Povežite se sa nama

Izdvojeno

PREVLAKA, JADRAN, MORINJ… KO PO RECEPTU: Ponovo otvaranje spornih tema sa Hrvatskom

Objavljeno prije

na

Interesantno je da hrvatska strana potencira pitanja koja datiraju još iz doba Mila Đukanovića i DPS-a  kojim problemima nova vlast nije doprinijela.  Stav da  školski brod Jadran treba ostati u Crnoj Gori imala je i ranija DPS-ova vlast prema kojoj je HDZ blagonaklono gledao

 

Nedavna posjeta hrvatskog ministra vojnog Ivana Anušića Crnoj Gori je imala puno elemenata dobro pripremljene predstave i podsjećanja na razlike koje postoje ne od juče. Tokom posjete hrvatskoj zajednici na Dan hrvatskog naroda 13. januara, bio je predviđen i sastanak sa njegovim crnogorskim kolegom Draganom Krapovićem koji je otkazan. Na sugestije javnosti crnogorskog Ministarstva odbrane da je sastanak odgođen zbog tehničkih uslova, ministar Anušić se potrudio da ponizi ministarstvo zemlje domaćina i naknadno tvitovao da je sastanak sa Krapovićem otkazan „zbog njegovih izjava i o spomen ploči u Morinju i o brodu Jadran“. Stavovi ministra Krapovića, koje je proteklih dana iznio u medijima, „ne ostavljaju prostor za razgovor i potpuno odudaraju od stavova Republike Hrvatske i povijesnih činjenica“ rekao je Anušić. Nakon toga  oglasio se i hrvatski vanjski ministar Gordan Grlić Radman koji je tada bio u posjeti Tivtu i Kotoru i svom crnogorskom kolegi Filipu Ivanoviću. Grlić Radman je objasnio da se razgovaralo „o onim otvorenim pitanjima koja već 34 godine opterećuju odnose dvije države“ i da se radi o „pitanjima koja su nasljeđe Domovinskog rata“, a da ploča u Morinju treba ostati gdje jeste. „Razgovarali smo takođe i o granicama, da treba da se formiraju što prije s crnogorske strane članovi komisije za granicu“… te da se „pitanje granice na moru mora riješiti”.

Grlić Radman je u nedjelju prisustvovao misi u katedrali Svetog Petra u Baru, nakon čega se sastao s predstavnicima hrvatske zajednice u kripti katedrale.

Crnogorsko vanjsko ministarstvo je takođe pokušalo djelovati pomirljivo rekavši da će Crna Gora nastaviti da „baštini otvoreni dijalog sa savezničkom Hrvatskom“ koja je i prijatelj i susjed i da postoji „obostrani interes za trajno rješavanje otvorenih pitanja“, prvo bilateralnim putem, kroz pregovore, ili, ako ne dođe do rješenja, preko „uobičajenih međunarodnih instrumenata za prevazilaženje ovakvih i sličnih izazova“. Na toj liniji, Ivanovićevo ministarstvo je „pozdravilo izjavu ministra Grlića Radmana za… rješenja prihvatljiva za obje strane“.

Anušić je pokrenuo i pitanje vraćanja školskog jedrenjaka Jadran matičnoj luci Split iako je  stav da brod treba ostati u Crnoj Gori imala i ranija DPS-ova vlast prema kojoj je HDZ uvijek blagonaklono gledao uprkos ratnoj prošlosti i crnogorskim vezama sa ubistvom zagrebačkog novinara Iva Pukanića. Pukanić je detaljno pisao o švercu cigareta pod okriljem vrha crnogorske vlasti. Pitanje Jadrana ranije Hrvatska nije pokretala kad se radilo na podjeli imovine bivše SFR Jugoslavije. Sporazum je u ime Crne Gore potpisala delegacija SR Jugoslavije bez hrvatskih primjedbi, a predviđao je da pokretna imovina bivše zemlje pripada onome na čijoj teritoriji se nalazi. Inače, najviše novca za njegovu nabavku prije Drugog svjetskog rata je prikupljeno u Srbiji i Bosni.

Interesantno je da hrvatska strana potencira pitanja koja datiraju još iz doba Mila Đukanovića i DPS-a i kojim problemima nova vlast nije doprinijela. Nije sporno da ploča u bivšem zloglasnom logoru Morinj koju su mimo zakona postavili bivši vojni ministar Raško Konjević i bivši vanjski ministar Ranko Krivokapić, treba da postoji. To je  ministar Krapović eksplicitno rekao. Međutim, treba biti drugačiji tekst na ploči koji neće  amnestirati ondašnju crnogorsku vlast ( Bulatović, Đukanović, Marović ) od odgovornosti za napad na dubrovačku regiju .

U knjizi Srce tame autora čuvenog crnogorskog novinara i publiciste Vladimira Jovanovića objavljena su mnoga originalna dokumenta Đukanovićeve vlade iz doba pripreme agresije na Dubrovnik i južnu Hrvatsku. U dokumentima se jasno vidi da ne samo da su crnogorski zvaničnici znali što se sprema već da su aktivno i dobrovoljno učestvovali u agresiji u ime Crne Gore,  i mimo onoga što im je naređivao zvanični Beograd, kako bi dokazivali svoje tadašnje srpstvo. Kasnije je Đukanovićeva Vlada organizovala pljačku okupiranog područja i dopremanje ratnog plijena u Crnu Goru dok je on najavljivao „ispravku granica koje su povlačili priučeni boljševički kartografi“ i „razgraničenje (sa Hrvatima) jednom za svagda“. I hrvatski zvaničnici su prihvatili njegovo „žaljenje“ zbog onoga što su hrvatski građani doživjeli od pripadnika JNA iz Crne Gore. Đukanović se nikada nije izvinio Hrvatskoj za njegove lične izlive mržnje i ratnohuškačku retoriku. Kasnije su Hrvati prešli  i preko ratne biografije oficira KOS-a i vojnog administratora okupiranog Cavtata Milivoja Katnića prije nego je trebao postati Glavni specijalni tužilac i pored svjedoka koji su ga optuživali za navodno premlaćivanja i maltretiranje civilnog stanovništa. DPS-ovo pravosuđe je  organizovalo i suđenja za mučenje hrvatskih ratnih zarobljenika u Morinju. Proces je zaobišao sve nalogodavce i završio se osudama nekolicine čuvara i kuvara tog logora. Hrvatska niti je reagovala uprkos farsi od suđenja kako su je nazvali bivši logoraši.

Po riječima nekoliko zapadnih diplomata sa kojima je ovaj autor nezvanićno razgovarao  ovakvom ponašanju službene Hrvatske je doprinijelo lobiranje i Rusije koja je bila glavni spoljnopolitički sponzor crnogorskog osamostaljenja 2006. godine. To je nedavno ponovo priznao i poslanik DPS-a Jevto Eraković u Skupštini rekavši da su oni ponosni na takvu politiku Moskve i takođe je odbio da odgovori da li DPS smije raskinuti Ugovor o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom koji je i dalje na snazi.

Kremlj ima razvijene veze sa Hrvatskom još od kraja Drugog svjetskog rata kroz saradnju i regrutaciju ekstremne hrvatske emigracije za prljave poslove KGB-a uključujući i bivšeg komandanta Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića. Rusija je pomagala i osamostaljenje Hrvatske 1991. i aktivno naoružavala Hrvatsku vojsku preko aerodroma u Krku. Ruski ambasador u Hrvatskoj Anvar Azimov je 2017. izjavio tokom obilježavanja 25. godišnjica ruskog priznanja Hrvatske da iako su neke evropske zemlje prve priznale Hrvatsku da je  „faktički prva bila Rusija“ od koje je Hrvatska dobila priznanje. Američko priznanje je slijedilo tek par mjeseci kasnije. Ruski poslovni interesi u Hrvatskoj kao i geostrateški planovi su uvijek imali prednost u odnosu na Srbiju i Beograd što se i običnom statistikom može vidjeti.

Interesantna je i izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića iz 2016.godine prije nego što će postati premijer da se „raduje crnogorskim uspjesima, bićemo tu za CG na evropskom putu i samo nastavite sa reformama“. Plenković je tada naglasio da su „Đukanović i njegov savjetnik (MilanRoćen njegovi veliki prijatelji i da će saradnja (sa njima) biti odlična“. Od kako je počeo sparing sa novim crnogorskim ministrima, Plenkovićeva izjava o tom velikom prijateljstvu nestala je  sa hrvatskih portala. Ranije je uklonjen i snimak Djukanovićeve posjete proruskom njemačkom predsjedniku Franku Valteru Stajnmajeru u kome se Štajnmajer nakon protokolarnog rukovanja sa crnogorskom delegacijom baca u zagrljaj Milanu Roćenu što je izazvalo zgražavanje u Berlinu.

Treba se podsjetiti i medijskih spinova koji su uslijedili u Hrvatskoj kada je Plenkovićev „veliki prijatelj“ izgubio vlast u Crnoj Gori. Dio hrvatskih medija i političara je forsirao teorije zavjere kako je Crna Gora progutana od strane Srbije i Rusije i da kada nema Mila Crna Gora teško da može opstati. Takvim ocjenama su najviše mahali proruski aktivisti u Hrvatskoj.

Hrvatski ministar vanjskih poslova je izjavio da sporne teme sa Hrvatskom neće uticati na podršku Hrvatske evropskom putu Crne Gore i njenom članstvu u EU. Vidjećemo hoće li to biti tako. Članstvo Crne Gore u EU je ionako realno – daleko.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo