Budući pregovarači još uvijek tvrde pazar. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti upravo njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Jer ovdje, bez kompromisa, nikome nema pomoći
Gore sluge lošeg gospodara
Pet dana pošto su u Zeti obavili spektakularan posao, privodeći penzionisanu učiteljicu kojoj su, prethodno, rasturuli kuću, iz crnogorske policije su javili kako od sjutra neće obezbjeđivati litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. “Policija je donijela odluku da u narednom periodu neće obezbjeđivati litije, a svu odgovornost za eventualne incidente i narušavanje reda i mira na ulicama u gradovima naše države snosiće organizatori”, navodi se u saopštenju Uprave policije (UP) koje je u srijedu poslijepodne, mnogima, zvučalo kao obavijest o izvršenom puču.
Vrh crnogorske policije predvođen direktorom UP Veselinom Veljovićem izrečenim naumom samo je potvrdio uvjrenje da oni ne služe državi i narodu nego gospodaru. Milu Đukanoviću. I da su, vjerno služeči, spremni da krše sve važeće propise. Zakon o unutrašnjim poslovima ne ostavlja prostor za samoopredjeljenje: policije je dužna (član 10 Pojam i vrste policijskih poslova) da zaštiti bezbjednost građana i Ustavom utvrđenih sloboda i prava (stav 1), odnosno, (stav 6) da obezbjeđuje javna okupljanja visokog bezbjednosnog rizika. Umjesto toga Veljović i njegovi potčinjeni saopštavaju kako nemaju vremena da obezbjeđuju litije pošto „cijene da kriminogene strukture mogu iskoristiti zauzetost policije…“. Loš vic? Ne.
Satima smo čekali da se neko iz Vlade oglasi i saopšti kako su hakeri preuzeli sajt Vlade, MUP-a i UP i poslali lažno saopštenje. Ništa. Nadali smo se informaciji da je ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić zatražio od premijera Duška Markovića da smijeni odmetnutog direktora UP. Ništa. Najveći optimisti su svako malo pretraživali i sajt tužilaštva, očekujući informaciju da su autori pučističkog saoštenja pozvani na saslušanje zbog mogućeg izvršenja krivičnog djela izazivanje panike i nereda. Niko i ništa.
Država je duže od 12 sati bila neopravdano odsutna iz sopstvenog pravnog sistema, da bi u četvrtak ujutru stiglo novo saopštenje: „Uprava policije će u skladu sa zakonom i precizno definisanim procedurama nastaviti sa obezbjeđivanjem litija uz insistiranje na potpunom poštovanju jasnih obaveza i procedura i pojačanoj odgovornosti organizatora”.
Šta se dešavalo u međuvremenu, nagađamo.
Od direktora UP možemo čuti kako „Crna Gora nikada nije zasnivala svoje istorijsko trajanje i postojanje na kultu Nemanjića i kultu Svetosavlja“. Ali nema riječi o presretnutom i objelodanjenom razgovoru njegovog pomoćnika Zorana Lazovića i njegovog saradnika i prijatelja Duška Golubovića. Ko to prisluškuje njegove najbliže saradnike? I zašto oni pričaju to što pričaju?
“A da lože, dako se malo dohvate rakije i vina, ako i ko ih j..e, mogu k…c da puše“, saopštava svom starom drugaru Lazović, šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, promišljajući o predstojećem nalaganju badnjaka na Cetinju (razgovor je, izgleda, vođen početkom godine): „A dobro, bićemo spremni da dobiju i jedni i drugi po g…ci ako budu pravili…“.
Razgovor koji je Veljović tako rado prećutao, uglavnom, predstavlja svojevrstnu policijsku razradu, ideje „o ujedinjenju podijeljenog pravoslavnog bića“ koja je svoje mjesto našla i u ekspozeu premijera Markovića. A koju on ponavlja i ovih dana, makar u trenucima kada predstavnike Mitropolije crnogorsko-primorske predvođene Amfilohijem Radovićem poziva na dijalog i dogovor „zarad dobra Crne Gore i njenih građana”.
Premijer i mitropolit su razmijenili pozive za razgovor i iskazali spremnost da u njima učestvuju. Još samo da se dogovore kad će, ko i o čemu razgovarati i pregovarati. U pismu koje je Marković uputio Mitropoliji stoji spremnost „da još jednom zajednički sagledamo najbolja rješenja za primjenu čl. 62-64 Zakona o slobodi vjeroispovijesti…“. Predstavnici Srpske crkve u Crnoj Gori od pregovora ne bježe, ali je iz njihovih izjava za sada teško precizno zaključiti o čemu bi oni bili spremni da pregovaraju. I kada.
„Pregovora može biti tek kad se Zakon povuče“, saopštio je u nedjelju veče, iz Podgorice, arhijerejski namjesnik za Boku, protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić. Bez objašnjenja o čemu bi se tada razgovaralo. Sama po sebi je zanimljiva odluka Mitropolije da tu liturgiju, inače jedan od najposjećenijih skupova održanih u Crnoj Gori, predvodi baš Krivokapić. Uz mitropolita Amfilohija, jedan od najglasnijih i najdosljednijih negatora prava na postojanje Crne Gore i Crnogoraca unutar ovdašnjeg krila SPC.
„Prije 100 godina svaki Bokelj od Debelog brijega do Spiča znao je da nije Crnogorac, a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“, saopštio nam je svoje poimanje našeg svijeta Momčilo Krivokapić tokom obilježavanja stote godišnjice oslobođenja i ujedinjenja dvije kraljevine. „Vremena su se promijenila. Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki stanovnici Boke se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, ali sve dok ne mrze one koji se izjašnjavaju kao Srbi, to je podnošljivo, jer je to, ipak, lična stvar koja se može objasniti prihvatanjem komunističke mantre o postojanju crnogorske nacije”.
Krivokapić se (po)javio i nakon usvajanja spornog Zakona kada vjernicima uputio poruku da nema opuštanja i popuštanja: „Za sad samo ćemo se moliti Bogu, ali ako treba borićemo se kao naši preci, malo drugačije“.
Koliko je Krivokapićeva mantra propraćena sa za sada i ako treba u suprotnosti sa, recimo, svim onim što ovih dana pripovijeda rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović? Pozivajući Crnogorce i Srbe na toleranciju i razumijevanje. Da li ta raznovrsnost kazuje da bi se i unutar Mitropolije, kao i unutar DPS, mogli naći različiti stavovi o tome šta je minimum ispod koga se ne smije ići u predstojećim pregovorima.
Iako demonstriraju snagu, i Đukanović i Amfilohije su ranjivi u ovom odmjeravanju snaga. Prvi put nakon 1998. Đukanović strahuje za bespogovornu lojalnost unutar sistema. Na protestnim litijama protiv zakona koji je donijela vlada DPS- a, pojavljuju članovi te pratije. Mtropolit za sada nema (vidljiv) problem sa neposlušnošću u sopstvenim redovima. Njegova najveća briga je šta da radi sa okupljanjima ukoliko, odnosno kada ona od litija „za odbranu svetinja“, prerastu u političke proteste. Nije tajna da baš to očekuje dobar dio njegovih sljedbenika. Ako prepusti da tu akciju predvodi političko krilo boraca za srpsku stvar u Crnoj Gori, iskustvo uči, to garantuje poraz. Ako on ostane na čelu pokreta i pošto poprimi operativno politički karakter, to neminovno mijenja pravila igre. Ulaskom u arenu sve postaje podložno preispitaivanju – od finansija do (političkih) biografija. U toj priči, Đukanović i Radović nemaju nikoga ko im liči više nego što su oni nalik jedan drugome.
Pažljivo birajući naredne poteze, budući pregovarači još tvrde pozicije. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Ovdje bez kompromisa pomoći nema ni jednima ni drugima. Ni svima nama.
Sve da popovi i policajci i u buduće očuvaju (uslovan) red i mir na ovdašnjim ulicama, mi ćemo živjeti u mikrosvijetu u kome je sasvim normalno da se Vladimir Gojković, proslavljeni reprezentativac i selektor reprezentacije koja je upravo donijela medalju sa Evropskog prvenstva pravda zbog toga što je po povratku kući otišao u crkvu. Dok ga najglasnije napadaju oni koji se svim silama trude da u DPS upišu svakog mladića i djevojku koji u dresu reprezentacije postignu rezultat vrijedan pažnje. I da to pred kamerama lojalnih tv stanica prikažu kao još jedan veliki uspjeh mudrog rukovodstva.
Ni predsjednik Đukanović nije našao za shodno da u dvosatnom razgovoru na javnom servisu makar jednom rečenicom stane u odbranu prava na slobodno (ne)iskazivanje vjerskih osjećanja čovjeka koji mu je koji dan ranije bio gost. Umjesto toga je javnost ubjeđivao kako ga oponenti napadaju zato što ga „prepoznaju kao jednu od markantnih brana penetraciji anticrnogorskih interesa“. A ne zbog bezbroj znanih i neznanih afera – švercerskih, privatizacionih, koruptivnih.
Nije te večeri markantna brana crnogorskih interesa prozborila ni jedne riječi o svom privatnom putovanju u Majami. Po svoj prilici o našem trošku. U danima dok je Crna Gora još vagala da li će nam Vladino insisitiranje na brzopoteznom usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti donijeti sukobe ili samo proteste. Kad je stvar legla, predsjednik se vratio kući i evo proziva sve one koji nijesu slijepo odani njemu i njegovoj viziji ove države. Ukoliko ste prihvatili da budete dio vlasti, ustvrdio je Đukanović „onda ste u obavezi da to prepoznajete i da se u skladu sa svojim ovlašćenjima dodatno angažujete u odbrani crnogorskih interesa“. Pa se i požalio: „To se nedovoljno radi i to je pokazala ova situacija i potencirala potrebu potpunije koordinacije”.
Koliko sledećeg jutra, u Pobjedi je osvanuo feljton u najavi: IZA KULISA: Drugo lice protestnih litija Srpske pravoslavne crkve. Probrani članovi CANU i DANU stali su na grudobran. „Bio bih slobodan da taj intervju nazovem crnogorskim manifestom na putu za crnogorsku budućnost i slobodu“, ocijenio je akademik Čedomir Bogićević. I Veselin Veljović je odlučio da zaboravi kako je početkom mjeseca na svom tviter nalogu zahvalo Mitropoliji crnogorsko-primorskoj na doprinosu da okupljanja građana i litije proteknu bez incidenata. Pa je odlučio da otkaže saradnju. Dok,opet, odnekud nije drugačije naređeno.
Da li smo tako sačuvali Crnu Goru – slobodnu i pravednu zemlju svih njenih građana? Ili bi se moglo pokazati kako su Đukanović, njegovi saučesnici, i njihove afere, uz upornost sa kojom institucije odbijaju da se sa njima uhvate u koštac, izvele na litije makar onoliko ljudi koliko i svi opozicioni lideri.
Tek ćemo vidjeti koliko će Crnu Goru koštati to što su predstavnici njenih najvažnijih institucija istovremeno i simboli nepotizma, korupcije i kriminala. Spremni da se, kad zatreba, kao iza taoca, zaklone iza Crne Gore i njenih građana.
Na prekretnici smo. Pred nama su pregovori starih znanaca, ili izgovori kako bi se još više rasplamsale strasti. Sve dotle dok se čitav politički i društveni život ne svede na pitanje: Za Mila ili Amfilohija? To bi bio dokaz da iz 1997. Godine, kad su se dijelili Đuković i Bulatović, ništa nijesmo naučili. I bio bi to još jedan poraz Crne Gore.
STRANE DIPLOMATE I MEDIJI O DEŠAVANJIMA U CRNOJ GORI:
Dijalogom do rješenja
Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i protesti koji su slijedili pod okriljem Mitropolije crnogorsko-primorske, izazvali su brojne, često suprotne, reakcije. To se vidi i po istupima diplomata i pisanju stranih medija.
Ambasadorka Velike Britanije u Crnoj Gori, Alison Kemp poziva na dijalog i komentariše odluku čelnika policije da više ne obezbjeđuju litije u crnogorskim gradovima: ,,Svaka država je dužna da osigura bezbjednost svojih građana i da zaštiti njihova osnovna prava. Crna Gora ima potrebu da nađe ravnotežu između rada policije na obezbjeđivanju javne sigurnosti, sa jedne strane, i zaštite osnovnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja i okupljanja, sa druge“, kazala je Kemp za RTCG.
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira dešavanja na Bliskom Istoku i Balkanu. Povodom prihvatanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori IFIMES je objavio analizu pod nazivom „Crna Gora 2020: Hoće li Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?“. U toj analizi piše: ,,Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal Đukanović je izgubio podršku i uticaj koji je imao u regionu. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije neophodan činilac na Balkanu. Zbog toga je odlučio da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantuje stabilnost u regionu”.
Povodom novonastalih tenzija oglasio se i Stejt department: ,,Sjedinjene Američke Države (SAD) pozivaju sve strane da pokažu uzdržanost i izbjegnu bilo kakve akcije koje mogu da dovedu do jačanja napetosti ili nasilne akcije i da vode konstruktivan dijalog o tom osjetljivom pitanju. SAD poštuju pravo svih suverenih zemalja da usvajaju i primjenjuju zakone usklađene sa demokratskim normama i bez stranog miješanja i snažno podržavaju osnovne slobode, kao što su sloboda govora, udruživanja i okupljanja i prava pojedinaca da mirnim putem izražavaju svoju slobodu vjere ili ubjeđenja”.
Na portalu RT, koji se ranije nazivao Raša Tudej (Rusija danas), oglasio se Nebojša Malić, novinar srpsko-američkog porijeka. U svom članku, pod nazivom ,,Nije ugnjetavanje ako to radi “prozapadni demokrata” on piše: ,,Usvajanje zakona o vjerskoj slobodi koji otvara vrata progonu određene vjere obično bi se posmatralo kao zastrašujuće kršenje ljudskih prava, ali kada se to učini pravoslavnim Srbima u Crnoj Gori, Zapadu ne smeta. Ako se Srbi nastave opirati, Đukanović će ponovo besjediti o agresiji iz Srbije i možda čak optužiti Rusiju za podsticanje državnog udara, kao što je to učinio u februaru 2017. To je već ispričana priča”.
Autor teksta insistira na tome da je Zapad ignorisao kriznu situaciju u Crnoj Gori: ,,Premijer Velike Britanije Boris Džonson nedavno je izjavio da će se London suprotstaviti progonu hrišćana. Da li je bilo reakcije od Ministarstva spoljnih poslova? Naravno da ne. Isto je i sa Stejt Departmentom i američkom Komisijom za međunarodnu vjersku slobodu, koja je nedavno uspjela da ujedini Indiju i Pakistan. O Crnoj Gori, međutim, ni riječi”. Ipak, osim srpskih i (pro)ruskih medija, izvještači u regioni su, uglavnom, stali na stranu crnogorske Vlade i Đukanovića, ne krijući strah od buđenja velikosrpskog pokreta.
O kontroverzama koje je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti pišu i albanski mediji. Novinar Shaban Murati za Albanian Daily News piše: ,,Sa nezavisnošću Crne Gore Srbija je izgubila moć eksplotacije i političku kontrolu nad svojom kolonijalnom provincijom. Vojnu moć nad Crnom Gorom izgubila je njenim priključenjem u NATO 2017. godine. Jedini instrument koji joj je preostao da održi svoj uticaj u Crnoj Gori jeste SPC, koja je uzurpirala suvereno duhovno usmjerenje Crnogoraca. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti propisano je da vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore moraju da imaju pisane dokaze o o pravu svojine nad vjerskim objektima do 1. decembra 1918. godine. Bijes srpskih uzurpatora leži u tome što ne posjeduju nijedan dokument koji potvrđuje njihovo vlasništvo do 1918. godine, tačnije do onda kada je Srbija okupirala Crnu Goru”.
Oglasio se i nekadašnji ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac izjavom za BBC na srpskom: ,,Ovakva vrsta pitanja obično se poteže u vrijeme predizbornih kampanja i ima dnevnopolitičku svrhu, a ne treba izgubiti iz vida da je to i dio šire identitetske priče – državnog projekta razdvajanja srpskog od crnogorskog identiteta. Te teme se koriste u predizbornom periodu kako u prvom planu ne bi bile socijalne teme, pitanja korupcije i kriminala. Koristi imaju oni koji politički kapitalizuju takvu borbu”.
Šef Delegacije Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Aivo Orav smatra da je EU svoj stav o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti iznijela još 19. decembra. Tada je Peter Stano, glavni portparol EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku, izjavio: ,,EU je dosljedno ohrabrivala sve političke aktere u Crnoj Gori da preuzmu odgovornost za vraćanje političke debate u Skupštinu. Regulisanje vjerskih zajednica nacionalna je nadležnost, ali to pitanje treba urediti na inkluzivan način, koji okuplja zainteresovane strane i u skladu je sa međunarodnin i evropskim standardima o ljudskim pravima, a posebno u skladu sa preporukama Venecijanske komisije”.
Preovladava, uglavnom, mišljenje da će mitropolit Amfilohije i Milo Đukanović pronaći kompromis, da li putem sudskih presuda ili direktnom nagodbom Vlade i MCP.
Andrea JELIĆ
NOVAK ADŽIĆ:
Amfilohije Radović veličao Dražu Mihailovića
Nesporno je da je glavni vođa sadašnjih “litija i molebana”, odnosno, klero-političkih protesta u Crnoj Gori mitropolit Amfilohije Radović sljedbenik ravnogorske četničke velikosrpske i anticrnogorske ideologije i politike, navodi istoričar i pravnik Novak Adžić. To, precizira Adžić, potvrđuju i Amfilohijeve riječi kojima on „čini apoteozu i panegirik“ Draži Mihailoviću.
Adžić citira dio predavanju koje je mitropolit MCP održao na tribini srpskog “sabora” i ultradesnog pokreta “Dveri”, na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 11. decembra 2003. godine, uoči 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka: „Naša istorija utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskoga vladara-mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posečena, ugrađena u temelje, u biće srpskoga naroda. Druga glava, zlatna glava, kao što je naziva pjesnik, koja je sijala iz izvora, jeste glava velikog mučenika kosovskog Lazara, ugrađena u biće, u temelje srpskoga naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelje ovog naroda, to je glava posečena u Radovanjskom Lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samožrtvene ljubavi Svetog Petra Cetinjskog. I dodajem još jednu glavu, o kojoj će biti priče u budućim pokoljenjima, to je glava vožda Draže Mihailovića.“
Rehabilitacija šovinističke, zlikovačke, kolaboracionističke, četničke ideologije iz drugog svjetskog rata, za dr Amfilohija Radovića bila je svojevrsna politička i crkvena “misija” i pasija, kojoj je revnosno bio predan, zaključuje Adžić.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice