Povežite se sa nama

OKO NAS

PREDUZETNICI KOJI SU DOŠLI U KOLAŠIN I USPJELI: Vide mogućnosti umjesto prepreka

Objavljeno prije

na

U zastrašujućim statističkim podacima, prema kojim na stotine Kolašinca godišnje napusti svoj grad, ostanu neprimijećeni oni, drugačiji primjeri. Nekolicina poslovnih ljudi i zanatlija doselili su u ovaj sjeverni gradić i uspjeli da ga za kratko vrijeme promijene na bolje. Došli su iz drugih gradova , država, pa i kontinenata, vjerujući da će u toj varoši uspjeti da vode uspješne poslove i srećno žive. Nijesu se, pričaju, pokajali. I neće odustati.

Svi oni kažu da vjeruju u Kolašin, bez obzira što realno posmatraju i poslovni ambijent i druge uslove koji su ih dočekali na sjeveru Crne Gore. Smatraju da je više mogućnosti od prepreka i da je to prednost ovog malog grada na sjeveru. Svojim primjerima, ističu, žele da ohrabre i mještane na sličan stav i više preduzetničkog duha. Takođe, cilj im je i da ohrabre i pruže podršku onima koji ne žele da odlaze iz grada.

Pred novogodišnje praznike Jasmina Salihović, uspješna poslovna žena iz Švajcarske, odlučila je da će veći dio godine sa porodicom živjeti u Kolašinu. I da će vještine „vlasnice najvećeg virtuelnog švajcarskog hotela” primijeniti i u Kolašinu. Ta mlada žena i majka troje djece, veliki uspjeh postigla je sama na švajcarskom tržištu nekretnina.

„Vjerujem da mogu u ovom gradiću da budem srećna i uspješna. Mislim da ljudi koji ovdje žive često zaborave koje ih bogastvo okružuje i koje sve mogućnosti imaju. Naučena sam da tražim bolju stranu u svemu, a u Kolašinu mi to nije teško. Imam na umu nekoliko poslovnih projekata od kojih će koristi imati i Kolašinci i ja. Za sada uspijevamo da nađemo zajednički jezik, a ne sumnjama da će drugačije biti i narednih godina”, priča ona za Monitor.

Namjera joj je da pomogne, prije svih, ženama da započnu svoje poslove i da afirmiše ručnu radinost sjevera Crne Gore. Planira i da se bavi izgradnjom i iznajmljivanjem kuća za odmor, što je već radila u Švajcarskoj. Prvi projekat, Božićni bazar, koji je, kako kaže, poklonila svojim novim sugrađanima, dobio je odlične ocjene i od turista i od onih koji su na njemu besplatno izlagali. U suvenirnici, koja će uskoro biti otvorena, takođe nudiće dio autentičnih proizvoda kolašinskog kraja.

Slično njoj, u Kolašin su prije nekoliko godina došli i uložili kapital Vlado Rubežić i njegova supruga Jelica Simić. Za samo par godina njihovo preduzeće Kolašin Energy postalo je vrlo poznato na sjeveru Crne Gore. Novac uložen u proizvodne programe Rubežić je zaradio tokom minulih decenija u Bocvani. I pored toga što na desetine Kolašinca živi od prodaje drva za ogrjev, niko se, prije Rubežića, nije sjetio da bukovinu prodaje u cjepanicama, složenu i praktično upakovanu. Ta dobro osmišljena poslovna ideja pokazala se vrlo održivom. Do sada je u toj firmi posao i stalna solidna primanja našlo dvadesetak Rubežićevih sugrađana, ali njegovi poslovni planovi su mnogo ambiciozniji. Računa da će u Kolašin Energy ubrzo raditi još na desetine Kolašinca. U najsavremeniju opremu supružnici Rubežići su do sada uložili na stotine hiljada eura.

I oni vjeruju u mogućnosti koje pruža Kolašin. Zadovoljstvo im je što su dio kapitala zarađenog u bijelom svijetu vratili u ,,rodni Vladov grad”. Očekuju da će poslovi koje planiraju donijeti mnogo koristi mještanima.

Firma Kolašin energy je u međuvremenu postala vlasnik kompletna imovine FAK-a, najavili su da će u narednom periodu uložiti oko 350.000 eura u zapuštene proizvodne pogone koje su kupili. Proizvodne hale FAK- a su runinirane i biće im potrebna detaljna rekonstrukcija, a cilj novog vlasnika je da stvori uslove za postavljanje novih proizvodnih linija.

Otvaranje zanatske radnje u Kolašinu, varoši iz koje se minulih godina, uglavnom, odlazilo, je, tvrdi obućar Lazar Kuč, hrabrost i poslovni rizik. Prije njega godinama niko se nije odazivao na pozive lokalnih vlasti, koja je nudila svakom ko odluči da popravlja obuću Kolašincima, besplatan poslovni prostor. Kuč, priznaje, da se nadao mnogo boljim uslovima, ali i tvrdi da neće odustati.

„Pošto sam znao da u Kolašinu nema obućara, riješio sam da taj posao ja počnem. Ranije sam se bavio nečim drugim, a u ovom gradu sam, priznajem, zatekao znatno drugačiju situaciju, od onog što sam ja planirao. Ovdje sam boravio samo tokom ljeta, pa mi se činilo da je mnogo više ljudi, pa i prilike da se zaradi. Sada sam već skeptičan u vezi sa svim”, priča on.

U međuvremenu se preselio iz Podgorice u Kolašin, a ponude svoje radnje značajno obogatio.

Kolašin je na samom početku 2018. godine dobio i prvog časovničara i zlatara poslije mnogo godina. Nebojša Abramović, koji je taj grad kao dječak napustio daleke 1974. Godine, vratio se i otvorio jednu od rijetkih zanatskih radnji u Kolašinu.

„Davnašnja želja mi je da se vratim Kolašinu i tu završim svoju karijeru. Rodio sam se ovdje i proveo dio djetinjstva. Zatekao sam drugačiji grad, sa drugačijim navikama i ljudima, ali pun sam vjere da je i u sadašnjem Kolašinu moguće da zanatlija radi i zaradi. Računam da ću imati mušterija, da će me iskustvo i reputacija starovarošanina, koji dolazi iz zanatske porodice, preporučiti”, kaže zlatar.

Nije Kolašin, kaže Abramović, ono što je bio 70-ih godina prošlog vijeka, ali ni on neće lako odustati. Ukoliko njegova očekivanja budu opravdana, zatvoriće i radnju u Beogradu, čiji je vlasnik već dugo. Njegov đed bio je kolašinski obućar, otac kafedžija, a od zanata se, kakva god da su vremena, kaže Abramović, može živjeti. Gdje god da je živio, ostao je vjeran svom zanatu, nije se „tražio”, ali ni „pronalazio” u drugim zanimanjima. Tri godine o satovima i nakitu učio je u Trsteniku od jednog starog majstora.

Bilo da ih je Kolašinu privukla nostalgija, prirodne ljepote ili poslovni interes, svi oni koji su započeli poslove u tom gradu tokom minulih nekoliko godina, kažu u lokalnoj upravi, značajna su pokretačka snaga.

„Pored toga, što sada imamo nekoliko zanatlija više, ili mogućnost za otvaranje novih radnih mjesta, ti preduzetnici mještanima mogu pokazati kako treba razmišljati i djelovati. Svi oni su donijeli u Kolašin više entuzijazma, sposobnosti da se suoče sa izgovorima, vještinu da prevaziđu ono što ih, eventualno, ovdje sputava. Lokalna uprava, svakako, nastojaće da im bude servis kakav očekuju”.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo