Poništenje tendera za turističku valorizaciju uvale Valdanos nije se dopalo premijeru Igoru Lukšiću. Vidno nezadovoljan, za propast aranžmana sa prvorangiranom britanskom kompanijom Kjubus luks, premijer je okrivio negativnu javnu kampanju i stvaranje posve neprijatne klime u Crnoj Gori koja tjera strane investitore. „Slučaj Kjubus luksa je krajnje upozoravajući”, ocijenio je premijer i dodao „da nama izgleda niko od investitora, ni iz Rusije ni iz zemalja EU ne odgovara.”

On je sa žaljenjem naglasio kako je Vlada namjeravala da na području Valdanosa obezbijedi gradnju luksuznog rizorta sa hotelima od 4+ i 5+ zvjezdica, turističkog kompleksa u kome bi bilo posla za oko 600-700 ljudi.

„Volio bih da se neko ko je doprinio da se pojavi sumnja u Kjubus luks i dođe do ovakvog završetka sada pojavi u Ulcinju i objasni ljudima zašto nijesu obezbijeđeni uslovi za zapošljavanje tolikog broja ljudi”, prozvao je premijer sve one, sa naglaskom na NVO MANS , koji su ukazivanjem na kršenje procedure oko zakupa Valdanosa doprinijeli poništenju tendera.

Mladi premijer je naglašenom brigom za sudbinu potencijalnih radnih mjesta, pokazao da brine o golubu na grani dok hiljade izgubljenih stvarnih radnih mjesta u Ulcinju i diljem primorja i ne pominje. Čudan je toliki jed zbog propuštenih šansi u Valdanosu dok Crnogorsko primorje pritiska groblje prodatih a napuštenih hotela i turističkih kompleksa o kojima se ćuti.

Poziv za prihvatanje odgovornosti zbog propalih radnih mjesta trebalo bi najprije uputiti dugogodišnjem prvom čovjeku turizma, Predragu Neneziću, čiji je doprinos porastu broja nezaposlenih u turizmu i ugostiteljstvu nemjerljiv.

Bivši ministar mogao bi da šeta od Ulcinja do Herceg Novog i „objašnjava ljudima”, hiljadama koji su bili zaposleni u hotelima duž Crnogorskog primorja, zašto su ostali bez posla.

Poziv bi mogao biti upućen domaćim i stranim tajkunima koji su u bescjenje pokupovali vrijedne hotele i atraktivne lokacije, da se „pojave i ljudima objasne” zašto su hoteli godinama zatvoreni ili zapušteni a radnici protjerani.

Sjetimo se priča o benefitima koje će donijeti prodaja vrijednih i poznatih crnogorskih hotela, o ulaganjima stotina miliona eura u njihovu modernizaciju. Bajki o Crnoj Gori kao elitnoj turističkoj destinaciji ka kojoj će hrliti klijentela visokih platežnih mogućnosti, o turističkom raju u kome će svi biti bogati i zadovoljni.

Nije eks ministar Nenezić bez razloga ponio epitet grobara crnogorskog turizma. Hoteli koji su uz njegov dvostruki angažman na poziciji ministra turizma i predsjednika Tenderske komisije za privatizaciju privatizovani i prešli u ruke novopečenih biznismena, danas su mahom zatvoreni ili pretvoreni u ruine koje ruže turističke pejzaže.

Umjesto da se „pojavi i objasni narodu” kako je sistemski ubijan crnogorski turizam, Predrag Nenezić je aterirao u fotelju prvog čovjeka JP Aerodromi Crne Gore. Samo da naše vazdušne luke ne prođu kao što su hoteli.

Primjedba premijera Lukšića kako nama ne odgovaraju investitori ma odakle dolazili sasvim je u skladu sa dosadašnjim iskustvom sa stranim investicijama u turističku privredu Crne Gore. Ni jedna privatizacija hotela nije urađena valjano, u interesu države, lokalne zajednice i radnika. Uglavnom se radilo o namještenim tenderima za poznate kupce. Ne rijetko iza favorizovanih stranih investitora stajali bi domaći likovi i firme registrovane na of-šor destinacijama. Uz hotele odlazilo je i atraktivno zemljište bez posebne nadoknade. Ni jedna koncesija ili višegodišnji zakup strateških hotelskih ili privrednih firmi nije izvršena bez posebnih ustupaka stranim zakupcima na štetu društva.

PORAZNI EFEKTI: Nigdje efekti privatizacije hotela nisu tako porazni kao u Ulcinju, koji je u ukupnom turističkom proizvodu Crne Gore učestvovao sa oko 40 odsto. Danas je taj udio zanemarljiv. Brojni ulcinjski hoteli, poput poznatog Otranta, zatvoreni su ili porušeni. Samo je HTP Ulcinjska rivijera prije privatizacije zapošljavala oko 1.100 stalnih radnika i 800 sezonskih, da bi danas taj broj bio manji od 200.

Grad jedva preživljava. Zaposleni u Opštini Ulcinj više od pola godine nisu primili plate. Propali su tenderi Vlade za davanje u zakup Velike plaže na kojoj su najavljivane investicije od nekoliko milijardi eura. Proces privatizacije unazadio je ovaj grad za oko 70 godina i postavio ga na margine turističkog prometa.

Blizu kraha je i ugovor stoljeća kojim je pod zakup na 30 godina singapurskoj hotelskoj kući Aman rizorts ustupljen biser turističke ponude Crne Gore, hoteli Sveti Stefan i Miločer. Poznati hoteli kojima gazduje novi zakupac grčka grupa Restis, zatvoreni su petu godinu zaredom.

Nepoštovanje dogovorenih rokova obnove hotela nanijelo je ogromnu štetu elitnom turističkom kompleksu i crnogorskom turizmu uopšte i unazadilo život u široj društvenoj zajednici naselja Sveti Stefan. Oko 150 radnika ostalo je bez posla. Malobrojni koji su ostali u radnom odnosu, među kojima ima iskusnih turističkih radnika, kod novog gazde mahom čiste parkove i plaže. Ključna mjesta u novoj upravi i ugostiteljstvu zauzeli su stranci.

Zbog zatvorenih hotela i nepristupačnih plaža sve je manje gostiju i u privatnom smještaju lokalnog stanovništva. Novi vlasnik nema interesa za rješavanje zajedničkih potreba mjesta, pa je kvalitet života na Svetom Stefanu daleko lošiji u odnosu na period prije izdavanja hotela pod zakup.

Sunovrat nije zaobišao ni Kotor. Najveći kotorski hotel Fjord i ugostiteljski centar Slavija prodati su 2005. mješovitoj irsko-crnogorskoj kompaniji. Ista kompanija u kojoj većinski udio ima grupa domaćih biznismena okupljena oko Veselina Barovića, kupuje 2008. i upravnu zgradu kotorske Jugooceanije, propale pomorske kompanije, koja se nalazi pored hotela Fjord. Tada je najavljeno rušenje hotela i gradnja luksuznog hotelskog kompleksa u vrijednosti od 200 miliona eura.

Investicija nije realizovana a zatvoreni i oronuli hotel na obali jednog od najljepših zaliva u svijetu, predstavlja svojevrstan spomenik špekulativne privatizacije i urušavanja privrede jednog grada. Ko će da se pojavi u Kotoru i „objasni ljudima” ko je tome doprinio a ko kumovao.

O propasti turizma u Herceg Novom gotovo sve je rečeno. Grad je za kratko vrijeme ostao bez hotela a hiljade radnika bez posla. Poslije Nenezićeve tranzicije poznati turistički grad raspolaže sa 1.700 kreveta u hotelskom smještaju, manje nego što je imao 1946. godine.

Samo je HTP Boka prije prodaje raspolagala sa preko 3.000 ležajeva. Jedan od većih jahača privatizacione apokalipse koja je zadesila domaću hotelsku industriju, novi vlasnik vodećih novskih hotela, tajkun Dragan Brković, ni jednu od preuzetih obaveza iz ugovora o kupoprodaji HTP Boka, nije ispoštovao. Umjesto najavljivanih novih, modernih hotela visoke kategorije Herceg Novi je dobio ruševine i zatvorene kapije.

Izgradnja moderne marine za mega jahte i nautičkog centra u Tivtu na mjestu nekadašnjeg Remontnog zavoda Arsenal, smatra se jednom od uspješnijih privatizacija u Crnoj Gori, iako je tom prilikom oko 400 zaposlenih koji su proglašeni tehnološkim viškom moralo uz otpremnine napustiti firmu koja je izgradila Tivat.

Pet godina kasnije priča o „stvaranju novog doba u Tivtu” svela se na gradnju stanova za tržište bez ijednog hotela u perspektivi.

Branka PLAMENAC