakle, po svojoj najdubljoj prirodi egoističko biće. Njegov – ili da budemo sasvim precizni: naš lični interes – jeste jedini motiv i osnovni pokretač svih naših postupaka! Budimo sasvim iskreni prema sebi i shvatićemo da je čak i ono što nazivamo ,,nesebičnost”, odnosno ,,plemenitost”, po svojoj prirodi vješto prerušen egoizam. Filozofi Prosvjetiteljstva, o kojima smo danas govorili, argumentirali su ovu tvrdnju dovoljno uvjerljivo i konkluzivno da je smatramo ne samo dokazanom, nego i nepobitnom! U nju isto tako malo možemo sumnjati, kao što je ne možemo ni promijeniti! – tim riječima je ugledni profesor etike zaključio svoje predavanje, uz napomenu da će diskusija biti odložena za naredni čas.
Odmah je požurio do svog auta. Već je bilo 14:30, vrijeme kada su njegova predavanja uvijek završavala, ali i vrijeme kada je narednih pola sata bilo ostavljeno za pitanja, komentare i raspravu studenata o temi na koju se odnosilo predavanje. Danas je profesor morao žuriti jer je svom devetogodišnjem sinu obećao da će doći po njega u planinarski dom, da bi stigli na predstavu velikog cirkusa. Tog dana je završavalo gostovanje slavnog cirkusa. Uz sve ostalo što ima svaki veliki cirkus, ovaj je imao i čudesnu tačku sa sibirskim tigrovima. Profesorov sin je poslije neke TV emisije, toliko zavolio sibirske tigrove, da ih je sanjao gotovo svake noći. Dolazak slavnog cirkusa zatekao ga je na jednonedeljnoj školskoj ekskurziji u planinarskom domu. Danas je poslednji dan gostovanja. Poslednja predstava je u 19 časova. Ako stigne u planinarski dom do 16:30 časova, mogli bi oni već oko 18 časova biti kod kuće, brzo se presvući i stići na vrijeme za tu sanjanu predstavu. Karte u prvom redu lože profesor je kupio dva dana ranije!
Tih sedamdesetak kilometara do početka makadamskog puta prema planinarskom domu, projurio je za rekordnih 42 minuta. Pred planinarski dom profesor je stigao već u 15 : 43. Sin je već bio spreman pa su mogli odmah krenuti. Do auta ga je ispratio jedan bucmasti dječak njegovih godina, crne kose i tužnog osmjeha. Dva dječaka su se zagrlila. Krenuli su.
Po blatnjavoj nizbrdici moralo se voziti pažljivije. Ipak, u 17:28 bili su na asfaltu. Profesor je odahnuo i dodao gas. Do 18:30 biće u gradu. Idu pravo u cirkus. Karte prvog reda lože su, srećom, u džepu.
– Ko je onaj dječak. Simpatičan je. Samo, izgledao mi je nekako tužan, upita profesor sina.
– On mi je bio u domu najbolji drug. Ima isto godina kao i ja. Tužan je, jer njegova baka sutra ujutro putuje avionom kući i on je neće moći pozdraviti. Tata mu je na putu, a sva djeca se vraćaju tek sutra popodne . On mnogo voli svoju baku, pričao mi je koliko i ona njega voli, odgovori mu sin.
Profesor odmahnu rukom gestom nije važno, nema veze, i veselim glasom dovrši drugi dio rečenice započete onim gestom:
– Glavno je da ti i ja stižemo na vrijeme! Kupio sam nam karte! Loža, i još, pogodi: Prvi red! Sibirski tigrovi će ti biti bliže nego u tvojim snovima. Moći ćeš ih pomilovati! Da pitamo dresera da ih pomiluješ, šta misliš!?
Profesor pažljivo pogleda sina krajičkom oka. Učini mu se da onaj isti tužni osmjeh bucmastog dječaka, sada zatitra na licu njegovog sina!
– Mislim koliko je moj novi drug tužan što neće vidjeti svoju baku… uzdahnu profesorov sin.
I tako, u osam naveče, profesor i njegov sin opet su bili pred planinarskim domom. U 22:30, dječak crne kose i najveselijeg osmjeha na svijetu, grlio je svoju baku. Njegova baka je plakala od sreće.
– Zar ti nije žao što zbog onog dječaka i njegove bake nisi gledao prave sibirske tigrove!? –upita profesor sina dok su se vraćali kući.
– Nije! Draže mi je što moj drug više nije tužan, – odgovori mu sin.
– Moraću reći studentima da zaborave i moje današnje predavanje i sve što su ikada pročitali o filozofima Prosvjetiteljstva, egoizmu i ličnom interesu, i da im održim novo predavanje o pravoj prirodi plemenitosti! – pomisli profesor.
Ferid MUHIĆ