Kritički umovi, od samog početka su upozoravali, da se iza sladunjave retorike takozvane neoliberalne ekonomije, zapravo, krije sasvim suprotna, ultramonopolistička ekonomija poznog kapitalizma. Od izbijanja svetske ekonomske i finansijske krize 2008., ovo je očigledno postalo svima. A od pojave desetak novih studija, u poslednjih nekoliko godina, pre svega onih dvojice američkih ekonomista, nobelovaca, Džozefa Stiglica i Angusa Ditona, i, posebno, one, Kapitala u XXI veku, francuskog ekonomiste mlađe generacije, Tomasa Piketija, i empirijski, kvantitativno i statistički verifikovano.
Glavni nalaz svih ovih studija, jeste otkriće odnosno potvrda, da je u poslednjih trideset godina, u SAD i Zapadnoj Evropi, dakle i u samim centrima, a ne više samo na periferiji svetskog kapitalističkog sistema, došlo do velikog povećanja ekonomskog i socijalnog jaza između jedan (deset) procenata najbogatijih i devedesetdevet (devedeset) procenata ostalih. Do strahovitog porasta, a ne do smanjenja, kako je obećavala „neoliberalna” propaganda, one iste unutrašnje ekonomsko i socijalne bi-polarizacije, koju je vladajući kapitalistički sistem, već upoznao kao jedan od svojih najvećih problema.
Rasvetljavanju ovog problema, posebno velik doprinos, dao je Tomas Piketi. U Kapitalu u XX veku, on je, pored ostalog, izneo i impresivnu statistiku onih bi-polarizacija, i to ne samo u ovoj ili onoj zemlji, i ne samo na Zapadu, nego i u ostatku sveta, i ne samo u poslednjih trideset „neoliberalnih”, nego u poslednjih četristo real-kapitalističkih godina, 1700-2100.
Nalaz Tomasa Piketija, više je nego zastrašujući, zapravo on je šokantan. On razotkriva predatorski obrazac kapitalizma kao ekonomskog i istorijskog sistema. I njegov nagon da se vrati. Po prvi put, ovaj je na delu u prvoj polovini XX veka. Narasle unutrašnje ekonomske i socijalne bi-polarizacije tada su eksplodirale u obliku dva znamo kakva svetska rata. Ali, francuski ekonomist, statistički dokazuje, kako se isti ovaj zastrašujući porast unutrašnjih ekonomskih i socijalnih bi-polarizacija, u poslednjih trideset godina, vraća. Ne treba biti posebno maštovit pa zamisliti kako bi mogla da izgleda njihova eksplozija danas.
Na kraju, u obliku jednog kratkog, veoma kratkog rezimea, mogli bi reći, da unutrašnje ekonomske i socijalne bi-polarizacije, o kojima je ovde reč, predstavljaju najmanje trostruku, a ne samo jednu, patologiju, problem i pretnju.
Prvo, one su krajnje nepravedne. Zbog toga što se zasnivaju na kapitalističkoj eksproprijaciji odnosno uzurpaciji i pljački tehnološke rente (koja je, videli smo u jednoj od prethodnih Altervizija, zasluga opšteg naučno-tehnološkog progresa, a ne aktuelnih krupnih kapitalista). A nagomilavanje ovog i ovakvog iskustva i osećaja nepravde, kod velikog broja ljudi, moglo bi ponovo da dovede, do neke nove razorne eksplozije. Zbog toga bi finansiranje osnovnog ili minimalnog prihoda za sve, moglo da bude pametno, čak i za same kapitaliste.
Drugo, one su anti-razvojne, pa i anti-kapitalističke, mada to najveći broj aktuelnih kapitalista još uvek ne može ili ne želi da vidi. Anti-razvojne, zbog toga što zaustavljaju, blokiraju i razaraju proizvodne snage, anti-kapitalističke, zbog toga što širenjem siromaštva, istovremeno sužavaju, pa i ubijaju potražnju, bez koje nema kapitalizma. Deo vladajućih ovo je shvatio, pa je upravo u ovom smeru, onom razlogu pravde i nepravde, pridružio i ovaj razlog ekonomije i potražnje, i, na toj osnovi, razvio platformu, neke vrste desničarske, faraonske i ratne projekcije, osnovnog ili minimalnog prihoda za sve.
I treće, naše aktuelne, unutrašnje, ekonomske i socijalne bi-polarizacije, potencijalno su apokaliptičke. Iz istorije znamo, unutrašnje napetosti, mržnje i agresije, neizbežno se prelivaju u one druge, vanjske i međunarodne. Uz jednu veliku razliku. Kada nas je zver prvi put pohodila, nije bilo nuklearnog i drugog oružja za masovno uništavanje. Zbog toga apokalipsa danas nije samo zgodna metafora. Zbog toga će upravo ovoj, međunarodnoj i apokaliptičkoj dimenziji, osnovnog ili minimalnog prihoda za sve, biti i posvećene sledeće četiri Altervizije.
Milan POPOVIĆ