Sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo… Po uzoru na staru dječiju pjesmicu, akteri „investicije“ kojom je aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović došao u posjed svog zvanično prvog miliona, raspliću i zapliću priču staru dvanaest godina.
Prvo je Duško Knežević obznanio dokumenta koja potvrđuju da on i Đukanović nijesu govorili istinu 2007. godine, kada su tvrdili da predsjednikov kredit u londonskoj Pireus banci nije garantovan tzv. keš kolateralom (deponovanim novcem u vrijednosti kredita) već naknadno kupljenim akcijama Prve banke. Vlasnik Atlas grupe pokazao nam je ugovor jedne od njegovih kiparskih firmi sa Pireus bankom kojim se potvrđuje da je depozit kompanije od 1,5 miliona eura založen za Đukanovićev kredit.
Potom nam je aktuelni predsjednik pojasnio da novac na računu njegovog jemca zapravo nije Kneževićev, već dvojice njegovih pravih prijatelja. Da prekrati nagađanja – mnogo je privatizacionih, tranzitnih i kontroverznih biznismena spremno da se zakune kako su sa Đukanovićem bliski kao nokat i meso – javnosti se obratio Dušan Ban. „Ja, Dušan Ban, odgovorno izjavljujem da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom Comstel Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit…“.
Tu nam se Dušan Ban još i požalio: „Od tada je prošlo 11 i po godina i mi do sada nijesmo dobili svoj novac u cjelini. Iz više navrata sam posljednjih godina i mjeseci razgovarao sa Kneževiću o vremenu i načinu povratka preostalog duga, ali bez rezultata i efekta“.
Na Kneževićev odgovor nijesmo dugo čekali. Dušan Ban je propustio da kaže najvažnije, piše Knežević, „da je to zapravo Đukanovićev novac koji su oni (Ban i Mihailović, op.a.) u Švajcarskoj držali na svoja imena. Nikada sa njima nisam imao bilo kakve poslovne odnose niti pravio dogovor o ovom aranžmanu. Dogovarao sam sa Milom Đukanovićem…“.
Odbjegli biznismen dodatno pojašnjava kako mu je Đukanović objasnio da su to „pare od tranzita cigara i poslova koje su zajedno obavljali“ kada ga je pozvao da se on pojavio kao vlasnik novca kojim će se garantovati kredit, pošto Ban i Mihailović ne mogu da se pojave u toj priči „zbog prirode posla kojim se bave“. Knežević odbacuje tvrdnje da novac nije vratio vlasnicima. „Sve se završilo tako što je Đukanović dobio kredit, a ja sam mu kasnije donio 1,5 miliona keše, koji je svakako bio njegov. U jednom momentu je počeo da se ne sjeća, jer je mislio da je to donacija za DPS“.
Trenutno u ovoj priči vlada zatišje, pošto su se Đukanović i njegovi pravi prijatelji oglušili na Kneževićeve tvrdnje. A prostora za nastavak ima na pretek. Jedna rukavac glavnog toka sage o prvom milionu mogao bi nas odvesti u devedesete i navodno partnerstvo Đukanovića, Bana i Mihailovića u duvanskim poslovima.
Od izbijanja afere Nacional poznato je da su Mihailović i Ban, kao službenici preduzeća Mia (kasnije D-Trade) Stanka Subotića Caneta imali značajno učešće u duvanskim tranzitno/švercerskim poslovima sa kraja prošlog i početka ovog vijeka. Subotićev partner Srećko Kestner svjedočio je 2001. kako su Ban i Mihailović ubirali „velike procente“, a da je dio stečenog novca išao i Đukanoviću „i to u gotovini, doslovno u torbama“. U istom kontekstu, tada su prozivani još poneki ovdašnji biznismeni, sa prefiksom kontroverzni. Recimo Branko Vujošević i Veselin Barović.
Uglavnom, prema Kestnerovom svjedočenju, koje je on naknadno porekao, profit preduzeća Mia dijeljen je po šablonu: 50 odsto Subotiću, 35 odsto njemu, a 15 odsto „Đukanovićevim kumovima“. I to bi, zaista, mogao biti prilično ozbiljan razlog zbog koga su pomenuti vlasnici računa u švajcarskim bankama zazirali od pojavljivanja u Londonu. I pisanih tragova koji bi Đukanovićev kredit mogli dovesti do tog novca.
Paralelno, neko bi u prvi plan mogao staviti sve očigledniju Kneževićevu sklonost ka kešu – i kada uzima (slučaj Kaspia), daje (slučaj kovertovanja DSP-a) i kada vraća (valjda Đukanovićev novac: „svakako je bio njegov“). To u najmanju ruku čudi znamo li da je, prema detaljima Kneževićeve autorizovane biografije, riječ o doktoru ekonomskih i pravnih nauka Univerziteta Beograd. Sličnim titulama se, u ovdašnjem svijetu tranzicionih pobjednika, može pohvaliti valjda još samo Dragan Brković.
Možda bi ipak, u smislu javnog interesa, najinteresantnije bilo institucionalno razriješiti dileme: u šta su to tačno, zajednički investirali Knežević, Mihailović i Ban 2007. godine? Nije valjda da su ulagali u Mila Đukanovića – tadašnjeg poslanika, predsjednika vladajuće partije i biznismena u pokušaju. Da li su po osnovu te investicije tražili i dobili poreske olakšice? Je li se posao isplatio? Koliki je bio povrat, odnosno, da li su investitori platili porez na dobit po osnovu eventualnog profita iz zajedničke londonske avanture?
Uz detalje Đukanovićevog poslovanja sa Pireus bankom, Knežević nas je ovih dana upoznao i sa činjenicom da je u više navrata plaćao Đukanovićeve privatne račune. Barem jednom to je uradio namirujući Đukanovićeve dugove po kreditnim karticama u Atlas banci (preko 16 hiljada eura), a (makar) dva puta plaćajući put i višednevni boravak u Dubaiju za Đukanovića, njegovu suprugu Lidiju i Branimira Gvozdenovića, visokopozicioniranog funkcionera DPS-a i višestrukog ministra.
Đukanović se, nakon prvobitnog iščuđavanja i ljutne, prisjetio dugova prema Atlas banci. Pa je čak pokušao i da izmiri davnošnji dug. O putovanjima u Dubai nije se oglašavao. Makar da objasni zašto sa njim nije putovao Milan Roćen? Nije valjda da se ingerencije prvog među savjetnicima odnose samo na Rusiju i njene tajkune? Koliko god to bila velika zemlja, a ugovoreni poslovi važni i tajni.
Jedno od putovanja pokušali su da objasne radnici portala u vlasništvu Zorana Bećirovića, odnosno njegove kompanije Ski Resort-Kolašin1450. Tamo se objašnjava da su Đukanović i društvo, u vrijeme kada aktuelni predsjednik nije imao državnih funkcija, putovali u Dubai u cilju promocije jedne od Kneževićevih kompanija. Pa je, prema njima, sasvim razumljivo bilo i to da im Duško Knežević plati prevoz i smještaj.
I ta verzija je puna manjkavosti.
Dakle, ako Đukanović i Knežević nikad nijesu bili prijatelji, a predsjednik tvrdi da nijesu i kaže „pažljivo biram prijatelje“, onda je u pitanju bio strogo poslovni aranžman. Smijemo li, po tom osnovu, pretpostaviti da postoji i adekvatan ugovor koji prati taj posao, ispostavljeni računi, poreska prijava… Jeste da Knežević preferira keš, a da Đukanović nije ponešen za plaćanjem poreza (nedavno je u Budvi, zbog višegodišnjeg neplaćenog poreza na imovinu, ponovo blokiran plac u vlasništvu jedne od kompanija u kojima je suvlasnik), ali red je red.
Još je veći problem putovanje iz marta 2010. I tada su Đukanović i Gvozdenović, kao premijer i ministar uređenja prostora u Dubaiju boravili na Kneževićev račun. O tom putu, kakva god da je bila njegova priroda (putnici su, prema dokumentima koje je objavio Dan, imali tursitičke vize) crnogorska javnost nije bila obaviještena. Premijer i njegov ministar, dakle, radnu nedjelju koriste kako bi „viđeli svijeta“ o tuđem trošku. Ili su, ipak, ponešto i oposlili.
Saznaćemo kad se neko od saputnika naljuti. Do tada podsjećanje da pristojni ljudi, u pristojnim zemljama, poslije ovakvih otkrića preuzmu odgovornost za vlastite postupke. Ili završe na sudu.
Još jedno podsjećanje: Nacional je pisao kako je Subotićeva of-šor firma Kodeks ltd. iz Lihtenštajna platila oko tri miliona njemačkih maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića. A aktuelni predsjednik nikada nije sporio prijateljstvo sa Subotićem. ,,Jednom smo bili u većem društvu i Đukanoviću je nedostajalo 100 dolara, koje sam mu posudio. Vidio sam ga nakon dva mjeseca na plaži, a on je kod svoje žene u torbi imao pripremljenu kovertu sa 100 dolara. Nijesam mogao vjerovati”, podijelio je sa pukom svojevremeno Subotić jedno od zajedničkih anegdota.
Za razliku od njega tada, nama je danas teško ispričati i(li) pokazati nešto u šta ne bismo mogli povjerovati. Posebno kada su u pitanju momci iz 90-ih, i njihovi avioni, kamioni, milioni. Pa nas neće začuditi ni kada se u ovu ili neku narednu priču, na ovaj ili onaj način, uključe još neki od svojevremenih tranzicionih pobjednika. Domaćih i stranih. Ako i kada stignu od stečajnih postupaka u kojima se, mahom, nalaze preduzeća koja su im pala u ruke.
Capital u krugu familije
U priču o Đukanovićevom prvom milionu uključila se i kompanija Capital invest, ista ona preko koje je Đukanović realizovao zaduženje, a potom i kupovinu akcija bratove (Aco Đukanović, op.a) Prve banke po povlašćenoj cijeni.
Iz firme u kojoj je sada Milov sin Blažo Đukanović vlasnik, direktor i ovlašćeni zastupnik, spočitali su Kneževiću da je toj kompaniji „samo tehnički“ pomogao da dobije kredit u Londonu. Pravi vlasnici novca bila su „dva prijatelja predsjednika Đukanovića“, saopštava Blažo „tako da je u navedenom periodu tuđim novcem, samo administrativno i tehnički, bio garant“.
Razumljivo, pošto je u vrijeme tatinog prvog miliona imao 19 godina, Blažo se ne sjeća baš svih detalja vazanih za osnivanje i poslovanje Capitala. Recimo, da je Milo Đukanović uz sve pomenute funkcije u novoosnovanoj kompaniji bio i poslanik. Mada je to, prema tada važećem Zakonu o sprječavanju konflikta interesa, bilo nezakonito i kažnjivo. Iz razloga koje sada nećemo pominjati, Komisija za sprječavanje konflikta interesa pod komandom Slobodana Lekovića odlučila je da „Đukanović nije prekšio zakon iako ga nije poštovao“.
Moguće je, doduše, da Blaža sve to nije interesovalo, pošto je gledao svoja posla i brižio kako oploditi višemilionske nekretnine koje je, prema zvaničnim podacima iz porodičnog registra imovine, dobio na poklon od strika Aca.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice