Povežite se sa nama

FOKUS

PREUZIMANJE VLASTI: Dubinsko čišćenje

Objavljeno prije

4 godine

na

Dok joj jedni prebacuju „revanšizam“ a drugi „kontinuitet“, vlada počinje ozbiljan posao, preuzimanja vlasti. Uz utisak da joj je efikasnost važnija od poštovanja propisa i procedura

 

Drugu sedmicu na čelu izvršne vlasti premijer Zdravko Krivokapić započeo je nenajavljenom posjetom Upravi za imovinu.

„Jutros sam u 8 i 30 sa ministrima Milojkom Spajićem i Jakovom Milatovićem posjetio Upravu za imovinu, kako bih od direktora Blaža Šaranovića dobio izvještaj o stanju državne imovine. Međutim, gospodina Šaranovića nijesam zatekao u kancelariji, jer je navodno, bio na nekom sastanku, iako je dužan da u tom periodu bude na svom radnom mjestu i sa svojim zaposlenima. Ovakvo ponašanje direktora institucija Vlada neće tolerisati“, tvitnuo je premijer, skupa sa fotografijom tri člana vlade koja dangube u praznom kabinetu direktora Uprave za imovinu.

Izostalo je objašnjenje kakav su to izvještaj o stanju državne imovine očekivali premijer i saradnici kad su krenuli u tu blickrig posjetu. Bilo bi, logičnije da su direktoru Uprave poslali poziv sa popisom informacija koje očekuju od njega i njegovih saradnika i zakazali sastanak. Ili kontrolno saslušanje.

Ovako je ostala dilema da li je vrijeme premijera, ministra ekonomskog razvoja i ministra finansija i socijalnog staranja isuviše dragocjeno da bi ga trošili na tako banalan način. Da su imali i pametnijeg posla – imali su.

Istog jutra, mediji naklonjeni DPS-u objavili su, pa međusobno razmjenjivali, priču prema kojoj „nova vlast planira da u narednih dvadesetak dana smijeni više od 420 direktora uprava, agencija, javnih preduzeća, osnovnih i srednjih škola, domova zdravlja i bolnica, kao i da opozove 33 ambasadora“ (citat iz Dnevnih novina). Priču o sječi direktora i ambasadora do danas (četvrtak 17.12) nije komentarisao niko od članova Vlade, iako je ona proizvela popriličnu pometnju.

Prema nezvaničnim interpretacijama, u pitanju je poluistina, naslonjena na dva stvarna događaja. Prvi je Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima koji je prošlog petka Skupštini dostavila grupa poslanika vladajuće većine. O tom Predlogu detaljnije se možete informisati u tekstu Crtanje zakona po partijskom liku. Ovdje samo pomenimo da je predloženim izmjenama nova većina naumila da svojim članovima i aktivistima iz drugog i trećeg partijskog ešalona omogući zaposlenje u državnoj administraciji. Po mogućnosti na rukovodećim mjestima. To nije moguće po sadašnjim propisima, pošto potencijalni kandidati doskorašnje opozicije, uglavnom, ne zadovoljavaju propisane kriterijume (državni ispit, staž u državnoj administraciji, iskustvo na rukovodećim mjestima).

Dodatno se priča o smjenama direktora i ambasadora („revanšizam po dubini“) nadovezala na najavu ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića. On je najavio (vidjeti boks), da bi premijer Krivokapić to i potvrdio, kako će Vlada početi proceduru opoziva sedam ambasadora. „Osnovni kriterijum je bio povlačenje nekarijernih diplomata i diplomata koji su svojim nekorektnim djelovanjem u posljednja tri mjeseca nanijeli štetu Crnoj Gori”, izjavio je Krivokapić tokom posjete Briselu.

Sa strane gledano, spisak iz Ministarstva vanjskih poslova lakše bi bilo proširiti nego skratiti.

U međuvremenu je za generalnog sekretara Vlade imenovan Božo Milonjić, a za šefa Kabineta predsjednika Vlade Ivan Malović. Premijer je na funkciju glavnog pregovarača za pregovore o pristupanju Crne Gore EU imenovao Zorku Kordić. To je bio povod glasnogovornicima nove većine, zvaničnim i neformalnim, da nastave priču o bliskosti novih i starih vlasti. „Skandal, narod je prevaren: Premijer Krivokapić za glavnog pregovarača sa EU postavio najbližu saradnicu Duška Markovića“, kliču sa jednog od ovdašnjih tzv. prosrpskih portala, znajući da priča o „najbližoj saradnici“ nema veze sa istinom.

Još možemo pročitati: „Imenovanje kadrova u novoj Vladi Crne Gore propraćeno je od strane javnosti ali i građana sa velikim negodovanjem. Naime, jedan dio novih-starih savjetnika, šefova kabineta, usko je povezan sa DPS, što nije želja onih građana koji su 30. avgusta glasali za smjenu režima. Takođe, imenovanjem Rada Miloševića i Zorana Miljanića za državne sekretare u MUP-u, prekršen je princip oko kojeg se premijer prethodno dogovorio sa koalicijama vladajuće većine, jer se radi o funkcionerima koalicije Crno na bijelo.“

Sporenja unutar vladajuće koalicije oko novih imenovanja/razrješenja prekidaju se samo da bi se iskazale nesuglasice sa drugim vladinim potezima. Posebno je na meti prošlonedjeljna odluka o emitovanju obveznica vrijednih 750 miliona eura (vidi boks). Odluku kritikuju i vlast i opozicija. Zaboravljajući pri tom da je nova vlada zatekla praznu kasu. Bez izgleda da bi se ona, u dogledno vrijeme, redovnim prihodima mogla dovoljno dopuniti. Ako je takvo ponašanje opozicionih prvaka razumljivo, makar oni danas kritikuju isto ono što su radili dok su bili vlast, čude neumjerene kritike onih koji navodno podržavaju novu vladu.

Polemike oko u zakonitosti rada nove vlade započele su od Uredbe o organizaciji i načinu rada državne uprave. Nju je Vlada usvojila na konstitutivnoj sjednici. Broj ministarstava je, tom uredbom, smanjen sa 17 na 12 a broj uprava povećan za jednu (Uprava za sport i mlade). Naknadno je uočeno da Zakon o budžet za 2020. godinu ne prepoznaje takvu organizaciju državne uprave. Novoformirana ministarstva ne mogu raspolagati sredstvima koja su Zakonom o budžetu namijenjena drugima, a ti drugi više ne postoje (Ministarstvo kulture, Ministarstvo obrazovanja, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo saobraćaja…). Zato je, na sljedećoj sjednici Vlade, usvojena Uredba o dopuni Uredbe o organizaciji.

Pokazalo se da je to rješenje efikasno ali nezakonito. I da Vlada, ipak, parlamentu mora dostaviti prijedlog rebalansa ovogodišnjeg budžeta. Vladi pišemo minus za iskazani nedostatak administrativnih kapaciteta i plus zbog sposobnosti da prizna grešku i pokuša da je ispravi.

U skladu sa predizbornim obećanjima, Vlada je riješila da izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Ministarstvo pravde je završilo prijedlog izmjena Zakona i uputilo ga Vladi koja će se, možda i do štampanja ovog broja, odrediti prema tom dokumentu. Iz onoga što se može zaključiti na prvo čitanje, prihvaćeni su svi zahtjevi SPC. Iz Zakona se brišu članovi na osnovu kojih su bivše vlasti željele osporiti vlasnička prava SPC nad crkvama i manastirima u Crnoj Gori. Dodatno, izlazi se u susret i zahtjevu koji je pravni tim Mitropolije (u njemu je bio i sadašnji ministar pravde Vladimir Leposavić) ispostavio naknadno. U momentu kada je izgledalo da je, nakon ustupaka Markovićeve vlade, moguć dogovor po pitanju Zakona. Sada se SPC, kao i druge tradicionalne vjerske organizacije, ne mora registrovati već se evidentira kod nadležnih državnih organa. Da se zna ko je stariji.

Predstavnici Barske nadbiskupije, Kotorske biskupije, Islamske zajednice u Crnoj Gori i Jevrejske zajednice Crne Gore ocijenili su, razgovarajući o Predlogu izmjena i dopuna o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, da je rok za eventualne sugestije kratak da bi mogli poslati zvaničan stav, navodi se nakon njihovog sastanka. U saopštenju Jevrejske zajednice CG, koja je bila domaćin sastanka, još se navodi: „Ovaj susret bio je prilika za razgovor o najavljenom predlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima i namještenicima, te su prisutni izrazili nadu da će prilikom donošenja istog Vlada voditi računa o ravnopravnoj zastupljenosti pripadnika manjinskih naroda u državnim institucijama“. Iz SPC su poručili da se oni, ovim povodom, neće oglašavati. Valjda nemaju primjedbi.

I pomenuto saopštenje svjedoči kako su izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti pripremljene, baš kao i osnovni Zakon, krajnje netransparentno. Bez javne rasprave, ili bilo kakve mogućnosti da se čuju i prihvate argumenti drugih. Čak je i izgovor isti – hitnost postupka. Vidjećemo kakva će ovog puta  biti reakcija  nezadovoljne javnosti, a takvih nije malo. To u velikoj mjeri zavisi od načina na koji će se predstavnici koalicije Crno na bijelo, u Vladi i Parlamentu, odnositi prema predloženim izmjenama Zakona.

I Skupština se uhodava i priprema za ozbiljan rad. Na redu je bio izbor članova i predsjednika skupštinskih odbora. Dok opozicija čeka kongres DPS, da bi nakon njega zajednički dogovorili podjelu mjesta koja im pripadaju, vladajuće partije su izašle sa svojim kandidatima. I izglasali ih.

Dva rješenja nas podsjećaju gdje smo. „Slušam kukumakanje nacionalnih manjina: Srebrenica, Srebrenica… Plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima koji nijesu genocid… Montenegrinski nacisti… Ovo je država svetosavska i nemanjićka…“. Ovo su (probrani) izvodi iz nedavnog skupštinskog izlaganja poslanika DF Jovana Vučurovića. Novog predsjednika Odbora za ljudska prava i slobode. Koji misli da nam prijeti kad kaže „ovdje će se, ubuduće, govoriti i o zločinima nad Srbima…“.

Njegov koalicioni kolega, nepravosnažno osuđen na pet godina zatvora zbog  navodnog članstva u organizovanoj kriminalnoj grupi i pokušaja terorizma, postaje predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, pa po slovu zakona i član Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Milan Knežević, u međuvremenu, treba od ANB da dobije potvrdu (bezbjednosnu procjenu) koja će mu omogućiti uvid u najpovjerljivije bezbjednosne podatke. Kako?

U Monitoru su od kraja 2016. ispisane stranice i stranice na kojima se navodi da SDT nije ponudilo dovoljno dokaza sa osudu Kneževića, Andrije Mandića i, možda i ponajviše, njegovog vozača Mihaila Čađenovića (ako ga čelnici DF i ministar pravde zaboravljaju i ne pominju, mi nećemo). Odnosno, da ponuđeni iskaz svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića nije dokaz. Pošto je on nepopravljivi lažov.

I danas stojimo iza svake riječi iz tih tekstova. Ali, nepravosnažno osuđeni terorista – predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu!? To nije pristojno. Dok izbor Vučurovića na mjesto predsjednika Odbora za ljudska prava, u  Parlamentu – u ime svih nas, izaziva stid.

 

Pare ili papir

(Ne)zakonitost postupka emitovanja obveznica vrijednih 750 miliona i dalje pobuđuje pažnju poslanika vlasti i opozicije. Vlada ne spori da je zaduženje realizovano u tajnosti, zbog moguće opstrukcije (čije?). Priložena dokumentacija svjedoči da je posao pripreman na brzinu, da je značajno učešće u procesu  imala prethodna vlada – što, usput rečeno, ne bi trebalo da je sporno. I da sve to za posljedicu ima priličan broj grešaka ili, makar, zanimljivih ali teško dokazivih tvrdnji. Barem kad je riječ o dokumentu na crnogorskom jeziku.

Tako na naslovnoj strani jednog od objelodanjenih dokumenta, Ugovoru o upisu, piše da obveznice na naplatu dospijevaju 2017. godine.

U Prospektu koji prati emisiju obveznica stoji da je Crna Gora 2018. imala  ekonomski rast „najveći u regionu koji obuhvata Srbiju, Albaniju, Rumuniju, Sjevernu Makedoniju i Hrvatsku“. Nema BiH, Kosova pa ni Bugarske (bliža je od Rumunije).

Prema Prospektu „Vlada trenutno razmatra koncesione ugovore za ispitivanje 18 lokacija koje bi mogle da dovedu do izgradnje 37 malih hidroelektrana“. Nadamo se da ovaj dio nije istinit.

A ovaj sigurno nije: prema podacima iz Prospekta, broj nezaposlenih se od 30. juna prošle do istog datuma ove godine smanjio za 800!? Zato je broj „neaktivnih lica“ porastao za 22.000. Za koliko je, otprilike, smanjen i broj zaposlenih.

Ima još. Opet, i ovakvi podaci su neuporedivo bolji od svega što su nam u sličnim prilikama prezentovale prethodne vlasti DPS-a i njihovih „tradicionalnih partnera“. Oni su, da ne idemo dalje, u svojim dokumentima izgubili cijelu petlju auto puta (Smokovac). Ako je nijesu… sakrili.

 

Diplomate i presedani

Ministar Radulović je obznanio kako je odlučio da opozove ambasadora u Kini Darka Pajovića, ambasadora u Srbiji Tarzana Miloševića, ambasadorku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanku Jeknić, ambasadora u Vatikanu Miodraga Vlahovića, ambasadorku u Italiji Sanju Vlahović, ambasadora u Bosni i Hercegovini Obrada Miša Stanišića i ambasadorku u Njemačkoj Veru Kuliš.

Osobe sa popisa uglavnom znamo. Svako od njih je imao neku priču zbog koje su stizali na naslovne strane medija (politička korupcija, plagijat, neprijavljivanje imovine, sumnje o učešću u duvanskom švercu…). Izuzetak je Vera Kuliš, ambasadorka u Njemačkoj u trećoj misiji u Berlinu (šefica trgovinske misije u vrijeme SCG i dva puta ambasadorka Crne Gore), relativno nepoznata javnosti. Zato je, može biti, znaju Njemci. Na jednoj od nacionalnih televizija svojevremeno je, u udarnom dnevniku, prikazan prilog o bahatom ponašanju vozača automobila sa diplomatskim tablicama. Jedan od najupečatljivijih primjera dalo je vozilo naše ambasadorke.

„Crnogorski vozač pred kamerama pravi prekršaj za prekršajem“, objašnjava reporter TV ZDF, „vozi unazad jednosmjernom ulicom što je zakonom zabranjeno, da bi vozilo parkirao tamo gdje je parking strogo zabranjen“. U Podgorici je mnogo važnije bilo to što je Kuliš bila u milosti Milana Roćena.

Komentarišući popis ambasadora koji će biti opozvani, predstavnici vladajućih partija ukazuju da je zakon grubo prekršen kada je Duška Jeknić postala ambasadorka u UAE, „i pored nekadašnje optužnice iz Italije“. Istovremeno, isti oni zahtijevaju da se iz kriterijuma za zapošljavanje u državnoj administraciji briše onaj koji eliminiše kandidate protiv kojih je tužilaštvo podiglo optužnicu. Zbog, objašnjavaju, mogućih političkih manipulacija.

Iz opozicije kažu kako je odluka o opozivu ambasadora „bez presedana“. To, baš, i nije istina. Upravo je gospođa Kuliš po treći put otišla u Njemačku nakon što je iz Berlina, bez obrazloženja, opozvan ambasador Ranko Vujačić. Inače, Veliki majstor Regularne velike lože Srbije, kome je tadašnji premijer Milo Đukanović dao crnogorsko državljanstvo 2010. Što će reći da ni on nije bio karijerni diplomata.

Ima i začkoljica. Važeći Zakon o vanjskim poslovima, u Članu 40 propisuje: „Predlog za opoziv ambasadora utvrđuje Vlada, na predlog ministra vanjskih poslova. Predsjednik ukazom opoziva ambasadora.“ Nije, dakle, precizirano da li je predsjednik Đukanović dužan da prihvati prijedlog vlade. A to garantuje da, u crnogorskoj diplomatiji, dosadno neće biti.

Zoran  RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAPITALNI BUDŽET ZA 2025. GODINU: Želje, obećanja i poneki projekat

Objavljeno prije

3 sedmice

na

14 Februara, 2025

Objavio:

Od 64 nova projekta u ovogodišnjem kapitalnom budžetu, samo njih 11 je prošlo zakonsku proceduru i spada u red „zrelih“ projekata spremnih za realizaciju. Većina ostalih noviteta  (28 projekata) tu su se našli na insistiranje Vlade, kao projekti „od izuzetnog značaja za državu“. Iskustvo uči da mogu proći godine dok oni ne budu konačno spremni. Ali, birači vole te priče

 

 

U nedavno usvojenom budžetu za 2025. godinu za kapitalne investicije namijenjeno je 280 miliona eura. Što bi rekli, prosječno. Tim bi novcem trebalo finansirati ovogodišnje radove na realizaciji 342 projekta ukupne vrijednosti 3,67 milijardi (3.667.000.000 eura).

„Kapitalne investicije su na rekordnom nivou i volio bih da vidim da li građani jedva čekaju da vide sve te projekte”, pohvalio se premijer Milojko Spajić na dan usvajanja budžeta. Podsjetivši, prethodno, kako je program Evropa sad 2 već doveo do obećanog povećanja plata i penzija. Činjenicu da je mnogo onih koji nijesu dobili obećano, pošto su zarade i penzije porasle u iznosu/procentu manjem od onoga koji je najavljivan sa predizbornih bilborda Pokreta Evropa sad, premijer nije komentarisao. Iako bi to iskustvo moglo biti korisno za one koji, slijedeći Spajićeva uputstva, s nestrpljenjem čekaju da vide obećane kapitalne investicije.

Uglavnom, među 342 projekta koja su se našla u ovogodišnjem kapitalnom budžetu, skoro 280 su ranije započeti – stvarno ili formalno – dok su 64 projekta, procijenjene vrijednosti od 805 miliona, prvi put u budžetu. Taj podatak nas dovodi do prve zanimljivosti  ovogodišnjeg kapitalnog budžeta.

Od pomenuta 64 projekta samo njih 11 u budžet je ušlo sa prošlogodišnje Liste prioritetnih projekata. Tu Listu  zrelih projekata sastavila je Vladina Komisija za ocjenjivanje kapitalnih projekata, u skladu sa zakonskom procedurom a na osnovu priložene dokumentacije. I na njoj su se našli samo projekti potpuno spremni za realizaciju. Kod kojih je urađen glavni projekat i riješeno pitanje eksproprijacije, ukoliko za njom postoji potreba.

Uz njih, u kapitalnom budžetu  našlo se i 28 projekata „od izuzetnog značaja za državu“. Ali, ipak, sa nepotpunom dokumentacijom. Nekoga zato može začuditi što, ako su toliko važni, ti projekti nijesu adekvatno pripremljeni za realizaciju, u skladu sa važećim propisima. Nego im Vlada fata vezu.

Konačno, tu su 22 projekta za koje su tenderi ugovoreni ili raspisani u toku prošle godine. Nije, ipak, precizirano da li se tim tenderima traže izvođači ili projektanti. Ta bi informacija ukazala na stepen njihove pripremljenosti za realizaciju. U svakom slučaju, iz dostupnih podataka proizilazi da je makar trećina novih projekata u kapitalni budžet uvršćena reda radi, sa priličnom izvjesnošću da se do kraja godine neće stići dalje od kamena temeljca. Možda ni do njega.

Među pomenutim projektima od izuzetnog značaja za državu izdvaja se  Stambeni kompleks na Veljem brdu u Podgorici. Status posebnog taj projekat zaslužuje kako namijenjenim novcem tako i evidentnom nepripremljenošću. Stambeno-poslovni kompleks na Veljem brdu je, danas, tek nešto više od ideje koju su javnosti prezentovali premijer Spajić i ministar urbanizma Slaven Radunović. Izazvavši, tako, brojne nedoumice i kontroverze.

Za pripremne radove na izgradnji budućeg (?) naselja na Veljem brdu u kapitalnom budžetu namijenjeno je 10 miliona. To je jedna šestina ukupne  vrijednosti projekta koja je, prema objavljenim podacima Parlamentarne budžetske kancelarije, procijenjena na 60 miliona eura. Prema onome što smo do sada čuli o tom projektu/ideji, stvarna vrijednost investicije morala bi biti višestruko veća.

Najvrijednija planirana investicija u ovogodišnjem kapitalnom budžetu je početak izgradnje druge dionice autoputa od Mateševa do Andrijevice. Iako je za taj posao planirano 100 miliona (više od trećine kapitalnog budžeta ali i manje od 20 odsto planirane vrijednosti tog projekta), od poslanika vladajuće većine u Skupštini čuli smo da on, možda, neće biti započet do kraja godine. Kako je muštulugdžija bio Milan Knežević, predsjednik partije (NDP) iz koje dolazi aktuelna ministarka saobraćaja Maja Vukićević,  upozorenje treba shvatiti za ozbiljno. Vladini zvaničnici se i dalje drže optimističkog scenarija, po kome će davno obećani radovi (paf-paf i ašov u zemlju, najavljivao je premijer još za lanjski septembar), početi krajem ljeta ili na jesen.

Knežević je u parlamentu problematizovao mogućnost da prošlogodišnji predkvalifikacioni tender za izvođača radova na drugoj dionici autoputa bude „poništen“. Zapravo zanemaren. Suštinski, to bi omogućilo da se na tenderu za izvođača prijave i kompanije koje nijesu učestvovale u predkvalifikacijama. Knežević je insistirao da EU i EBRD (Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj) na taj način pokušavaju favorizovati neke evropske kompanije na račun   firmi iz Kine, Turske i Azerbejdžana. Samo nije pojasnio zbog čega bi Crnoj Gori, kao sufinansijeru tog projekta, smetala dodatna konkurencija na strani izvođača zahtjevnog i, iz ovdašnje perspektive, prilično skupog projekta. „Nama je EBRD kredibilan partner i treba da sarađujemo sa njom, ali pitanje ovog granta mi je vrlo nejasno“, kazao je Knežević, pa dodatno razradio: „ Kada vam neko daje pare on vam postavlja i neke uslove… Šta je u pitanju, vrijeme će pokazati. Ali se plašim da prije 2026. godine, ovom dinamikom, nećemo početi da gradimo tu dionicu.“

Eventualno odlaganje početka gradnje druge dionice autoputa nije jedini razlog zbog koga bi građani koji, „jedva čekaju da vide sve te projekte“, prema očekivanjima premijera Spajića, trebalo da se naoružaju strpljenjem.

Uzmimo za primjer izgradnju neophodnih škola i vrtića u Glavnom gradu. Duže od decenije slušamo kako su podgoričke škole prebukirane. Zato neke, poput Osnovne škole Milorad Musa Burzan, rade u pet smjena. Reklo bi se da su u Vladi prepoznali zlu priliku, pa krenuli da problem riješe. Ili koliko-toliko ublaže. U kapitalnom budžetu nailazimo na šest objekata obrazovanja koji će se graditi, odnosno rekonstruisati i nadograđivati uz pomoć kredita Evropske investicione banke. Gradiće se: Druga Gimnazija, osnovne škole na Zabjelu, u City kvartu i Karabuškom polju, a rekonstruisati i nadograditi vrtići na Zabjelu i Momišićima.

Isti objekti, istim redosljedom, uz istog sufinansijera, navedeni su i u kapitalnom budžetu za 2023. Prije nego počnemo klicati hvala vladi i aplaudirati skorom završetku radova – nije škola autoput da se radi duže od tri godine – nekoliko bitnih informacija. Prema Izvještaju o reviziji Predloga zakona o završnom računu budžeta za 2023, koji je prošle godine uradila Državna revizorska institucije (DRI), procenat izvršenja planiranih radova na ovim školama i vrtićima iznosi – 0,00 odsto. U kapitalnom budžetu za prošlu godinu na istim objektima planirani su isti radovi, samo je njihova vrijednost podignuta sa nepune 3,5 na pet hiljade eura. I opet ništa.

Treća –sreća. Iste škole i vrtići na popisu, ista vrijednost planiranih radova (pet hiljada eura) i plan koji mora obradovati svakog dobronamjernog stanovnika Podgorice: od opredijeljenih pet hiljada eura, za konsultantske usluge, projekte i studije namijenjeno je, šest puta po 4.998 eura (tekući izdaci). Ostatak od dva eura ide na izdatke za kapitalne objekte.Do kraja godine valjda saznamo šta se to može sagraditi za dva eura. Ako se posao, ponovo, ne prenese u narednu godinu.

Za izgradnju i rekonstrukciju dječjih vrtića u Podgorici (četiri), Baru, Beranama, Bijelom Polju i Plavu u kapitalnom budžetu za ovu godinu umjesto nekadašnjih 3.451 euro sada je planirana investicija teška pet hiljada (kapitalni izdaci –dva eura). I tako sedam puta. Tu je i jedno iznenađenje: za izgradnju vrtića u City kvartu Vlada je u ovogodišnjem kapitalnom budžetu namijenila 105.002 eura. Na sto hiljada i jedan euro procijenjena je vrijednost neophodnih konsultantskih usluga, projekata i studija. Pet hiljada i jedan euro biće utrošeni pod stavkom izdaci za građevinske objekte. Eto, konačno, i jednog kamena temeljca. Ako opet ne iskrsne nešto preče.

I u zdravstvu ista priča. Planovi o izgradnji Univerzitetsko kliničkog centra  u Podgorici i bolnice u Pljevljima našli su svoje mjesto još u kapitalnom budžetu za 2022, koji je u ime Vlade Zdravka Krivokapića, pripremio i u parlamentu branio tadašnji ministar finansija Milojko Spajić. Tender za izradu tehničke dokumentacije i izvođenje radova u Pljevljima raspisan je sredinom prošle godine. U ovogodišnjem kapitalnom budžetu za pljevaljsku bolnicu namijenjena su dva miliona. I jedan euro pride, valjda da ne zafali. Pošto je vrijednost radova za izgradnju i opremanje bolnice u Pljevljima procijenjena na 40 miliona, ovom dinamikom posao bi mogao biti završen za nekih 20 godina. Ako požure.

Podgorički Univerzitetsko klinički centar malo je komplikovanija priča. Procijenjena vrijednost 199 miliona, za ovu godinu opredijeljen milion. Namjena ista kao i prethodnih godina – konsultantske usluge, projekti, studije…

„Zakonom o budžetu Crne Gore za 2023. godinu planirani su radovi na ukupno 63 projekta“, navodi se u Izvještaju DRI o realizaciji budžeta za 2023, poslednjem koji imamo. „Bilo je ukupno 25 aktivnih projekata od kojih je 8 okončano, 17 su u toku, dok za 38 projekata za koje su planirani radovi nije bilo realizacije sredstava“. U međuvremenu, promijenili su se vlada i vladajuća većina, ali je praksa planiranja kapitalnog budžeta, izgleda, ista. Obećanja političara bila su i ostala jeftina roba.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo