Devedesetih godina na teritoriji Crne Gore počinjena su četiri velika ratna zločina: deportovanje BiH izbjeglica, logor Morinj, etničko čišćenje Bukovice i ubistva Albanaca civila u Kaluđerskom lazu. Do danas najodgovorniji za te zločine nisu ni sjeli na optuženičku klupu. Sudi se pukim izvršiocima, ali tako da se svaki sudski postupak pretvara u farsu s ciljem da se zločini relativizuju i amnestiraju nalogodavci. Oni su tada bili u crnogorskom državnom vrhu, a mnogi od njih i danas su. Sudeći po rezultatima sudskih procesa može se zaključiti da su sudovi više prikrivali ratne zločine nego što su ih rasvjetljavali. Tako je crnogorsko društvo i dalje talac onih koji su u njegovo ime počinili strašne zločine.

,,Crna Gora dvije decenije nije smogla ljudskosti da se suoči sa svojom ratnom prošlošću. Takozvani procesi koji su vođeni sve su osim sveobuhvatni procesi koji polaze od onih koji su na vrhu komandne odgovornosti. To je očekivano, jer oni koji su inspirisali, kreirali i realizovali zločin, po prirodi stvari, žele ovakav ishod”, kaže za Monitor Boris Raonić, predsjednik Građanske alijanse.

Nevjerovatno je, prema njegovom mišljenju, da pored toliko živih svjedoka, dokumenata i grobova, proces skrivanja tragova bude toliko uspješan. ,,Toliko je to majstorski urađeno da se oni koji pamte šta se radilo devedestih prosto pitaju da li smo promijenili prostor ili ušli u drugu vremensku dimenziju”.

Za Raonića je vrhunac apsurda to da proces zaborava i falsifikovanja prošlosti zajedno sa zločincima sprovode i žrtve i međunarodna zajednica zarad kratkoročnih političkih interesa. ,,Tužno je da se zločina sjete samo nekoliko pojedinaca i sunarodnici žrtava, s tim što ovi drugi često i trguju sa zaboravom zarad sitnih beneficija. Koliko je to opasno možemo vidjeti na primjeru Bukovice gdje se zločin ponavlja tri puta u jednom vijeku, jer nijednom nije bilo procesa suočavanja sa prošlošću”, kaže Raonić.

Za zločin u Bukovici bila su okrivljena sedmorica bivših pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Crne Gore. Optužbe ih je oslobodio Apelacioni sud, čime je ovaj slučaj pravosnažno okončan.

Optužnica ih je teretila da su u vrijeme rata, kršeći pravila međunarodnog prava, nehumano postupali prema civilnom stanovništvu u Bukovici tako da je moralo da se iseli više od stotinu bošnjačkih porodica, a šestorica mještana su ubijeni. U Bukovici je u aprilu 1992. godine živjelo 118 porodica sa 331 članom, a danas svega pet sa sedam članova! Sudski proces je počeo 18 godina kasnije i u vrijeme kada većina svjedoka više nije bila živa. Istraga je usmjerena samo na sedmoricu izvršilaca, a zaobišla organizatore i nalogodavce. Nije bez razloga rečeno: Bukovica – masovna grobnica istine.

,,Svi ratni zločini počinjeni u Crnoj Gori su kao spojeni sudovi, pa se zato i drže u ovakvom stanju – ako bi se za jedan osudili glavni krivci, onda bi se to moralo uraditi i za druge. Zato ne očekujem da će se to desiti, jer ovo društvo nije spremno da se suoči sa prošlošću. Kako je u toku veliko peglanje istorije ne bi me čudilo da se žrtve proglase za krivce, a krivci za žrtve, kaže za Monitor Jakub Durgut, predsjednik udruženja građana Bukovice, kod Pljevalja.

Za najsramniji ratni zločin – deportovanje BiH izbjeglica niko nije pravosnažno osuđen. Osuđujuću presudu optuženim tadašnjim policijskim službenicima ukinuo je Apelacioni sud i novo suđenje zakazano je za početak septembra. Da li je suđenje tek slučajno tempirano uoči izbora kako bi vlast uknjižila koji politički poen?

Na što je sve vlast spremna kako bi se najodogovorniji spasili kazne za ovaj zločin, svjedoči i ovaj apsurd. Tužilaštvo krivicu za deportacije hoće da svali na Slobodana Pejovića, čovjeka koji se prvi usudio da javno svjedoči o tom zločinu. Tužilaštvo i dio crnogorskih medija uz logistiku iz BiH svim silama pokušavaju da ga diskredituju kako bi se sudski proces obesmislio i zaštitili tadašnji čelnici vlasti, nalogodavci deportacija – Momir Bulatović i Milo Đukanović. Tako je ova tragedija pretvorena u još veću tragediju. Pokazalo se da su optužnice neprecizne i taman takve da se proces odgađa u nedogled.

Sličan je i slučaj Kaluđerski laz. Za ubistvo 20 albanskih civila, koji su pobjegli u Crnu Gori sa Kosova tokom NATO bombardovanja, sudilo se sedmorici bivših pripadnika Vojske Jugoslavije. Oslobođeni su nakon tri godine pritvora.

Konačan sudski epilog jedino je imao ratni zločin logor Morinj. Viši sud u Podgorici osudio je četvoricu pripadnika bivše JNA na 12 godina zatvora zbog ratnih zločina nad hrvatskim zarobljenicima u tom logoru. Suđenje je trajalo više od pet godina. Opet su glavni u komandnom lancu izbjegli kaznu.

Za ovakav tok istraga i sudskih procesa zaslužni su, osim ,,Gospodara iz sjenke”, svako na svoj način: Vladimir Šušović, državni tužilac iz devedesetih, Filip Vujanović, ministar pravde iz tog vremena, zatim prvo kao vrhovna državna tužiteljka pa predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić, specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović, tužiteljica Lidija Vukčević, sudija Milenka Žižić…

Ratni zločini deportacije Morinj i Bukovica desili su se tokom Šušovićevog mandata, ali njegovo tužilaštvo nije nijedan procesuiralo.

Kao vrhovni državni tužilac Vesna Medenica pokrenula je istragu o deportacijama tek 2005. godine. Zahtjev za istragu bio je tako ozbiljno pripremljen da je za svjedoke predloženo 15 pokojnika. Tužilaštvu nije palo na pamet da se pozabavi komandnom odgovornošću tadašnjeg premijera i predsjednika države, koji su po službenoj dužnosti morali znati za sva hapšenja, pa i za hapšenja izbjeglica.

Sutkinja Milenke Žižić, koja je oslobodila pripadnike MUP-a optužene za deportacije, zapamćena je i po tome što je kao sutkinja u slučaju Morinj odbacila 147 izjava svjedoka.

Lidija Vukčević, tužiteljka u slučaju deportacija, prekvalifikovala je optužnicu tvrdnjom da oružani sukob u BiH nije bio međunarodni, iako je Momir Bulatović priložio u jesen 2010. pisane dokaze o učešću Crne Gore u ratu u BiH. Uz to, umanjila je broj žrtava sa 79 (neki izvori pominju 86) na 34, nije našla za shodno da za svjedoke pozove Mila Đukanovića, Svetozara Marovića i Vladimira Šušovića.

Ovi zločini, kaže Azra Jasavić, predstavljaju izraz politike koja je Crnoj Gori donijela stradanje, čije posljedice osjećamo i danas.

„ Zato država mora pravosnažnim sudskim odlukama da stavi tačku na ove procese. Ovi predmeti najeksplicitnije dokazuju da nezavisnog i nepristrasnog pravosuđa država Crna Gora nema, te da nema političke volje za promjene u tom smislu.”

Prema njenom mišljenju bez političkih promjena, neće biti nezavisnosti i nepristrasnosti pravosuđa.

Šta će donijeti jesen?

Presude – najbolji spomenik

Početkom maja ove godine profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik PZP-a Koča Pavlović podnijeli su Vrhovnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv predsjednika DPS-a Mila Đukanovića i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, zbog ratnog zločina deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Oni optužuju Đukanovića da opstrukcijom cjelokupnog državnog aparata nastoji da izbjegne sopstvenu odgovornost za taj zločin.

Đukanović pokušava da opere biografiju, postane neprevaziđeni mirotvorac, a da neslavnu crnogorsku prošlost i sadašnjost prikaže u bajkovitom izdanju. A sve one koji mu se u tome ne priklone, svako malo izvrijeđa i proglasi za neprijatelja države, kao što je to učinio ovih dana u intervjuu beogradskom Vremenu.

Naglašavajući da je ratnim crnogorskim generacijama potrebna katarza, a našoj djeci istina, Koča Pavlović za Monitor kaže: ,,Potrebno je i da crnogorska ratna elita bude razvlašćena i da odgovara, kako za saučestvovanje u jednima tako i za organizovanje i provođenje drugih ratnih zločina”.

On je uvjeren da će presude Đukanoviću, Momiru Bulatoviću, Vladu Šušoviću, Ranki Čarapić i drugima biti najbolji memorijalni spomenik žrtvama ratnih zločina.

,,Tek nakon identifikovanja i osude krivaca i imenovanja odgovornih, grobovi žrtava postaće spomenici koji će dolazećim generacijama nositi snažne poruke sa uvijek istim ciljem – da se ne ponovi! A bez osude zločinaca, grobovi žrtava su samo mezarja, koja dolazećim generacijama sugerišu da se na ovim prostorima zločini ponavljaju”, kaže Pavlović.

Srebrenica – simbol zla

U Podgorici je 11. jula obilježen evropski Dan sjećanja na žrtve Srebrenice i odata im pošta uz poruku ,,Da se ne ponovi”.

,,Srebrenica je simbol zla koje bratski južnoslovenski narodi jedni drugima mogu nanijeti i nikad je ne treba zaboraviti”, poručio je predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić sa skupa održanog u organizaciji Foruma Bošnjaka u srijedu.

Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene, za Monitor ovako podsjeća na srebrenički zločin:

– Teško je zaboraviti taj večernji Dnevnik TVCG iz jula ’95, i onaj pobjednički izvještaj o ‘oslobađanju Srebrenice’. Teško je zaboraviti neskriveni ponos ratnog reportera što su Mladićevi tenkovi zauzeli Srebrnicu baš zahvaljujući gorivu koje im je doturila crnogorska vlast!

Taj bi se Dnevnik morao stalno prikazivati našoj djeci. I mnoge druge dnevnike TVCG trebalo bi svakodnevno reemitovati, a Pobjedine Ratove za mir kopirati i besplatno dijeliti uz dnevne novine. To je ono što treba, nama i našoj djeci: suočavanje sa našim udjelom u zločinu, sa našom podrškom Ratku Mladiću, sa neizmjernim sljepilom i sa mržnjom koju je većinska Crna Gora tada osjećala prema Bošnjacima, Hrvatima, Njemcima…

Azra Jasavić, član Predsjedništva Pozitivne Crne Gore, kaže za Monitor: „Kreatori pogubne epizode naše skorije istorije, personifikovani u crnogorskom rukovodstvu iz 90-ih koje je izašlo iz Miloševićevog šinjela, vodeći rat za mir stvorili su duhovnu i političku klimu za genocid u Srebrenici. Isti akteri učestvovali su odobravanjem ili nečinjenjem u ratnim zločinima deportacije bosanskih državljana, Bukovica, Morinj, Kaluđerski Laz.”

Veseljko KOPRIVICA