Uvijek iznova pred samim sobom padam na ispitu koji bi se mogao nazvati „Karakterologija Crnogoraca”. Ovoga puta samoga sam sebe „obalio” prihvativši da učestvujem u poslovima standardizacije crnogorskog jezika. Lijepo sam znao da je taj posao težak i nezahvalan, te da zahtijeva nervnu strukturu koja je sazdana od malo tvrđih materijala. Znao sam koliko malo stručne kritičke svijesti i ozbiljnog znanja o vlastitom jeziku ima među današnjim Crnogorcima. Znao sam i da je svaki Crnogorac spreman i gotov da sudi o svim stvarima pod kapom nebeskom, osobito o onima o kojima pojma nema. Znao sam, naravno, i da je svuda u svijetu neznanje razmetljivo, ali da nigdje nije toliko osiono razmetljivo koliko je to kod Crnogoraca slučaj. Odavno sam i sam negdje notirao da nema eksplozivnije i opasnije antropološke supstancije od one kad se „posreći” da se ujedine glupost i bezobrazluk, a da Crnogorci odavno obiluju u toj „sreći”.
No, sve reakcije na najavu i objavu Pravopisa i Pravopisnog rječnika crnogorskog jezika mogao bih nekako progutati ili preturiti preko ramena. S mnogih strana očekivao sam njihove otrovne strelice kojima će me gađati i u neku ruku sam na njih bio spreman. Nijesu me, dakle, iznenadile tzv. reakcije koje dolaze od onih koji očima ne mogu vidjeti ništa crnogorsko. To, zapravo, i nijesu reakcije, nego patološke manifestacije traganja za izgubljenim identitetom u starinarnici koja se proteže duž pruge Beograd-Bar. Oni mene nijesu iznenadili, ali izgleda da jesam ja njih, pa su, ne znajući kako da me na brzinu stigmatizuju, proglasili sociologom.

Nijesu me začudile ni reakcije intelektualnih likova najopštije prakse koji se raspadaju od zavisti što ih nije zapalo da učestvuju u komisijama i tijelima za standardizaciju crnogorskog jezika, pa su od najogoljenije zavisti počeli gotovo da vonjaju s pojedinih televizijskih ekrana i da se prenemažu kao babe iz Banjana kad ih se ne sjete da im pruže ćikaru kave. Nije me u intelektualnom i ljudskom smislu iznenadilo, ni povrijedilo što su tzv. independistički intelektualci Crne Gore s ledenom šutnjom dočekali objavu da je uspješno završen prvi veliki korak u koncipiranju norme crnogorskog jezika. Kod mnogih od njih kritičko držanje prema vlastima odavno je fermentiralo u ogoljenu i nesputanu mržnju, pa nije začudno ni što su normu jezika dočekali tako kako su je dočekali.

A dočekali su je, neka to bude jasno i glasno kazano s moje strane, na način koji je nedostojan onih koji bi, da je sreće, trebalo da čine intelektualnu i moralnu so soli crnogorskog naroda! Ako njima bilo šta može pomutiti jasnoću svijesti da je istorijski prvo normiranje crnogorskog jezika u lingvističkom, kulturnom i duhovnom smislu jednako važno koliko je u političkom smislu bilo važno postizanje državne nezavisnosti Crne Gore, onda oni ni ne zaslužuju da budu intelektualna so soli današnje Crne Gore! Onda su oni element jednog dubokog nesporazuma koji nije manje smrtonosno opasan od onoga „nesporazuma” koji politički i ekonomski gospodari Crnom Gorom, naime, od „nesporazuma” koji nije ništa drugo nego primitivna plemenska plutokratija.

Od svega pobrojanog gora je, a ovih se dana s njom suočavam u najmonstuoznijim oblicima, zadrigla glupost pojedinih novinara i poluinteligenata. Iznova i iznova svoje neomeđeno i beskrajno neznanje o jeziku oni su nametnuli kao jedini meritum svih rasprava o jeziku. Toj vrsti karakterološke crnogorske bolesti tek treba tražiti ime!

Milenko PEROVIĆ