Tek kada je Hipo alpe adria banka ad Podgorica oglasila prodaju mašine beranske fabrike papira Nova Beranka, do javnosti je stigao glas da je beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović podigao kredit od pola miliona eura. Nešto manje, ili možda više. U svakom slučaju, već je jasno da novac nije upotrijebio za pokretanje proizvodnje ili izmirenje obaveza prema radnicima, ali i da ga nije izmirivao obaveze prema banci.
Kako je Gomilanoviću uspjelo da poslije nekoliko godina od kupovine beranske kompanije, kredit dobije u nepovoljnom ekonomskom trenutku?
BESPOVRATNI KREDIT: Hipo alpe adria banka pokušala je da proda založenu papir mašinu oznake PM1 po cijeni od 383.852 eura, ali uzalud. Kako dvije licitacije nijesu uspjele, u trećem pokušaju cijena je pala na 127.950 eura. Iako su sve licitacije održane još u prvom kvartalu ove godine, koliko je poznato, mašina nije prodata.
Šta će banka dalje preduzimati teško je predvidjeti, ali je skoro izvjesno da HAAB ne može da vrati novac koji je dala klijentu. Ispada, nekako, kao da je Gomilanović dobio pare bespovratno.
U Hipo alpe adria banci u Podgorici nemoguće je dobiti komentar, odnosno podatke vezane za ovaj kredit, budući da su takve informacije o klijentima stroga poslovna tajna. Ono što se iz bankarskih krugova može saznati je to da se klijenti, ipak, vrlo često služe čak i prevarama da bi došli do kredita, prijavljujući za hipoteku čak i imovinu koja nije njihova. Ovdje to, istina, nije slučaj. Papir mašine jedan i dva, možda su i jedini dio imovine beranske Fabrike papira koji nije bio pod hipotekom ili fiducijom u trenutku prodaje kompanije. Zapravo jesu, ali pod Gomilanovićevom fiducijom.
Radoju Gomilanoviću ovo nije prvina. Beogradski biznismen ranije se izvještio da na račun beranske kompanije izvlači finansijska sredstva. Iako je po ugovoru o prodaji on Fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca. Tačne brojke nije lako doznati, ali je sigurno da nije više od 250 do 300 hiljada.
VJEŠTI BIZNISMEN: Sa druge strane, on je za pokretanje proizvodnje, osim posljednjeg HAAB kredita od 500 hiljada eura, dobio još pola miliona od Fonda za razvoj. Bilo je to u vrijeme referendumske kampanje za nezavisnost. Nešto novca tada je uspio da izvuče i od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage”. Vjerovatno ne manje od pedeset hiljada. Fabriku je pomogla i lokalna uprava, preuzimajući na sebe da za 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada.
Tako je ovaj biznismen kroz kredite i pomoć iz beranske Fabrike papira izvukao četiri-pet puta više novca nego što je iznosila stvarna kupoprodajna transakcija. To je što se zna.
Pa ipak, fabrika je za šest godina, koliko je u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira. Budući da je kapacitet mašina bio hiljadu tona mjesečno, to bi značilo da je za tih šest godina u kontinuitetu radila svega dva mjeseca.
Danas se kompanija nalazi u bezizlaznoj situaciji i sva je prilika da će završiti u starom gvožđu. Kao, možda, i sporna papir mašina PM1, koja bi se, inače, teško u komadu mogla izvući iz fabričkih hala. Teoretski, takav kraj bi mogao da se spriječi jedino eventualnim uvođenjem novog stečaja i traženjem boljeg kupca. Da li je za to sada kasno? Neki smatraju – nije prekasno.
„Tačno je da je Gomilanović fabriku kupio iz stečaja, što bi bila otežavajuća okolnost. Ali, on nikada nije izmirio obaveze prema Vladi, odnosno Ministarstvu finansija, koje je imalo obezbijeđena potraživanja. Zašto Ministarstvo finansija sada ne zatraži ta sredstva i uvođenje stečaja i tako spriječi konačno propadanje Fabrike papira?”, pita se jedan ekonomski analitičar, dobar poznavalac stečajnog postupka.
Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović iz ranijih poslova s ovom beranskom fabrikom imao je obezbijeđena potraživanja od 200 hiljada eura. Sa pripadajućim kamatama više od 250 hiljada.
PROLONGIRANJE DUGOVA: Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400 hiljada eura, takođe sa pripadajućim kamatama i sa fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore. Svoja potraživanja od 56 hiljada eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat bio je obezbijedio i ZOIL Lovćen.
Gomilanović je odmah po kupovini fabrike zatražio reprogram dugovanja od Vlade i ZOIL-a. I dobio. Vlada je vlasniku u interesu pokretanja proizvodnje odobrila prolongiranje isplate pola duga, a drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. Duga se, zanimljivo, odrekao i ZOIL Lovćen.
Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran, mada je on, izgleda, pripadao Opštini. Do danas nije poznato šta je bilo s upravnom zgradom na koju je ova ista banka takođe imala hipoteku.
Kada se, u krajnjem, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250 hiljada.
Ta činjenica je u direktnoj suprotnosti s kuporodajnim ugovorom, koji je predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.
Do danas je nejasno zašto za tom mjerom nikada nije posegnuto. Ako to nije učinjeno u predreferendumskom periodu, kada je mlađani ministar Predrag Bošković obećavao da će i ova fabrika, baš kao i Polimka i Rudnik uglja, proraditi, pitanje je zašto se to ne učini sada kada je sasvim izvjesno da od Gomilanovića, fabrike i proizvodnje – nema posla.
Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca. Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji. Nema nikakve prepreke da se njemu sada uzvrati istom mjerom s državnog nivoa. To bi, dakle, ovog puta moglo da uradi samo Ministarstvo finansija, ako nije prema beogradskom biznismenu pljevaljskog porijekla sentimentalno kao Hipo alpe adria banka.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU2 sedmice