Interesantno je da hrvatska strana potencira pitanja koja datiraju još iz doba Mila Đukanovića i DPS-a kojim problemima nova vlast nije doprinijela. Stav da školski brod Jadran treba ostati u Crnoj Gori imala je i ranija DPS-ova vlast prema kojoj je HDZ blagonaklono gledao
Nedavna posjeta hrvatskog ministra vojnog Ivana Anušića Crnoj Gori je imala puno elemenata dobro pripremljene predstave i podsjećanja na razlike koje postoje ne od juče. Tokom posjete hrvatskoj zajednici na Dan hrvatskog naroda 13. januara, bio je predviđen i sastanak sa njegovim crnogorskim kolegom Draganom Krapovićem koji je otkazan. Na sugestije javnosti crnogorskog Ministarstva odbrane da je sastanak odgođen zbog tehničkih uslova, ministar Anušić se potrudio da ponizi ministarstvo zemlje domaćina i naknadno tvitovao da je sastanak sa Krapovićem otkazan „zbog njegovih izjava i o spomen ploči u Morinju i o brodu Jadran“. Stavovi ministra Krapovića, koje je proteklih dana iznio u medijima, „ne ostavljaju prostor za razgovor i potpuno odudaraju od stavova Republike Hrvatske i povijesnih činjenica“ rekao je Anušić. Nakon toga oglasio se i hrvatski vanjski ministar Gordan Grlić Radman koji je tada bio u posjeti Tivtu i Kotoru i svom crnogorskom kolegi Filipu Ivanoviću. Grlić Radman je objasnio da se razgovaralo „o onim otvorenim pitanjima koja već 34 godine opterećuju odnose dvije države“ i da se radi o „pitanjima koja su nasljeđe Domovinskog rata“, a da ploča u Morinju treba ostati gdje jeste. „Razgovarali smo takođe i o granicama, da treba da se formiraju što prije s crnogorske strane članovi komisije za granicu“… te da se „pitanje granice na moru mora riješiti”.
Grlić Radman je u nedjelju prisustvovao misi u katedrali Svetog Petra u Baru, nakon čega se sastao s predstavnicima hrvatske zajednice u kripti katedrale.
Crnogorsko vanjsko ministarstvo je takođe pokušalo djelovati pomirljivo rekavši da će Crna Gora nastaviti da „baštini otvoreni dijalog sa savezničkom Hrvatskom“ koja je i prijatelj i susjed i da postoji „obostrani interes za trajno rješavanje otvorenih pitanja“, prvo bilateralnim putem, kroz pregovore, ili, ako ne dođe do rješenja, preko „uobičajenih međunarodnih instrumenata za prevazilaženje ovakvih i sličnih izazova“. Na toj liniji, Ivanovićevo ministarstvo je „pozdravilo izjavu ministra Grlića Radmana za… rješenja prihvatljiva za obje strane“.
Anušić je pokrenuo i pitanje vraćanja školskog jedrenjaka Jadran matičnoj luci Split iako je stav da brod treba ostati u Crnoj Gori imala i ranija DPS-ova vlast prema kojoj je HDZ uvijek blagonaklono gledao uprkos ratnoj prošlosti i crnogorskim vezama sa ubistvom zagrebačkog novinara Iva Pukanića. Pukanić je detaljno pisao o švercu cigareta pod okriljem vrha crnogorske vlasti. Pitanje Jadrana ranije Hrvatska nije pokretala kad se radilo na podjeli imovine bivše SFR Jugoslavije. Sporazum je u ime Crne Gore potpisala delegacija SR Jugoslavije bez hrvatskih primjedbi, a predviđao je da pokretna imovina bivše zemlje pripada onome na čijoj teritoriji se nalazi. Inače, najviše novca za njegovu nabavku prije Drugog svjetskog rata je prikupljeno u Srbiji i Bosni.
Interesantno je da hrvatska strana potencira pitanja koja datiraju još iz doba Mila Đukanovića i DPS-a i kojim problemima nova vlast nije doprinijela. Nije sporno da ploča u bivšem zloglasnom logoru Morinj koju su mimo zakona postavili bivši vojni ministar Raško Konjević i bivši vanjski ministar Ranko Krivokapić, treba da postoji. To je ministar Krapović eksplicitno rekao. Međutim, treba biti drugačiji tekst na ploči koji neće amnestirati ondašnju crnogorsku vlast ( Bulatović, Đukanović, Marović ) od odgovornosti za napad na dubrovačku regiju .
U knjizi Srce tame autora čuvenog crnogorskog novinara i publiciste Vladimira Jovanovića objavljena su mnoga originalna dokumenta Đukanovićeve vlade iz doba pripreme agresije na Dubrovnik i južnu Hrvatsku. U dokumentima se jasno vidi da ne samo da su crnogorski zvaničnici znali što se sprema već da su aktivno i dobrovoljno učestvovali u agresiji u ime Crne Gore, i mimo onoga što im je naređivao zvanični Beograd, kako bi dokazivali svoje tadašnje srpstvo. Kasnije je Đukanovićeva Vlada organizovala pljačku okupiranog područja i dopremanje ratnog plijena u Crnu Goru dok je on najavljivao „ispravku granica koje su povlačili priučeni boljševički kartografi“ i „razgraničenje (sa Hrvatima) jednom za svagda“. I hrvatski zvaničnici su prihvatili njegovo „žaljenje“ zbog onoga što su hrvatski građani doživjeli od pripadnika JNA iz Crne Gore. Đukanović se nikada nije izvinio Hrvatskoj za njegove lične izlive mržnje i ratnohuškačku retoriku. Kasnije su Hrvati prešli i preko ratne biografije oficira KOS-a i vojnog administratora okupiranog Cavtata Milivoja Katnića prije nego je trebao postati Glavni specijalni tužilac i pored svjedoka koji su ga optuživali za navodno premlaćivanja i maltretiranje civilnog stanovništa. DPS-ovo pravosuđe je organizovalo i suđenja za mučenje hrvatskih ratnih zarobljenika u Morinju. Proces je zaobišao sve nalogodavce i završio se osudama nekolicine čuvara i kuvara tog logora. Hrvatska niti je reagovala uprkos farsi od suđenja kako su je nazvali bivši logoraši.
Po riječima nekoliko zapadnih diplomata sa kojima je ovaj autor nezvanićno razgovarao ovakvom ponašanju službene Hrvatske je doprinijelo lobiranje i Rusije koja je bila glavni spoljnopolitički sponzor crnogorskog osamostaljenja 2006. godine. To je nedavno ponovo priznao i poslanik DPS-a Jevto Eraković u Skupštini rekavši da su oni ponosni na takvu politiku Moskve i takođe je odbio da odgovori da li DPS smije raskinuti Ugovor o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom koji je i dalje na snazi.
Kremlj ima razvijene veze sa Hrvatskom još od kraja Drugog svjetskog rata kroz saradnju i regrutaciju ekstremne hrvatske emigracije za prljave poslove KGB-a uključujući i bivšeg komandanta Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića. Rusija je pomagala i osamostaljenje Hrvatske 1991. i aktivno naoružavala Hrvatsku vojsku preko aerodroma u Krku. Ruski ambasador u Hrvatskoj Anvar Azimov je 2017. izjavio tokom obilježavanja 25. godišnjica ruskog priznanja Hrvatske da iako su neke evropske zemlje prve priznale Hrvatsku da je „faktički prva bila Rusija“ od koje je Hrvatska dobila priznanje. Američko priznanje je slijedilo tek par mjeseci kasnije. Ruski poslovni interesi u Hrvatskoj kao i geostrateški planovi su uvijek imali prednost u odnosu na Srbiju i Beograd što se i običnom statistikom može vidjeti.
Interesantna je i izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića iz 2016.godine prije nego što će postati premijer da se „raduje crnogorskim uspjesima, bićemo tu za CG na evropskom putu i samo nastavite sa reformama“. Plenković je tada naglasio da su „Đukanović i njegov savjetnik (Milan) Roćen njegovi veliki prijatelji i da će saradnja (sa njima) biti odlična“. Od kako je počeo sparing sa novim crnogorskim ministrima, Plenkovićeva izjava o tom velikom prijateljstvu nestala je sa hrvatskih portala. Ranije je uklonjen i snimak Djukanovićeve posjete proruskom njemačkom predsjedniku Franku Valteru Stajnmajeru u kome se Štajnmajer nakon protokolarnog rukovanja sa crnogorskom delegacijom baca u zagrljaj Milanu Roćenu što je izazvalo zgražavanje u Berlinu.
Treba se podsjetiti i medijskih spinova koji su uslijedili u Hrvatskoj kada je Plenkovićev „veliki prijatelj“ izgubio vlast u Crnoj Gori. Dio hrvatskih medija i političara je forsirao teorije zavjere kako je Crna Gora progutana od strane Srbije i Rusije i da kada nema Mila Crna Gora teško da može opstati. Takvim ocjenama su najviše mahali proruski aktivisti u Hrvatskoj.
Hrvatski ministar vanjskih poslova je izjavio da sporne teme sa Hrvatskom neće uticati na podršku Hrvatske evropskom putu Crne Gore i njenom članstvu u EU. Vidjećemo hoće li to biti tako. Članstvo Crne Gore u EU je ionako realno – daleko.
Jovo MARTINOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice