,,Donio sam odluku da podnesem ostavku na dužnost predsjednika Vlade Crne Gore”, saopštio je Milo Đukanović na konferenciji za novinare najavljenoj kao „redovna godišnja”. Đukanović je, ujedno, obznanio i ime nasljednika – Igor Lukšić.

Potom se požalio na navodne insinuacije o motivima ostavke i, kako je rekao, neadekvatna poređenja sa sličnim gestom nekadašnjeg hrvatskog premijera Iva Sanadera: „Odlazim čiste savjesti i uzdignuta čela, zadovoljan onim što sam sa mojim timom uradio”, pohvalio se Đukanović pred TV kamerama.

I Sanader je, doduše, već sjutradan odgovarajući kao pritvorenik na pitanja koruških parlamentaraca o svojoj ulozi u aferi Hipo banka poručio: ,,Savjest mi je čista”. Usput da pomenemo, prvo pitanje koje su Sanaderu postavili Austrijanci bilo je vezano za njegov prošlogodišnji odlazak sa mjesta premijera i predsjednika vladajućeg HDZ-a.

GOSPODAR BEZ OBAVEZE: Tek, slučaj Đukanović i slučaj Sanader liče. Doskorašnji crnogorski premijer nije ponovio grešku kolege iz Zagreba. Za razliku od Sanadera, Đukanović je odlučio da „makar još dvije godine” zadrži dizgine kojim se upravlja vladajućom partijom. To, faktički, znači i svim najvažnijim političkim i ekonomskim procesima u Crnoj Gori. I za to će biti odgovoran isključivo sudu svoje partije. I, eventualno, parterima iz privatnih biznisa.

Sjetimo se, samo, kako je malo nedostajalo nekadašnjem predsjedniku DPS Momiru Bulatoviću 2007. godine da sa te pozicije zagospodari Crnom Gorom, iako su protiv njega bili: premijer Đukanović, njegova vlada, skupštinska većina, policija i tužilačko-pravosudni aparat i tzv. međunarodni faktor… Većinu tih poluga danas kontroliše – Milo Đukanović lično. Očuvanje partijskog prvenstva važno je kao zalog da će takvo stanje potrajati.

O aktuelnim odnosima unutar vladajuće koalicije dovoljno govori vijest o ostavci potpredsjednika Vlade Svetozara Marovića. Jedva zabilježena o domaćim medijima, kao privezak glavnih vijesti o promjenama na premijerskom tronu. Marović je, svjestan pripadajuće pozicije, jednoj stranoj novinskoj agenciji saopštio da je ostavka njegova „lična odluka koju je ranije najavio”. Što je nama u Crnoj Gori promaklo, valjda pod utiskom njegove nedavne izjave da neće otići skupa sa Đukanovićem pošto „ne voli ni odlaske, ni pakete”. Sada će, slobodan tereta državnih funkcija, na miru čekati odluku Ranke Čarapić o slučaju Zavala. Ako u međuvremenu ne izblijedi sjećanje na vrijeme kada se i Svetozar Marović, skupa sa Đukanovićem (i izgleda jednako uspješno) odmarao od državnih funkcija baveći se vlastitim biznisima.

Vratimo se predsjedniku vladajuće partije – Milu Đukanoviću i njegovom snu. „Ja sam ekonomista i nadam se da ću u budućnosti ostvariti svoj senzibilitet za biznis”, hvalio se pred đacima 2003. godine. Već tada, to je bila jedina starosna grupa kojoj je dvadesetogodišnji gospodar Crne Gore mogao prodati priču o svojim ekonomskim uspjesima. Ako izuzmemo razne tranzite. Đukanović se i u privatnom biznisu pokazao jednako neuspješnim. Otud javni i tajni apeli da država nađe način i pomogne njegovom Univerzitetu i Prvoj banci.

Suštinsko pitanje glasi: koliko će Crnu Goru koštati povratak među biznismene čovjeka koji, istovremeno, kontroliše: vladajuću partiju, Vladu, Skupštinu, Vrhovni sud, Državno tužilaštvo, Centralnu i Prvu banku, Agenciju za sprječavanje pranja novca i Komisiju za sprječavanje konflikta interesa, ANB, Upravu policije i Poresku upravu…

JADI MLADOG PREMIJERA: Djeleći sa javnošću impresije o vlastitoj veličini Đukanović je, u utorak, pomenuo kako mu se čini „da je za ove dvije decenije Crna Gora preskočila vjekove”. Ako vam ovo liči na neskromno samohvalisanje, onda nijeste pročitali ono što je, sjutradan, u Pobjedi o Milu Đukanoviću zapisao Blagota Mitrić – profesor, doktor, akademik… „Ne samo što mu je Bog dao državno – političku harizmu, koja je preporodila Crnu Goru, već ga je i priroda obdarila zavidnim oratorstvom, fenomenalnom političkom pragmatičnošću i, što ne reći, rijetkim izdankom prave crnogorske muške ljepote”, kiti Mitrić sa suzom u oku.

Nazdravlje Đukanoviću i ožalošćenom Mitriću, činjenice nijesu saglasne njihovim utiscima. Može se, na primjer, Đukanoviću priviđati sve i svašta, ali ekonomski pokazatelji Crne Gore pod njegovom vlašću gori su, ili jedva jednaki sa onima s početka posljednje decenije prošlog vijeka.

Bruto društveni proizvod, prosječna plata, broj zapošljenih… Sve ove brojke su na približno istom nivou kao i 1990. godine. Jednako, nakon svih tenderskih, berzanskih, vaučerskih, burazerskih i inih privatizacija i pljački danas iz crnogorskog budžeta platu i penziju prima više ljudi nego što je to bilo prije 20 godina. Ali, danas i KAP i Željezara platu, kada je primaju, primaju iz državnog budžeta. Ili na njegov račun.

Posljednje, uostalom, što je Đukanović kao premijer uradio pred televizijskim kamerama bilo je presijecanje crvene trake i otvaranje još nezavršenog puta Risan – Žabljak. Simbolično, i sasvim u duhu njegovih 20 godina u kojima su interesi moćnih bili važniji od svih pravila i zakona.

Na oproštajnoj konferenciji za štampu pobrajao je renovirane domove zdravlja i škole sagrađene tuđim parama (što nije pominjao) ali ne i ono što je obaćavao prije tri-četiri godine kada se prvi put opraštao sa državnom funkcijom i na nju vraćao: zemlju bez nezapošljenih, pristojnu zaradu, auto put, marine, luke i pruge, milijarde uložene na prestižnim lokacijama na Crnogorskom primorju.

Bivši premijer više ne pominje ni berzanske milionere ni budvanske investitore u nekretnine, ni prebogate kupce iz Rusije i Britanije spremne da basnoslovno plate svoje parče zemlje u Crnoj Gori. Kao što ne pominje ni svoju Prvu banku koja preživljava zahvaljujući novcu iz državnog budžeta, ni poreske olakšice i carinske kredite koje je njegovim poznanicima i prijateljima velikodušno dijelio ministar finansija – budući premijer.

OBEĆANJE LUDOM RADOVANJE: Za letimičan pregled Đukanovićevih obećanja malo bi bila dva-tri toma knjiga. Samo autoput bi zauzeo stotine stranica. Njegova izgradnja, objašnjavao je, nema alternativu. Uoči prvih izbora u nezavisnoj državi otvorena je dionica puta od Kolašina do Mateševa, kao ,,prvi korak moderne sjeverne magistrale”. Sjećate li se: ,,Ovo je samo nastavak crnogorske državne priče kada su putevi u pitanju. Priče koja se ne provjerava, već kojom se putuje”. Doputovali smo do u Gornje Mrke. I tamo zaglavili, evo drugu godinu.

A Đukanović nam, još jednom, obećava. Ovaj put kaže da je našao pravog kandidata za svog nasljednika. Uz argument: ja sam bio još mlađi od Igora Lukšića kada sam postao premijer.

Zbog budućnosti ove zemlje valjalo bi da se tu završi svaka sličnost između bivšeg i budućeg premijera Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ 

HRONOLOGIJA NAJAVLJENE OSTAVKE
Vašington, Brisel, kriminal i ostalo

Nije bilo pritisaka Brisela na Mila Đukanovića, izjavio je Štefan File komesar Evropske unije za proširenje, dan nakon što je naš premijer obavijestio naciju da odlazi iz Vlade. Đukanović je tokom oproštajne konferencije govorio da je ostavka lični čin, da su poređenja sa sudbinom Iva Sanadera i priče o pritiscima Zapada da napusti državnu poziciju, samo konstrukcije krvožednih medija.

Može biti, ali da poređamo činjenice. Stub Đukanovićeve vlasti bila je podrška sa strane. Čvrsta ruka Slobodana Miloševića dovela ga je na vlast 1990. Sukob sa političkim ocem 1997/98. preživio je zahvaljujući Vašingtonu i Briselu.

Kasnije je izdržao udare duvanske i afere SČ. Početkom dvijehiljaditih je na trenutak izgledalo da gubi podršku Amerike, zbog uloge ambasadora Viljema Montgomerija u slučaju Nacional. Činilo se da ga napuštaju i Britanci, čiji je ambasador Čarls Kroford isticao da je glavni problem Crne Gore organizovani kriminal, šverc i korupcija.

Đukanović je poslije pada Miloševića, ušao i u sukobe sa Briselom, oko obnavljanja crnogorske nezavisnosti i referenduma. Umalo na izborima nije izgubio vlast. Sa svega procenat, dva pobijedio je snage za zajednicu. Odgodio je rješavanje državnog pitanja, pristao na privremeni labavi savez sa Srbijom i sklopio primirje sa Zapadom.

Poslije izglasavanja nezavisnosti 2006. godine, Đukanović je na spoljnopolitičkom planu vukao poteze u potpunom saglasju sa Vašingtonom. Crna Gora ulazi u Partnerstvo za mir, a uprkos protivljenju Brisela potpisuje sa Amerikom sporazum o prihvatanju kontroverznog zakona o neizručivanju američkih vojnika Međunarodnom sudu za ratne zločine. Podgorica priznaje Kosovo i šalje prve trupe u Avganistan.

Uporedo, napreduju integracije u EU. Premijer Željko Šturanović u oktobru 2007. potpisuje Sporazum o stabiliziciji, Đukanović predaje aplikaciju, a nedavno dolazi i status kandidata.

Ipak, i pored intenzivnih veza sa SAD, prva informacija o Đukanovićevom napuštanju Vlade dolazi upravo odatle. I to 2009, pola godine nakon pobjede vladajuće koalicije na vanrednim martovskim izborima i manje od godinu nakon dolaska Baraka Obame na čelo Amerike. (Đukanović je u predsjedničkoj utrci podržavao Obaminog republikanskog protivnika Džona Mek Kejna, koji je boravio u Crnoj Gori na jahti Đukanovićevog ruskog partnera Olega Deripaske).

U septembru 2009. podgorički dnevnik Dan objavio je navodni zapisnik američke strane sa njujorškog sastanka Mila Đukanovića sa Džejmsom Stajnbergom, zamjenikom državne sekretarke Hilari Klinton. „Nakon što bude siguran da je pristupanje EU na stabilnom kursu, da ekonomija u Crnoj Gori napreduje i da je na pravom putu, nadajući se, u roku od godinu dana, on (Đukanović) planira da napusti funkciju premijera”, pisalo je prema navodima Dana u zapisniku sa sastanka. U istom dokumentu navodi se i da je Stajnberg izrazio Đukanoviću zabrinutost SAD zbog tretmana novinara i zloupotrebe suda u donošenju presuda medijima. Ali i zbog dovođenja u vezu ,,zvaničnika na visokom nivou” sa organizovanim kriminalom i korupcijom.

Ambasada SAD u Podgorici demantovala je autentičnost zapisnika. DPS je negirala tvrdnje o Đukanovićevom o povlačenju. Ali, samo nekoliko sedmica kasnije u intervjuu Rojtersu, crnogorski je premijer najavio odlazak sa državne pozicije. Poslije toga sreo se u Americi sa Hilari Klinton.

Do sastanka Đukanović-Stajnberg došlo u jeku združene akcije policija SAD, Italije i Srbije, oko presijecanja šverca kokaina iz Latinske Amerike u Evropu, koji je vodio klan Pljevljaka Darka Šarića. U oktobru 2009. zaplijenjeno je preko dvije tone kokaina, najviše zahvaljujući akcijama američke DEA, koja je godinama pratila grupu Darka Šarića. Krajem prošle godine srpsko tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv Šarića i saradnika.

Prema tvrdnjama italijanskog tužioca kokainski klan koristio je infrastrukturu stvorenu tokom šverca cigareta između dvije obale Jadrana devedesetih. Premijer Milo Đukanović je od tužilaštva u Bariju bio osumnjičen kao šef organizovane mafijaške skupine, koja je švercovala cigarete devedesetih. Đukanovića je od procesa spasio imunitet. Njegov je slučaj arhiviran, ali se italijansko pravosuđe još bavi premijerovim prijateljima, među kojima su Veselin Barović, Branislav Mićunović i Stanko Subotić Cane.

Đukanović je prošle godine imao nevolje i zbog dva procesa koja se vode u regionu. Jedan, u Beogradu, protiv Stanka Subotića Caneta. Drugi, u Zagrebu, za ubistvo Iva Pukanića i Nika Franića. Đukanovićev kum i insajder, Ratko Knežević, kao svjedok u zagrebačkom procesu direktno je optužio duvanski kartel – Đukanovića i Subotića, za Pukanićevo ubistvo, čiji je Nacional otvorio aferu šverca cigareta. Sam Pukanić bio je svjedok tužilaštva u Bariju.

Još u decembru prošle godine, špekulisalo se da će Đukanović čim Crna Gora bude dobila status kandidata, morati da napusti funkciju, jer je to dio paketa Zapada. Ma šta da File danas govori, Brisel nije skrivao da će se Crna Gora bez dugogodišnjeg premijera lakše integrisati. Sedam evropskih ulova za otvaranje pregovora, nijesu ništa drugo do demontiranje sistema korupcije i organizovanog kriminala na kome počiva Đukanovićeva moć.

Stvarno, možda su sve ovo samo konstrukcije krvožednih novinara. Vođa je umoran, zato ide. I treba mu odati priznanje: otići dobrovoljno sa hipotekama od Dubrovnika do Šarića, od KAP-a do Prve velika je hrabrost. Uporedite sa tim Sanaderove grijehove, izgledaju kao dječja igra.

Milka TADIĆ- MIJOVIĆ