Predizborna kampanja za presjedničke izbore, toliko je kratka da joj se ne daju uhvatiti početak i kraj. Po dužini. Po sadržaju, većina stvari je manje-više očekivana. Većina kandidata kruži Crnom Gorom po predizbornim skupovima, predsjednik DPS-a se smiješi sa bilborda, na internetu ,,iskaču”, pored Đukanovića, Mladen Bojanić i Draginja Vuksanović. Sadržaj onoga što govore vrlo je predvidiv. Đukanović stoji na braniku Crne Gore, Bojanić govori o uspostavljanu pravne države, Draginja Vuksanović ukazuje na poharu Crne Gore, Hazbija Kalač upozorava na iseljavanje sa sjevera Crne Gore, Marko Milačić se obračunava sa NATO savezom, Vasilije Miličković se bori protiv partitokratije, Dobrilo Dedejić bi da se ujedini sa Srbijom.
DPS-ova mašina po internetu najozbiljnije konkurente svoga šefa naziva ,,berzanskim kurirom i ,,političkom kafe kuvaricom”, a šapat Udbe kroz svaki kapilar društva ubrizgava najjače koncentracije učenja da je Milo Đukanović svojim klimoglavom na kandidaturu, praktično, postao predsjednik Crne Gore. Fakat da je priča o lagodnoj pobjedi bez mnogo napora samo priča, potvrđuje kampanja u kojoj predsjednik DPS-a, hodi od grada do grada, obećava i prepada.
Nakon gomile magle od krupnih riječi, sveopšteg napretka, odbrane tekovina, opanjkavanja protivnika i ostalog, Đukanović, ipak, mora da pozove na mobilizaciju. ,,Nemojte ni slučajno da dozvolite sebi opuštenost da bilo ko pomisli da je posao završen”, kazao je na jednom od predizbornih skupova i precizirao da je u Crnoj Gori ,,sve, pa i politički ishodi, rezultanta malih razlika”.
Prosto je: na prošlim predsjedničkim izborima, 7. aprila 2013. kandidat DPS-a Filip Vujanović pobijedio je Miodraga Lekića za 7.651glas. Prema konačnim rezultatima: 161.940 odnosno 51,2 odsto, prema 154.289, to jest 48,8 procenata glasova. Glasalo je 63,9 odsto upisanih birača. U izbornoj noći i jedan i drugi kandidat proglasili su pobjedu. Preliminarni rezultati izbora objavljeni su tek sjutradan u 18:30.
Ti izbori se računaju u drastično pokradene. Iz Centralnog biračkog spiska, između tih i parlamentarnih izbora 2012. izbrisano je oko 14 hiljada birača. MANS je upozoravao na ogromne mućke sa biračkim spiskovima.
Pregledom biračkog materijala opozicija je ustanovila raznorazne načine pomoću kojih DPS strogo kontroliše sigurne glasove. Neko je dužan da umjesto zaokruživanjem, glasa crtanjem trougla ili kvadratića, olovka treba da bude određene boje, trista marifetluka. Uprkos tome, Vujanović je pobijedio u deset, Lekić u 11 crnogorskih opština.
Lekić je osvojio više glasova u najvećim cnogorskim gradovima Podgorici i Nikšiću. Pobijedio je i u Baru, Kotoru, Danilovgradu, Kolašinu, Mojkovcu, Pljevljima, Plužinama, Herceg Novom i Žabljaku. Vujanović je pobijedio u Bijelom Polju, na Cetinju, u Andrijevici, Budvi, Plavu, Rožajama, Šavniku, Tivtu, Ulcinju i Beranama. Zato Đukanović sad zaziva da se ne dozvoli ,,mobilizacija od strane opozicije”, koja birače ,,homogenizuje mržnjom prema nama i koja će biti povedena referendumskom logikom za i protiv vlasti”. I zato je za kandidata vlasti pobjeda u prvom krugu ultimativna potreba.
Drugi krug bi vodio direktno ka toj đavoljoj homogenizaciji. S lakoćom je Mladen Bojanić na pitanje da li bi u eventualnom drugom krugu podržao Draginju Vuksanović rekao – da.
Sad, niti je Đukanović – Vujanović, niti su Bojanić, Vuksanović i ostali – Miodrag Lekić. Biračko tijelo je, međutim, isto. Već decenijama pretežno zacementirano.
Od 1997. kada su bitku bili drugovi iz tek pocijepanog DPS-a, Momir Bulatović i Milo Đukanović, Crna Gora je podijeljena na one koji viču ,,Milo, lopove” i one koji se prave da vjeruju u Đukanovićevo objašnjenje da je to samo zato što je teže vikati ,,Milo, protivniče NATO integracija”. Usput, poražen u prvom, Đukanović je te izbore dobio u drugom krugu za oko pet i po hiljada glasova. Na glasanje je u drugom krugu izašlo preko četrdeset hiljada više ljudi nego u prvom.
Predsjedički kandidati uglavnom se jedni drugima ne miješaju u posao. Nema, sva je prilika ni potrebe, jer jedni drugima prirodno ne smetaju. Na drugoj strani je prirodni neprijatelj svih kandidata osim Mila Đukanovića: pitanje izlaznosti. Sad su već svi saglasni da je opoziciona ponuda ispala bolja nego što je prije samo nekoliko mjeseci iko mogao da pretpostavi. Ali, vremena je ostalo malo. Računice pokazuju da bi, uz izlaznost od oko 63 odsto sa prošlih predsjedničkih izbora, Đukanovićeva pobjeda, ukoliko se zbroje glasovi svih partija koje ga podržavaju, bila izvjesna.
I ptice znaju sve o disciplini DPS-ovih birača. O spiskovima po preduzećima, po centrima za socijalni rad, po partijskim ćelijama koje skupa čine famoznu bazu sigurnih glasača. I o onim ljudima koji preže po ćoškovima oko biračkih mjesta koji udaraju pluseve i crtaju ko se pojavio na biračkom mjestu, a koga na građansku dužnost treba telefonom podsjetiti.
I svi se, manje-više, nacrtaju. Ko je pjevao kad mu je DPS učinio neku od brojnih usluga kojima raspolaže državni aparat u vlasništvu stranke, na izborima nema šta da radi nego da igra kako mu se svira.
Sasvim je drugačija slika sa ostalim biračima. Iako i opozicione partije imaju svoje baze podataka, daleko je to od DPS-ove megastrukture, a tu je i omiljeno pitanje državnih medija: koliko su partije koje su podržale određenog kandidata zaista dale sve od sebe da mu obezbijede glasove. To se prije svega odnosi na Madena Bojanića. Prema nekim od Monitorovih izvora, ima istine u tome da se ne pretrgoše partijski aktivisti oko agitovanja za kandidata kojeg je podržao najveći dio opozicionih partija. Ukoliko je to tačno, stvari u opoziciji su grđe nego što obično izgleda. Treba baš ne vidjeti ni pedalj dalje od nosa, pa se voditi logikom da te ne zanima kandidat koji nije sto posto ,,tvoj” i ne znati koliko bi bilo važno da kad bi budući predsjednik bio ,,i tvoj”. Na kraju krajeva, i u sitnu trgovačku logiku koja lokalne izbore pretpostavlja predsjednikim, svako iole razuman bi mogao da uračuna eho uspjeha na izborima za predsjednika.
Demokratija je jezik velikih brojki, učio je, sada depresivni Svetozar Marović. Teg od pet ili sedam hiljada glasova, međutim, nije veliki. Znamo mi nas, lako je razumjeti potrebu da čovjek ostane kući i izbore gleda na televiziji. Ipak, pokazati da ne treba vjerovati u mit o Đukanovićevoj nepobjedivosti, može se smatrati i samopoštovanjem.
Zloupotrebe kao standard
Kao i svaku, i ovu kampanju obilježavaju komadi slagalice Snimak i zloupotreba državnih funkvija i stvari u predizborne svrhe. Trenutno je najupečatljivija priča Zalutali mail u kojoj je Demos otkrio da je na zvaničnu adresu JU Muzeji i galerije Budva, na ime bivše direktorice Biljane Brajović, stigao mail koji sadrži tabelu sa imenima zaposlenih u Centru, njihovim matičnim brojevima i oznakama plus i minus. Tu su i napomene ko je od zaposlenih član ili simpatizer druge partije, kao i instrukcije da je sa nekim od njih neophodno obaviti razgovor. Pošta je doputovala sa zvanične adrese Centra za konzervaciju i arheološka istraživanja pri Ministarstvu kulture gdje je Brajovićeva nedavno imenovana na mjesto direktorice.
Pored očiglednog, da vlast i dalje popisuje kome treba fotelja, kome put, kome brašno, a kome bandera, ovaj slučaj pokazuje i kako se brine o ,,svojima”. Kad u nekoj od opština opozicija dođe na vlat, DPS i sateliti, prosto, prekomanduju svoje kadrove u državne institucije.
Iako su partijski skupovi u školama zabranjeni, direktor Srednje pomorske škole u Dobroti Veljko Botica izdao je dvoranu školskog centra za skup predsjedničkog kandidata Mila Đukanovića. Iz ekonomskih, kaže, razloga.
Takva nam je demokratija.
Miloš BAKIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice