Demokratska partija socijalista potvrdila je da će polusatni promotivni film Dvadeset godina partije snimati marketinška agencija MAPA u vlasništvu omiljene rediteljke Radmile Vojvodić. Transparentna je to stranka, zna se da će film koštati 9.650 eura. Sitna je to para za istoriju koju treba ovjekovječiti.
,,Kao što je poznato, navršilo se 20 godina od osnivanja naše stranke i nizom prigodnih događaja, 2011. godine, zaključno sa 2012. godinom, to će biti obilježeno. Planirano je izdavanje monografije, kao i niz drugih projekata. Za nas je to jako značajan jubilej”, rekao je novini Dan portparol DPS-a Rajko Kovačević. Malo je čudno da se DPS sjetio da dvadesetu godišnjicu postojanja obilježava u dvadeset prvoj godini – dosadašnje manifestacije oko obilježavanja značajne godišnjice nijesu se dale primijetiti. Može biti da se nije imalo kad od brige o dobru građana Crne Gore. Mada moguće je i da je predsjednik DPS-a Milo Đukanović, pošto se tekućim vladanjem, kao što se zna, ne bavi, riješio da ispiše istoriju koju je stvarao. Treće objašnjenje, kako se pominje u javnosti, može biti da obilježavanje godišnjice ove godine predstavlja početak predizborne kampanje. DPS mogućnost prijevremenih izbora odbacuje.
Izvjesno je: materijala za film ne može faliti. Pada Berlinski zid, ustaje narod, dolje foteljaši, oćemo gusle, oćemo Ruse, dolje Azem Vlasi, gore Slobodan Milošević, živjeli mladi lijepi i pametni. Osnivački Kongres Demokratske partije socijalista održan je, bilježi službeni istorijat partije, u dva dijela 20. oktobra 1990. i 22. juna 1991. godine. Stranka je Kongres počela kao Savez komunista Crne Gore da bi u drugom zasijedanju, nakon ankete koja je sprovedena među članstvom ime promijenila u – Demokratska partija socijalista Crne Gore.
Između dva zasijedanja Kongresa, u decembru 1990. održani su prvi višestranački izbori u Crnoj Gori. Savez komunista Crne Gore, osvojio je 83 od ukupno 125 mandata.
Naredno razdoblje istorija partije opisuje kratko: ,,Raspala se SFRJ. Crna Gora je ipak uspjela da očuva unutrašnji mir. Demokratska partija socijalista se zalagala za opstanak druge Jugoslavije, makar dok se građani Crne Gore neposredno ne izjasne da li su za zajedničku državu ili ne”.
Prava će šteta biti ako se i prilikom pravljenja filma DPS odluči za ovako štur pristup sopstvenom pregalaštvu iz ovog perioda. Zar preskočiti šah i šahovnicu, skupštinska zasijedanja sa vapajima za spas ugroženog srpstva u Dubrovniku, pjesmu ratnika i kišne kabanice ispod kojih vire Momir Bulatović i Milo Đukanović pored vojnika spremnih za, kako je kasnije objašnjeno, odlazak u pozorište.
Važnije je ipak ne zaboraviti fakta. Prošle godine Fond za humanitarno pravo objavio je poimenični popis državljana Crne Gore koji su izgubili živote, ili su nestali, u oružanim sukobima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH u periodu 1991- 1995. godine. Prema tim podacima poginula su ili nestala 272 građanina Crne Gore, sudbina njih 26 nije rasvijetljena. Prema podacima Hrvatskog Crvenog krsta, u gradu je poginulo 114, a na dubrovačkom području 300 ljudi.
Šteta koju su crnogorski ratnici napravili u vrijeme napada na Dubrovnik procjenjivana je na 35 miliona eura. Nije bilo lako. Hrvatski izvori bilježe da je osvajanje išlo nekako sporo – za zauzimanje skoro nebranjenih Konavala sve do Cavtata trebalo im je skoro 15 dana. ,,To sporo napredovanje je vjerojatno bila posljedica zauzetosti pljačkom i prevoženjem opljačkanog u Crnu Goru.”
Crna Gora je zasad Hrvatskoj platila 375 hiljada eura za stoku opljačkanu po Konavlima i vratila dio ,,pozajmljenih” slika. Milo Đukanović jednom je objasnio da ,,tu nije riječ ni o kakvoj naknadi ratne štete, jer da li je nje bilo utvrdiće nadležne međunarodne institucije”.
Život ide dalje. DPS se posvetio državnom pitanju. Na referendumu 1992. godine za opstanak zajedničke države izjasnilo se 95,65 odsto birača, dok je protiv bilo njih 8755 ili 3,14 odsto birača. Kolektivni zanos, kolektivna glasanja, borbu sa nejakim ali upornim domaćim izdajnicima, sve je DPS iznio na plećima.
Divne se slike pamte iz vremena nepravednih i ničim izazvanih međunarodnih sankcija. Bonovi za sapun – mora da je neđe neko sačuvao bar jedan – puste samoposluge, otkrivanje ljepota slobodnog tržišta po blatu tuške pijace.
Deficit materijala biće, doduše, kod najvažnijeg državnog posla s početka devedesetih. Avioni i šleperi kojima se obavljao ,,tranzit” cigareta, iako, kao što se zna, potpuno legalni, nekako su uglavnom promicali noću. Slabo svjetlo.
Rascjepu Partije zapala je tek jedna i po rečenica u zvaničnom istorijatu DPS-a. Kriza 1997. završila se formiranjem nove partije Socijalističke narodne partije od strane bivših članova DPS-a. Teško da je neko mogao da snimi Milove udbaše kako po čaršijama prate Momirove udbaše i obrnuto. Zvanična istoriografija sigurno neće uzimati u obzir objašnjenja poraženog predsjednika DPS-a o načinima na koje su viđeni članovi partije preko noći mijenjali tabor, nakon što su nježno podsjećani šta su, fala vladi, pokrali.
Uoči izbora 1998. nastala je koalicija DPS-SDP-NS ,,Da živimo bolje”. ,,Naš programski kredo ‘Da živimo bolje’ u suštini smo ostvarili”, kaže DPS. Jesu.
Tu već istorija dovodi do slika koje je MAPA ranije rabila. Predsjednik DPS-a sa Klintonom, pa pod ljupkim okom Medlin Olbrajt, pa ovamo pa onamo. Suprotstavljen Miloševiću, na braniku SRJ, pa na temeljima državne zajednice Srbija i Crna Gora, konačno na čelu pokreta za obnovu nezavisnosti Crne Gore. Onda mogu da se zavijore zastave i da se zapjeva.
Zamislite djevojčicu koja se rodila kad i Demokratska partija socijalista. Otac joj je mogao poginuti na dubrovačkom ratištu, majka izgubiti posao zahvaljujući dobrobitima privatizacije. Prve korake napravila je čekajući sa babom u redu za mlijeko, majka je počela da se bavi biznisom prodajući cigare na ulici. Kod babe je malo tijesno, jer tu živi i stric sa svojom porodicom, ali, dobro je, ne plaća se kirija. Djetetu je, kad je malo poodraslo bilo nejasno jesu li drugovi iz razreda koji su sada Albanci isti oni koji su do juče bili Šiptari. Iz geografije je uredno naučila da na Kosovu ispod slojeva zemlje natopljenih krvlju srpskih boraca postoje bogate zalihe raznih ruda.
Kad je ono Ratko Mladić dijelio čokolade djeci Srebrenice, nije se ništa zbunila. Od kad je prohodala podučavana je – tako to rade oslobodioci.
Nije imala dovoljno godina da glasa za crnogorsku nezavisnost, ali referendum pamti po rođacima koji su izdaleka stigli da daju svoj glas. Neće zaboraviti one koji su na najslobodnijem i najdemokratskijem od svih referenduma glasali protiv svoje države. Zna da je država važna iako telefon plaća Mađarima, pola struje Italijanima, more Rusima, ostalo domaćim dobitnicima tranzicije. Poneko je iz njenog društva zagazio u droge – jeftino je, a ionako nema šta da se radi. Armija ih gluvari.
Ona je bila dobro dijete, završila je fakultet, nada se poslu. Još samo da se upiše u Partiju.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice