Medicinari su prelomili. Započeli su štrajk. Čekaće, kažu, još dvije sedmice da im nadležni ispune zahtjeve i vrate plate na nivo prije smanjenja iz 2009. godine. A onda će u bijelim mantilima išetati na podgoričke ulice.
Sindikalci tvrde da u narednih 15 dana neće radikalizovati štrajk. No, ukoliko iz Vlade ne dobiju pozitivan odgovor eto ih pred zgradu Ministarstva zdravlja. U međuvremenu – štrajk se nastavlja, zaposleni će nositi bedževe i čekati odgovor iz Vlade.
Dr Vladimir Pavićević, predsjednik Sindikata zdravstva pri Uniji slobodnih sindikata, objasnio je da su htjeli već u naredni utorak da organizuju proteste, ali su zbog ,,kohezije među sindikalcima” ostavili još 15 dana Ministarstvu da im ispuni zahtjeve.
Iako bedževe na kojima piše Štrajk nosi, prema tvrdnjama sindikalaca, oko pet hiljada ljudi – njihovi pacijenti, kako kažu, ne trpe.
,,Minimum procesa rada u zdravstvu znači da svi rade”, rekla je dr Ljiljana Krivokapić, predsjednica sindikata zdravstva pri SSSCG.
No, upravo minimum procesa rada koji moraju da ispoštuju stvara i niz zabuna među ljekarima i sestrama, pa nisu svi sasvim sigurni smiju li i koliko štrajkovati.
Prema tvrdnjama sindikalaca, u nekim zdravstvenim ustanovama direktori štrajkačima prijete otkazima, smanjenjem plate i oduzimanjem dnevnica. No, dr Vladimir Pavićević tvrdi da su svi radnici koji su potpisali da su u štrajku – zaštićeni, ali i da moraju da ispune minimum procesa rada.
I pored štrajka – u zdravstvenim ustanovama nema gužve. Kao da se i pacijenti solidarišu sa ljekarima i sestrama i ne dolaze na preglede ako to nije baš neophodno.
Pitanje je, kako u ovoj situaciji, kada Vlada uporno tvrdi da para nema a zdravstveni radnici moraju poštovati minimum procesa rada – natjerati nadležne da im izađu u susret. Jer, zdravstveni radnici nisu jedini koji štrajkuju i traže povišice. Zajednička kasa je prazna, a nema ni naznake da će biti pripunjena. Novih, velikih investicija, odavno nema. Pompezno najavljivane uštede u Vladi nikako da postanu vidljive. Službeni skupi automobili se i dalje kupuju, voze i van radnog vremena, ne smanjuju se visoke plate direktora pojedinih vladinih agencija i državnih firmi kao i naknade za članstva u upravnim odborima, kolegijumi se, umjesto u kancelarijama, održavaju i po restoranima uz ručak, novac se troši često nenamjenski i niko zbog toga ne snosi posljedice. Racionalno postavljen sistem potrošnje mogao bi, za početak, donijeti makar male uštede u budžetu. Ovako – sa jedne strane pravi se neracionalan trošak, sa druge se zavrće slavina. I nikome ništa.
Sindikalci kažu da su strpljivi i ubijeđeni kako Vlada mora naći načina da im izađe u susret.
,,U Bosni i Hercegovini štrajk zdravstvenih radnika trajao je čak šest mjeseci. I na kraju su uspjeli u svojim zahtjevima. Sredstva koja mi tražimo nisu velika i treba da nam izađu u susret”, kaže dr Vladimir Pavićević.
Već prvog dana štrajka obje strane – i sindikalci i ministar zdravlja – bili su zadovoljni brojem štrajkača. Zbog konfuzije menadžmenti su kasnili sa odlukama i spiskovima radnika koji su u minimumu procesa rada, a bilo je i onih koji su propisali da čak 90 odsto zaposlenih mora da radi. Iz Ministarstva se čulo da samo šest posto zadravstvenih radnika štrajkuje. Sindikalci tvrdili da ih je više.
Koliko god da je štrajkača i kakvi god da budu rezultati ovog protesta – krajnje je vrijeme da se shvati da je zdravstvo zajedničko dobro svih građana Crne Gore i da svi prema tom sistemu treba da se odnose odgovorno. Krpljenje rupa je više nego opasno u sistemu koji odavno nagrizaju razni problemi i duboka kriza.
Marijana BOJANIĆ