Svjedoci smo kako su crnogorske vlasti započele proces zataškavanja afere Telekom na domaćem terenu.

Prvo se potpredsjednik Vlade Vujica Lazović usprotivio ideji da se u Parlamentu povede istraga o prodaji Telekoma i 7,5 miliona eura datih za korupciju u tom poslu. Dok nas je Lazović pokušavao ubijediti da bi se svaka aktivnost usmjerena ka otkrivanju aktera ovog nečasnog posla mogla protumačiti kao pritisak na Tužilaštvo, premijer Igor Lukšić je komandovao Ranki Čarapić i njenim službenicima u Državnom tužilaštvu: ,,Pitanje je koliko naše tužilaštvo može da se bavi time, jer je to posao mađarskog tužilaštva”. Potom je faktički zahtjev da se istraga obustavi premijer pokušao prikriti jednim obećanjem: ,,Najveći vladin interes je da zna da li je bilo korupcije u privatizaciji Telekoma”. I jednom, nepotkrijepljenom tvrdnjom: ,,Objavili smo sve relevantne dokumente koja svjedoče da je privatizacija bila transparentna i konkurentna jer je postojalo više ponuda”. Postojanje korupcije u ovom poslu priznali su Mađari i Njemci a dokazali Amerikanci. Nije pitanje da li je korupcije bilo, već ko je uzeo novac i šta su kupci Telekoma dobili za uzvrat. Na naš račun, naravno.

Slično je i sa tvrdnjom o ,,transparentnoj privatizaciji”. Zapravo, to i nije privatizacija. Vlada Crne Gore je jedno od dvije ili tri najznačajnije infrastrukturne kompanije u državi predala na upravljanje Vladi Njemačke. Po istom principu ,,privatizovane” su i naftna (Jugopetrol) i kompanija za proizvodnju i distribuciju električne energije (EPCG). Helenik Petroleum i A2A bile su, u vrijeme kupovine, u značajnom vlasništvu države ili lokalnih samouprava Grčke, odnosno, Italije. Ali, daleko od toga da je to jedini propust u poslu prodaje Telekoma.

Premijer tako zaboravlja koliko je bio kompromitantan način na koji je Matav došao u posjed približno 22 odsto akcija Telekoma od ovdašnjih investicionih fondova. Njih je Vlada u kojoj je Lukšić bio ministar finansija i bukvalno natjerala da svoje akcije prodaju po cijeni skoro dvostruko nižoj u odnosu na državni paket. Za uzvrat, Vlada se potrudila da njoj odani biznismeni iz uprava privatizacionih fondova državni novac za takozvanu kontribuciju (30 euro centi za svaku akciju prodatu Mađarima/Njemcima) dobiju mjesec dana prije ,,običnih” vlasnika. To je, u vrijeme izuzetno niskih cijena na ovdašnjim berzama, bila bogata prednost.

Koliko je tadašnji ministar finansija učestvovao u tim poslovima?

Približno kao što je – takođe kao ministar finansija – bio akter afere u kojoj se jedan milion iz državnog budžeta pretvorio u 11 miliona koje je Prva banka braće Aca i Mila Đukanovića navodno vratila u državnu kasu? I tada je Lukšić nadležnima sugerisao da se ne bave ovim poslom. „Način na koji je Prva banka obezbijedila likvidnost nije za preispitivanje”.

Slično Lukšić reaguje i 2008. kada je bilo potrebno spriječiti Mića Orlandića, direktora Uprave za nekretnine, u pokušaju da uvede red u prodaju crnogorskih nekretnina stranim kompanijama. Tadašnji ministar je besjedio: ,,Bilo bi apsurdno da kao strance tretiramo Podgoričku, Montenegro i Crnogorsku komercijalnu banku, Kombinat aluminijuma, Pivaru, Telekom ili Jugopetrol”. Lukšić je, naravno, bio svjestan da se Orlandićeva odluka nije odnosila na kompanije koje zaista posluju u Crnoj Gori, ali je takođe znao da je poslovanje sa nepostojećim, ili u najboljem slučaju of-šor firmama, postalo okosnica Đukanovićeve vizije razvoja Crne Gore. Iako je još tada znao da je ideja pogrešna, Lukšić nije imao dileme oko izbora strane. Nije on uzalud odslužio vojsku u uniformi Đukanovićevog ministra finansija.

O kontinuitetu zataškavanja svjedoči čitav niz afera bez epiloga. Zbog toga bi se jednog dana na optuženičkoj klupi mogli naći i oni koju su nečinjenjem postali saučesnici prevare i pljačke.

Pivara Trebjesa prodata je belgijskom Interbruu u jeku priprema za predsjedničke izbore na kojima su snage odmjerili Milo Đukanović i Momir Bulatović. Uz fabriku, Belgijancima je za 25 miliona maraka prodat i brend Nikšićko pivo, jedan od samo pet svjetski priznatih tipova piva. Posao je zaključen nakon što su državni pregovarači (inače sljedbenici i jedne i druge strane već podijeljenog DPS-a) obmanuli Skupštinu akcionara prezentujući joj falsifikovane izvode iz kupoprodajnog ugovora. Prevara je brzo otkrivena ali crnogorsko pravosuđe nikada nije pokazalo interesovanje za preispitivanje tog posla. Vlast je tvrdila da će dobijeni novac biti uložen i u modernizaciju pruge Nikšić – Podgorica. Još jedna laž.

Slijedila je prodaja Jugopetrola. Takođe u predizbornoj kampanji, posao je izgurala Vlada u ostavci pod komandom Filipa Vujanovića. Tada je uspostavljen obrazac po kome se SDP navodno buni pri gotovo svakom velikom privatizacionom poslu (KAP, Telekom, Termoelektrana…) prepuštajući kolegama iz DPS-a da sami odrade posao. Rezultat: jedina važna stavka kupoprodajnog ugovora sa Helenik petroleumom ispoštovana do kraja jeste ona o petnaestodnevnom određivanju cijene goriva. Crnogorski građani benzin plaćaju skuplje od stanovnika svih zemalja u okruženju, ali i članica EU: Rumunije, Bugarske, Poljske, pa i Luksemburga. Vlast nas upozorava – zahvaljujući njihovom dobročinstvu (smanjili su državne namete) eurodizel je u Crnoj Gori jeftiniji nego u većini pomenutih zemalja. Aferim.

Ugovorene obaveze o dokapitalizaciji Jugopetrola i istraživanju nafte u crnogorskom podmorju više se ne pominju. Iz makar dva razloga. Ugovor koji je sastavio pravni savjetnik Mark Harison (za taj posao dobio je 2,8 miliona eura) pun je nedorečenosti i praznina. Na drugoj strani, pravni zastupnik Jugopetrola i njegovih vlasnika je Ana Kolarević. A u ovom sistemu, ona je jača i od države.

Potom su, pred početak referendumske kampanje, prodati Telekom i Kombinat aluminijuma. Pošto je tender za prodaju KAP-a faktički propao, Milo Đukanović i Oleg Deripaska su u četiri oka napravili dil koji su njihovi izvršitelji pretočili u kupoprodajni ugovor. Kakvi pregovarači – takav i posao. Prvo su novi vlasnici KAP-a tužili prodavce za 350 miliona eura… Potom je Vlada pripremila protivtužbu u visini 200 miliona eura. Konačno, jedni i drugi su se složili da je najbolje kompletan ceh prebaciti na račun građana Crne Gore. Za sada znamo da će nas taj posao, ako budemo imali sreće, koštati 130 miliona.U suprotnom, država će bankrotirati pod teretom KAP-ovih dugova koji su se primakli iznosu od 500 miliona eura.

Ovih dana je nanovo aktuelna i priča o EPCG, odnosno cijeni i količini struje koja nam stoji na raspolaganju. Da li se još neko sjeća kako je Vujica Lazović, u ime Vlade, objašnjavao da je bolje uzeti 8 eura za akciju EPCG od Italijana nego 11 eura od Grka. Tih 90 miliona eura, tvrdio je Lazović, malo su u odnosu na sve investicije i inovacije koje će u crnogorski energetski sistem donijeti akteri sporazuma Milo Đukanović- Silvio Berluskoni. Od tih obećanja profitirala je samo Prva banka. I Italijani kojima ovdašnji partneri iz dana u dan ukidaju obaveze i obećavaju nove povlastice.

U Tužilaštvu mjesecima, bez odgovora, stoji krivična prijava koju je Pokret za promjene podnio protiv glavnih protagonista sumnjivog posla. I premijer Igor Lukšić umjesto krivaca traži izgovore. Za sebe i druge.

Zoran RADULOVIĆ