„Ne želim da prosjačim, niko to ne želi. Ali kad nemaš moraš nešto. Nemaština je teška”, kaže Dževat Krijeziu, Egipćanin iz Đakovice. U Podgorici je, kaže, tek u prolazu. Ne prosi sam. U naručju mu je četvorogodišnji sin, koji je prije tri sedmice operisan zbog poteškoća sa govorom. I dječak drži ispruženu ruku.
,,Danas nijesam imao šta da nam kupim za jelo. Ljudi ne vole da im tražiš pare. Na dijete se smiluju”. Naš sagovornik je zabrinut. Ne zna, kaže, hoće li uspjeti da sakupi dovoljno novca da se vrate kući.
Tokom ljetnjih mjeseci na ulicama Podgorice, ali i primorskih gradova, povećan je broj djece koja prose. Romska i egipćanska djeca, bosa ili sa pohabanom obućom, najčešće neadekvatne veličine, salijeću prolaznike od jutra do sitnih noćnih sati. Odbijaju da razgovaraju o sebi, nepovjerljivi prema bilo kom ko nudi išta drugo osim novca.
Samo na ulicama Podgorice, na osnovu evidencija istraživačkog tima Instituta za socijalnu inkluziju, svakodnevno prosi najmanje 45 djece romske i egipćanske nacionalnosti. ,,To su djeca uzrasta od pet do 15 godina”, stoji u izvještaju Instituta.
Iz te NVO ranije su ocijenili da institucije sistema ne preduzimaju adekvatne mjere da suzbiju i smanje posljedice dječijeg prosjačenja.
,,Djeca koja su zatečena u skitnji i prosjačenju evidentiraju se po različitim osnovama. Većina centara za socijalni rad te slučajeve tretira kroz rad timova za djecu sa poremećajem u ponašanju, a tek u manjem broju slučajeva kako treba, kao žrtve zanemarivanja i zlostavljanja. Neprihvatljivo je da ta djeca budu tretirana kao prestupnici”, ističe Andrija Đukanović iz Instituta za socijalnu inkluziju.
Prema istraživanju Instituta, većina djece koja su evidentirana da prose u Crnoj Gori su ,,pravno nevidljiva”, jer nijesu upisana u matičnu knjigu rođenih. Tako su, objašnjavaju u Institutu, izloženi raznim manipulacijama i pod velikim su rizikom da postanu žrtve trgovine ljudima.
,,Djeca koja prosjače lišena su bezbrižnog djetinjstva, igre, obrazovanja, kontakta sa vršnjacima. Izloženi su psihičkom i fizičkom nasilju”, objašnjava Đukanović.
Iz Uprave policije podsjećaju da je prema novom Krivičnom zakonu, koji je stupio na snagu 1. septembra 2011. godine, prosjačenje kažnjivo, te da policija u kontinuitetu u svim crnogorskim gradovima realizuje akciju Prosjak u cilju suzbijanja prosjačenja. Član 219. Krivičnog zakonika tretira pitanje zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog lica: ,,Roditelj, usvojilac, staralac ili drugo lice koje zapostavlja maloljetno lice ili ga prinuđava na pretjeran rad ili rad koji ne odgovara uzrastu maloljetnog lica ili na prosjačenje ili ga iz koristoljublja navodi na vršenje drugih radnji koje su štetne za njegov razvoj, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina”.
Iako je u pitanju krivično dijelo, stiče se utisak da mjerodavni organi ne čine gotovo ništa da suzbiju ovu opštu pojavu u Crnoj Gori i zaštite prava djece.
To, za Monitor, potvrđuje grupa mališana koja svakodnevno prosi na podgoričkom parkingu preko puta marketa Voli.
,,Policajci nam dozvoljavaju da prosimo. Nekad kažu da idemo kući, ali mi sačekamo da odu pa se opet vratimo da prosimo”, kaže osmogodišnji Rom. ,,Meni je jedan dao 50 centi”, dodaje drugi osjmehujući se. Niko, kažu, ne vodi računa o njima.
U školi nijesu bili ni jedan dan. Na pitanje odakle dolaze nerado odgovaraju.
Iz Uprave policije ranije su saopštili da se trude da suzbiju prosjačenje i da podnose prijave, ali da je to veoma teško.
,,Oni koji prose najčešće nemaju identifikacionu dokumentaciju i ne daju tačne podatke o sebi. Takođe, riječ je o marginalizovanoj populaciji kojoj treba veoma osjetljivo prići”, navodi policija.
Posebno je teško, objasnili su, jer se radi o Romima koji nijesu domicilni, uglavnom su sa teritorije Srbije i Kosova, pa je nemoguće pratiti njihovo kretanje i eventualno utvrditi da je riječ o organizovanom kriminalu na koji sumnjaju u policiji.
U izvještaju istraživanja Save the children-a koje su sprovele četiri institucije ombudsmana ukazuje da se generalno ne vodi evidencija o ovoj pojavi i da ne postoji sistematična i cjelovita evidencija djece koja prose. To, konstuje se u izvještaju, dodatno otežava mogućnost da se preduzme organizovana usklađena i koordinisana akcija na suzbijanju, prevenciji i eliminisanju dječijeg prosjačenja, što je obaveza države nakon ratifikacije Konvencije o pravima djeteta.
Tako, recimo, u Beranama i Andrijevici policija nije evidentirala nijedan slučaj prosjačenja maloljetnih lica tokom 2010. godine iako je iste godine Centar za socijalni rad na istom području evidentirao 56 takvih slučajeva.
U izvještaju Save the children navodi se i da Centar za socijalni rad opštine Budva nije evidentirao nijedan slučaj dječjeg prosjačenja, iako su maloljetni prosjaci veoma prisutni na budvanskim ulicama, posebno tokom turističke sezone.
Nacionalni plan akcije za djecu 2013-2017. godine (NPAD) usvojen je u cilju suzbijanja dječjeg prosjačenja. NPAD treba da djeluje kao instrument mobilizacije svih socijalnih partnera u rješavanju problema djece: Vlade, Skupštine, lokalne samouprave, građana i NVO, društveno odgovornog poslovnog sektora, medija, porodice i roditelja djece, stručnih institucija i pojedinačnih stručnjaka koji se bave djecom. Struktura ovog dokumenta je usaglašena sa preporukama od strane Komiteta UN za prava djeteta iz 2010. godine, tako da dokument ima sedam ključnih tematskih oblasti. U okviru svake od njih definisan je po jedan strateški i nekoliko specifičnih ciljeva. Jedan od strateških ciljeva ovog dokumenta je i Unaprijediti zaštitu djece od najtežih oblika kršenja njihovih prava utvrđenih Konvencijom o pravima djeteta čiji je glavni specifični cilj Unaprijediti prevenciju uključivanja djece u štetni i eksploatacioni rad i trgovinu djecom.
Elvis BERIŠA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice