Povežite se sa nama

OKO NAS

PREVARAMA PROTIV NEMAŠTINE: Ima li Nikšićane pas za šta da ujede

Objavljeno prije

na

Policija je ove sedmice uhapsila dvojicu Nikšićana koji su lažiranjem saobraćajnih udesa pokušali da dođu do zarade. Zbog iste stvari, tokom proteklih mjeseci, saopštili su iz policije uhapšena su još osmorica stanovnika grada pod Trebjesom.

Desetorica Nikšićana su u pet odvojenih ,,udesa” pokušali da prijavljujući štetu nastalu prilikom lažnog sudara olakšaju kase osiguravajućih društava i zarade za život. Na njihovu žalost uhvaćeni su tokom policijske akcije skromnog naziva Udar.

Pitanje je koliko je takvih slučajeva ostalo neotrkiveno prije nego što su se ,,vlasi dosjetili”. Sve je počelo poodavno, prije dvije godine, kada je u automobilu postalo obavezno imati Evropski izvještaj o saobraćajnoj nezgodi koji popunjavaju učesnici udesa. Ovaj papir saobrazan sa sličnim evropskim rješenjima trebao je da olakša posao osiguravajućim kućama i otvorio je neslućene mogućnosti tradicionalno snalažljivim Nikšićanima.

Iako je pravilo da se prilikom udesa nazove policija koja bi trebala da dođe na lice mjesta, u praksi se često dešava da se policajci ne pojave ako su obje strane telefonom izjavile kako su sporazumne oko krivca koji je prouzrokovao udes. Saobraćajac kasnije samo stavi svoj potpis, a automobil vidi tek ispred stanice.

Sumnjivo je postalo tek kad se iskristalisala činjenica da su u svim ovim slučajevima u pitanju samo luksuzni automobili na kojima je i najmanja šteta jako skupa. Sumnja se ipak da cijela stvar ne bi bila moguća bez pojedinaca u policiji.

,,To se radi u saradnji sa pojedinim policajcima, koji prave takve zapisnike da ni osiguravajuća društva ne mogu ništa da ospore, iako je jasno da se radi o namještaljci. Kažu, tarifa je 500 eura po zapisniku. To se pretvorilo u porodični biznis”, tvrde sveznajući komentatori na društvenim mrežama ali i poznavaoci prilika u nikšićkom undergroundu.

Krivični zakonik Crne Gore u članu 415 sa nazivom Navođenje na ovjeravanje neistinitog sadržaja tretira ovakve slučajeve i njega državni tužilac stavlja na teret nikšićkim prevarantima. Za ovo krivično djelo Zakon propisuje kaznu od tri mjeseca do pet godina.

To nije jedini način na koji Nikšićani pokušavaju da prevare sistem u borbi protiv besparice. Nevjerovatno, ali istinito, saučesnici u tome su im – psi.

Pošto je Opština dužna da vodi brigu o psima lutalicama, odnosno bezbjednosti građana, u slučaju ujeda od strane psa lutalice dobija se odšteta na sudu. Procjena društava za zaštitu životinja je da broj pasa lutalica u Nikšiću prelazi i dvije stotine. To je poslužilo pojedincima da lažiranjem napada od strane pasa (svojih) pokušaju zaraditi za život.

Visina iznosa odštete zbog napada psa lutalice iznosi ravno hiljadu eura, što je pozamašna cifra za Nikšić, grad nezapošljenih. Na godišnjem nivou ujedi gradsku kasu koštaju prosječno dvadesetak hiljada eura.

,,Ne znam da li ste se već dosjetili suštine ove genijalne ideje: pronađete zdravog psa, dezinfikuje mu se vilica i natjerate ga da vas ujede. Naravno, izbjegavaju se vrat, uši, i druga osjetljiva mjesta”, priča za Monitor jedan od ,,izujedanih” građana. ,,Sljedeći korak je odlazak kod ljekara i to se tačno zna kod kog. On konstatuje dijagnozu, napravi se zapisnik, spisi idu kod advokata specijalizovanog za ove slučajeve, sudija presuđuje hiljadarku, trista ide advokatu sedamsto tebi. Malo li je”, objašnjava naš sagovornik.

Pas se može čak i iznajmiti, tvrdi on, ako znate prave ljude, i to po povoljnoj cijeni. ,,Sve potpuno sterilno, ‘ujed’ ne utiče na zdravlje a kućni budžet dopunjen”.

,,Siroti građani Nikšića traže alternativna rješenja da izbjegnu odlazak na Plantaže, a kakvu su školu izučili posljednjih četvrt vijeka ideja neće faliti”, tvrdi psiholog Milorad Simunović.

,,Psihologija i moral običnog čovjeka saobrazna je generalnom stanju društva. U sretnim društvima situirani pojedinac rijetko pokušava prevariti sistem zato što mu sistem omogućava da dobro živi. Naprotiv – on ga štiti. Naše društvo, počev od devedesetih godina prošlog vijeka i upokojenja pravne države aminovalo je svaku vrstu ‘snalaženja’: takvi više nijesu lopovi, oni su sposobni ljudi, tako da se nije čuditi i što takozvani ‘mali ljudi’ posežu za ovakvom vrstom prevara. Uostalom svi smo mi napravili neku sitnu manipulaciju ovih godina”, kaže Simunović.

I dodaje da smo konačno demantovali podgoričku tvrdnju da Nikšićane ,,nema pas za šta da ujede.”

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo