Autobuska stanica u crnogorskoj prijestonici je metafora za umijeće življenja. Ova najružnija od svih slika cetinjske razglednice bukvalno je jedna prizemna ruševna zgrada. U njoj, tako neuglednoj, silom prilika svakodnevno se okuplja svijet, čekajući svoj vozni red, jedino javno prevozno sredstvo – autobus. Objekat je načet sa svih strana. Krov otpada i kruni se. Šalter za informacije ili info pult je misaona imenica. Toalet takođe ne postoji. I to tako traje punih dvadeset godina.
Kad se zadesite u nemiloj situaciji da čekate autobus na ovoj tzv. Autobuskoj stanici, kročićete (ničim izazvani) u kraći kurs preživljavanja. Zatečeni prolaznici, primiće vas kao svoga. Postaćete čopor ozlojeđenih putnika i namjernika najvažnijeg od svih gradova naše zemlje, od prijestonice Cetinja. Naučićete za čas da su vam cetinjski taksisti, firme Lovćen, jedina utjeha i spas. Kod njih idete kao na šalter za informisanje. Kod njih dobijate sve korisne podatke o polasku, dolasku, vrsti prevoza i imenu prevoznika. Oni će se nakon nesebičnog biflanja od neophodnih informacija, na kraju balade, skromno ponuditi za usluge vožnje. Odbićete, jer putujete za Podgoricu, Budvu, Kotor…
Saznali smo da i oni, kao i svi drugi na Cetinju, baš teško žive. Vele da dnevno mogu jedva dva eura sabrati. Zahvalili smo im na pomoći i zadržali pravo na anonimnost.
Pitali smo ljude na ulici, po prodavnicama… ulazili u Opštinu Cetinje. Svi su mahali glavom i sa gorčinom kritikovali svaku dosadašnju cetinjsku vlast. Lelekali nad svojim zlom sudbinom, na vremenskom protoku od dvadeset godina nečinjenja. Nabrajali su sve redom i optuživali sve vlastodršce za lažna obećanja, za novu i oporavljenu Autobusku stanicu grada Cetinja.
Objašnjavaju da je zgrada ove ruševine nekad bila vlasništvo čuvenog autoprevoznika Tara- Cetinje. Imali su ,,taraši” i po 100 autobusa na lageru i bili za ,,ponos i diku” Crne Gore i nekadašnje Jugoslavije. Sa tugom pripovijedaju Cetinjani. „Firma se jednostavno raspala i ugasila; ugasila je samu sebe…radnicima nisu isplaćivane plate. Imovina se rasprodala i sve je otišlo dođavola!”.
Vlasnik firme GPC Duško Glendža prije nekoliko godina kupio je nekadašnje preduzeće Tara i postao vlasnik stare Autobuske stanice.
Godinama se Glendža i lokalna vlast na Cetinju ne mogu dogovoriti o izgradnji stanice. Problem je, navodno, prvo bio u zemljištu ispred stanice, a zatim u veličini objekta.
Telefonskim putem pokušali smo da kontaktiramo GPC, ali do zaključenja ovog broja Monitora nismo uspjeli da dobijemo nikoga od nadležnih.
Iz obraćanja Duška Glendže preko medija može se zaključiti da je sa novim gradonačelnikom Cetinja Aleksandrom Bogdanovićem postigao dogovor i oko izgradnje autobuske stanice. Idejni plan je, kaže, bio gotov još prije pet godina, ali je čekao zeleno svjetlo lokalne vlasti.
Glendža je najavio da će u narednom mjesecu početi rušenje sadašnjeg objekta i priprema za izgradnju nove stanice.
,,Više ne postoje nikakve barijere i sada mogu da kažem da će kompletna autobuska stanica biti gotova za godinu. Objekat će imati 3.400 kvadrata, sa svim sadržajima jedne prave, moderne i evropske autobuske stanice”, obećao je Glendža.
Zgrada i oprema koštaće tri miliona eura. Planira međunarodne autobuske linije, kojima bi saobraćalo 50 autobusa. Takođe pominje i otvaranje novih 50 do 70 radnih mjesta, dok bi na stanici uposlio tridesetak ljudi. Cetinjani bi imali prioritet.
,,Prijestonica Cetinje je kao jedan od prioriteta u narednom periodu prepoznala realizaciju projekta izgradnje autobuske stanice. U tom smislu, ovih dana smo pokrenuli proceduru koja se odnosi na izdavanje urbanističko – tehničkih uslova, kako bi se u što skorijem periodu pristupilo realizaciji te investicije. Paralelno sa tim, u toku su i aktivnosti na finalizaciji idejnog projekta, nakon čega treba pristupiti njegovoj reviziji”, rekao nam je gradonačelnik Cetinja Aleksandar Bogdanović.
Dok ne nikne nova moderna stanica, putnici bi bili zahvalni da neko postavi makar običnu, drvenu tablu sa obavještenjem o dolasku i odlasku autobusa.
U ovom gradu se već odavno, vrijeme ne računa kao u ostalim mjestima. Čini se da stoji. Cetinje kao crnogorski Makondo, živi svoj san. Dok se s jedne strane izlaže Gotto, prave glamurozni prijemi sa muzikom i crvenim tepihom, Autobuska stanica je stvarna slika koja se ne može podvući pod prijestonički tepih. Za siromaštvo i nemar ne postoji valjana maska. Sve se jasno vidi čak ,,iz aviona”.
Marija ČOLPA