Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Prati me, na ruke

Objavljeno prije

na

Poznavati i kontrolisati sebe, to je kad znaš da si budala, ali se trudiš da ne postaneš zvanična

 

Bliži se kraj školske godine. U mestu kod Prokuplja otac je brutalno šutirao sina na maturskoj proslavi u školskom dvorištu. Srbijanka Turajlić bi radije da maturanti pevaju Odu radosti umesto Vidovdana na proslavi mature. Maturanti u nekoj austrijskoj pokrajini, tamo u podnožju Alpa, baš pevaju Odu radosti, poslednjeg dana škole. Uz obavezno jodlovanje. Poznato je da u svim normalnim državama, maturanti slave kraj školovanja dostojanstveno, obučeni u frak i balske haljine, dok se sa terase čuju lagani taktovi adađa u D duru. Ne znate vi, rođaci, koja je to muka bila na mojoj maturskoj večeri. Tih godina je bio popularan film Briljantin. Dizginemo u koreografijama. Proslava mature danas, pretvorila se u opšte ludilo, jer to je ujedno i jedina matura koju će najveći broj budućih doktora nauka imati.

Prošle su godine i sad su mi ruke trapave jer su grane. Šušte kad se sve stiša, a među prstima su pčele, vetar i ništa… oko svega toga pucaju višnje neobrane… Držali su me, da me ne ispuste. Pridržavali su se za mene.

Sve je stvar srca, a srce je odsustvo presovano u masi mišića. Odsustvo je izvor kucanja. Kao oluk koji se u sušnoj sezoni priseća kiše i uveče, kad ga niko ne čuje, šumi, šumi, šumi… O čoveku koji je samom svojom pojavom i osmehom donosio mir, a veći deo života ga nije imao. Znam da je spokoj osećao kada smo bivali zajedno, a želim da verujem da ga je konačno našao onog dana kada smo ga izgubili. O svim životnim teškoćama je govorio blago, govoreći o njima kao da govori detetu koje ne želi da uplaši pred spavanje. Tako je životu prilazio, ne uzimajući ga previše ozbiljno, ali ipak svestan njegove prolaznosti, pa nikada nije odlazio od ljudi, a da im ne kaže koliko ih voli. Nedelju dana kasnije zajedno smo se napili, nabrajajući sve naše sa kojima on sada pije kao i mi, ali resterećen jer on nas gleda, a ja se njega sećam. Sa njim mi je i smrt bila laka. Ponešto i namerno zaboravim, čuvam svoje zdravlje. Poznavati i kontrolisati sebe, to je kad znaš da si budala, ali se trudiš da ne postaneš zvanična. Kad reči postanu šuplje, prestani da verglaš, i počni bilo šta drugo bez reči.

Nijednom osvrtu se ne predajem, pa me raskomadaju pogledi krišom preko ramena. Gledali smo se u oči i videli sve, sve što ne postoji, a diše. Posle smo gledali daljine… nismo videli ništa… ni sebe, ni ono što je tu, a ne postoji… Svitak duše u osvitu zore, kad svici od umora zevaju, traži mesto da se svije. Kada nekog zavolim,onda zavolim kao da je za zauvek, jer šta ako jeste, a ja nisam volela dovoljno?!

Čekam mrak da izmerim tišinu, nekoliko grama samoće da oprostim sebi što verujem u zauvek. Pisma odlaze, ne stižu… Leto će kasniti… Svašta pričaju. Ako ugledaš iskru u kapi kiše, pošalji je kući. Tamo je svoja i voljena.

P.S. Noć, iluzija i nesanica. Okuplja se ekipa.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Skidam svet sa sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po cijelu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice

 

 

Svakog jutra osvestim dve svetlosti: jednu od sijalice u sumaglici zore dok se pred razdanjivanje čovek sprema na neku obavezu (već prema fazi i uzrastu) i onu drugu –  od najsjajnijih letnjih podneva kroz proreze roletni, u tišini mira i odsustvu svake granice. Na kraju tamnog hodnika je nevidljivo teško prisustvo. A ti moraš da prođeš kroz njega i da nađeš bravu. Ako je ima, ako je nema moraš da je izmisliš i da otvoriš zid. Prepuštam se jutru i godinama.

Pesimizam je duh vremena, lako je sinhronizovati se s njim, samo se prepustiš. Istovremeno je bezveze, jer još nisi umro. Ko neke stepenike preskoči u detinjstvu, uvek će u potonjem životu zapinjati baš na tim mestima, koja su nekada davno preskočena. Neke stvari jednostavno moramo da doživimo pre nego što konačno odrastemo. Da bismo mogli da se pomirimo sa životom kad ostarimo.

Kaže sin za onog malog iz Doboja:  „Da li ga je sramota, pa neće moći na ulicu da izađe kad sve ovo prođe?!“ Pomislih na sve one koje znam i koji su odlično prošli u životu, a bili su mali iz Doboja, ali sam prećutala, malo iz vaspitnih pobuda, malo u nadi da će se stvari već jednom promeniti. Svako jutro prva misao – ovo ovako više ne može i onda ono nastavi da može.

Jutros sam čula da na groblju u Đinđuši, selu pored Leskovca, žive paunovi  i čuju se po celu noć. Kakav felinijevski detalj iz male, anonimne srpske svakodnevice.

Dobar džez leči sve. Koliko meni niko i nista ne treba kada slušam dobru muziku… samoj sebi ne trebam… ne umem da prevedem to stanje duše. Prosto nisi tu, nema prostora, nema vremena… nema ničega, samo smiraj i potreba za još. Ničega nema. Samo prosto pripadaš.

Obično pustim od sebe važne dane, da malo odleže, a evo sada već znam da živim uspomenu i malo vuče na vrtoglavicu.

„Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.“ Danilo Kiš, Gorki talog iskustva.

Šta imate da kažete proleću koje nam stiže sutra? Novi je dan i svet se nije promenio. Budim se u nadi da sam bar ja drugačija.

P.S. Kad god je po svaku cenu, uglavnom je ispod vrednosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prijatan ostatak rana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moderan čovjek je svom životu oduzeo dubinu i ljepotu u mjeri u kojoj je to nasilno radio gulag

 

Pustim svetlost da manipuliše prostorom, veze i igra se senkama stvarajući iluziju pljuska, pa dodam prstohvat sunca da upotpunim kompoziciju. Jutro korača. Lepo vreme je varalica stara, čini da poveruješ u sreću.

Kad deliš svoje strasti, ono što te pokreće, sa onima koje voliš, to obostrano proširuje vaše svetove i vidike. Nije pametovanje, u praksi je tako. Pola noći ne spavam zato što prebiram po glavi šta treba da uradim, onda uradim sve do podneva, a umor melje li melje, o neraspoloženju i praskanju da ne govorim. Postoje tačno dve osobe koje bih mogla da slušam, šta god da mi govore. Kada su srećne, kada su besne, nebitno. Postoji nešto u toj boji što dira u neuronsku mrežu. I jednostavno – prija. Prever kaže da zato što su žirafe neme, pesma ostaje zatvorena u njihovoj glavi. Ako želite da vidite da li one pevaju pogrešno ili tačno, treba da ih vrlo pažljivo gledate u oči. Ima jedna sličnost i između Kamijevog Stranca i Solženjicinovog Jednog dana u životu Ivana Denisoviča. Pisani su “ravno“, ni jednom ni drugom književnom liku, stvari nemaju dublja značenja. Moderan čovek je svom životu oduzeo dubinu i lepotu u meri u kojoj je to nasilno radio gulag.

Danas od vesti iz novina izdvajam nekoliko naslova koji dematuju jučerašnje, prostim izvlačenjem iz konteksta. Nismo to videli svojim očima, kontekst, kao mađioničarski šešir, nikad se ne zna šta će iz njega da bude izvučeno.

Isto ovako je tekao dan jednom dok sam odlazila. Ni okrenula se nisam. Teška sam kao nakovanj. Ne okrećem se lako, a žute dunje iz Stambola ni na vidiku, moja Fatma. Sećam se kako sam jednom, dok sam isto ovako imala temperaturu, pisala pismo tadašnjem draganu koji je bio u vojsci. Baš ga je nedavno pronašla jedna od mojih kćeri. Pišem: „Potresno je čitati Čehovljevu Tugu, gde se kočijaš jada konju, jer niko drugi neće da čuje njegovu muku, ali je potresno i što smo napravili društvo u kojem je to pravilo, gde ljudi samuju sa kućnim ljubimcem i njemu se ispovedaju, kao ja mom Beliši…“

Poruke danas nisu kao pisma. Pismo ima strukturu i stil, poruka samo informaciju. Kad gledamo zaostavštinu značajnih ljudi i uopšte ljudi, uvek su tu pisma, pisma, pisma. Od toga da nove generacije neće napisati nijedno neposlovno pismo, strašnije je samo to da naredna neće napisati baš ništa.

Sunčano i lepo i dalje. Kao kukavičje jaje podmetnuta je sreća.

P.S. Puno mi dvorište ljubičica i maslačaka. Poezija sredom.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Dani u lice sasuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unaprijed ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka

 

 

Priroda me ponekad toliko fascinira da i sama činjenica da živim sa njenim tokom mi je zastrašujuće božanska. Zato ću danas da spremim dobru proju. Sin i kćeri će zbog toga sigurno da ulože protestnu notu, koju slobodno mogu da proslede upravi za vodovod i kanalizaciju.

Ponekad se čovek susretne sa svojom sudbinom baš na onom putu kojim je krenuo da bi je izbegao. Zato je ona sintagma, “igra sudbine“, naizgled beznačajna i nevažna, u stvari, izuzetno složena, suštinski određujuća i višeznačna. Savladaš sposobnost da budeš sam sa sobom i upoznaš i zavoliš sebe, preduslov je da savladaš sposobnost da zavoliš drugog, čak i proju. Drugačije ne ide. To je ono pra-davno: Ljubi bližnjega svoga (kao sebe sama). Bez ovog, u zagradama, ništa se ne važi.

U svakodnevnom opštenju sa ljudima sam veoma skromna, povučena i niko me ne viđa često. Ali čim ostanem sama, prate me grandiozne deluzije, tako da imam dva govora kad jave da sam dobila Nobelovu nagradu, bilo za mir, bilo za književnost.

Sve što je “obavilo“ posao i stoji beskorisno u nekom ćošku treba skloniti iz života. Al’ navikne se čovek da je to nešto tu, čuvaš svoje beskorisnosti, brišeš prašinu s njih, počinju da srastaju s tobom. I samo se čuješ kako kažeš: „Neka to tu“. Više ti i ne smeta. Kad pogledam unazad , strašno me povrede stare razglednice, postojanje neuspelih fotografija, bledi posteri koje još čuvam, sećanje na nadu u vazduhu. Vreme koga se sve teže sećam. Kao da nikada tako obično, a lepo, nije ni postojalo. Lepota vremena je u saznanju da ga ne možeš unapred ni pokvariti ni potrošiti. Sve što je naredno, ćuti i čeka. Nepokvareno, kao da ništa do tad nisi protraćio. Svaki naredni sekund možeš sve da promeniš, ako izabereš da hoćeš. Što narod više otvara oči, sve mu se manje gleda ogoljena istina. To mu dođe kao neka paradoksalna nuspojava višegodišnjeg žmurenja na jedno oko. I previše čitanja Trećeg oka. Valja sad te piksele iznivelisati, bajo moj, ali svakako će biti zabavno progledati.

4 jaja, šolja ulja (2 dl), šolja jogurta ili pavlake, 8 kašika brašna, 10 kašika kukuruznog brašna, prašak za pecivo, malo soli, 3-4 kriške sira (najbolje prevrelog, starog). Sve umutiti, staviti u podmazane modle ili pleh posut sa malo kukuruznog brašna i peći. Prijatno!

P. S. Sve što mi treba su duži dani i bose noge.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo