Izgledalo je da vijesti nijesu tako loše kada je do javnosti stigla nezvanična informacija da se na ponovljenom konkursu za direktora Uprave policije (UP) nije prijavio nijedan kandidat. Još su gore, shvatili smo, nakon službene potvrde da je jedna prijava ipak stigla.
Veselin Veljović kao direktor Uprave policije. Ponovo? I nakon svega!?
„Što se mene lično tiče, Veljović je kredibilan kandidat”, poručio je premijer Duško Marković, Veljovićev zemljak, vjenčani kum i dugogodišnji saradnik na poslovima bezbjednosti pod okriljem javne i tajne policije. Dok zli jezici iz opozicije – ne osvrćući se na demante dvojice Mojkovčana – tvrde da je njihova poslovna saradnja proširena i na švercerske poslove sa duvanom. Koji od Mojkovca vode na sve četiri strane svijeta.
Kako god, kad premijer za kuma kaže da je kredibilan kandidat, teško je očekivati (mada ne treba u potpunosti isključiti mogućnost) da će se u Upravi za kadrove, Ministarstvu unutrašnjih poslova, vladi, Odboru za bezbjednost ili na skupštinskom plenumu naći neko dovoljno moćan i spreman da jasno i glasno ospori tu procjenu. Tim prije što nema spora kako Veljović ispunjava formalne uslove za novi izbor na funkciju direktora UP.
Na konkurs se Veljović prijavio kao sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost i predsjednik vladine Komisije za izradu strategije nacionalne bezbjednosti. Doktor je nauka. Diplomirao na Vojnoj akademiji kopnene vojske nekadašnje SFRJ, magistrirao na Pravnom fakultetu u Podgorici, doktorirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu.
U crnogorskoj policiji je od oktobra 1992. kada ga je, na preporuku tadašnjeg sekretara vlade Duška Markovića, tadašnji premijer Milo Đukanović „preuzeo” iz VJ , kao poručnika izviđačko-diverzantske jedinice, i postavio za komandira milicije u Pljevljima. Četiri godine kasnije Veljović je imenovan za komandanta Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) i na tom mjestu je ostao deset godina.
Potom postaje prvi direktor UP nakon što je javna policija funkcionalno izdvojena iz MUP-a i postala poseban državni organ (Zakon o policiji iz 2005.). Poslije višemjesečnog pogađanja unutar DPS-SDP koalicije, procedura kojom je Veljoviću trebao biti povjeren još jedan mandat započeta je krajem 2009. godine, na predlog tadašnjeg ministra MUP Ivana Brajovića. Trajala je skoro dvije godine. Pred kraj 2011., tadašnji premijer Igor Lukšić, pod utiscima afere Listing (vidi antrfile) odlučio je da vlada na mjesto direktora policije, umjesto „viđenog” Veljovića imenuje Božidara Vuksanovića, dotadašnjeg direktora Uprave carina. Potpredsjednik Lukšićeve Vlade, aktuelni premijer Duško Marković, ocijenio je tada da je Veljović „vrlo profesionalno” obavljao svoju dužnost, te da su „razlozi njegovog odlaska političke prirode”.
Veljović je uskoro zbrinut u kabinetu Filipa Vujanovića, kao savjetnik za odbranu i bezbjednost, da bi ga Đukanović, u prethodnom premijerskom mandatu, krajem 2014. godine imenovao za sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost gdje ga je kao direktno nadređeni čekao – Duško Marković.
Čudni su putevi DPS-ovski: dok se Marković sprema da kuma Veljovića vrati na mjesto direktora Uprave policije, Igor Lukšić čeka na saslušanje u specijalnom tužilaštvu zbog potpisa koji je, kao premijer, stavio na državne garancije kompaniji Melagonija Primorka. Lukšić sada sa tužiocima razgovara u statusu svjedoka. Ali, ko zna… I Svetozar Marović je druženje sa tužilaštvom započeo kao svjedok.
Koju nedjelju ranije Markovićeva Vlada je Božidara Vuksanovića (koga je Lukšić postavio kao Veljovićevog nasljednika) razriješila dužnosti predsjednika Odbora direktora Aerodroma Crne Gore. Prethodno je Agencija za sprječavanje konflikta interesa, u kojoj vedri i oblači direktor Sreten Radonjić, inače otac Markovićeve snahe utvrdila da je Vuksanović prekršio Zakon o sprječavanju konflikta interesa. Vuksanovića je u Aerodromima zamijenio Vladimir Beratović, Markovićev savjetnik za strane investicije.
Pomenute koincidencije nijesu dovoljne za odbranu rasprostranjene teze o zaoštravanju sukoba grandovaca (poslovno uvezana grupacija unutar DPS koju, navodno, politički predstavljaju Lukšić i Milan Roćen) i mojkovčana (tranzitno orjentisano krilo DPS čije postojanje premijer Marković negira). Ali je teško sjetiti se nekog drugog objašnjenja koji bi aktuelnim pravosudno-političkim dešavanjima dalo valjan kontekst.
Stižemo do detalja iz Veljovićeve karijere koje nećete naći u njegovoj zvaničnoj biografiji.
Vijesti su, u više navrata, pisale i dokazivale da je Veljović u magistarskom radu prepisao nekih 40 stranica iz knjige svog mentora Milenka Kreće. Veljović je demantovao a akademska zajednica prećutala tvrdnje o plagijatu. I na tome se završilo. Već viđeno.
Prije jedva godinu dana Osnovno tužilaštvo u Podgorici je zbog zastare, odbacilo krivičnu prijavu Demokrata protiv Veljovića za njegov angažman u aferi limenka (državni posao koji je Acu Đukanoviću donio desetak miliona po osnovu izgubljene dobiti, nakon što su članovi dvije vlade Mila Đukanovića odbile da ispune ugovorom preuzete obaveze prema mlađem od braće). „Osumnjičeni Veselin Veljović, kao direktor Uprave policije, nije u ugovorenom roku i to od 26. maja 2008. do 26. maja 2010. obavijestio odgovorno lice MUP-a o potrebi izmještanja službi tog Ministarstva iz starog objekta CB Podgorica, niti je preduzeo bilo koju drugu radnju kako bi se ispunila ugovorena obaveza”, zaključili su u Tužilaštvu u rješenju koje su, potom, pokušali da sakriju od javnosti, uz obrazloženje da bi njegovim objavljivanjem „ugrozili javni interes”.
Dokument je, ipak, objavljen pa su naivni očekivali da – ako je protok vremena bio dovoljan da izbjegnu pravosudnu – akteri ovog tužnog posla dobiju makar zasluženu političku kaznu. Tim prije što je Đukanović lično, dvije godine ranije, obećao: „Ako bude štete po državne interese – jasno i precizno ćemo utvrditi odgovornost”.
Epilog: šteta je napravljena. Odgovornost je utvrđena. Nagrade su podijeljene. Acu Đukanoviću novac, Ivanu Brajoviću (resorni ministar tokom afere limenka) mjesto predsjednika parlamenta a Veljoviću mjesto u vladi i, moguće, još jednom direktorska fotelja UP. Sve uz potvrdu nevinosti od strane nadležnog Tužilaštva.
Nakon toga postalo je besmisleno pominjati Veljovićeve finansijske afere koje bi, za razliku od Limenke, trebalo pravno i ekonomski obrazlagati. Poput sporne podjele stambenih kredita u UP. Nabavke i višegodišnjeg skrivanja privatnog automobila vrijednog 80 hiljada eura. Trgovinskih aranžmana sa Normal Company: službenih, kada je Veljović u ime države od Žarka Burića za 8,4 miliona kupio kamp Zlatica, odnosno manji dio imovine nekadašnjeg UTIP Crna Gora koji je ista država Burićevoj kompaniji prethodno prodala za 4,8 miliona; ili privatnih – kada je Veljović, nedugo nakon kupovine Zlatice, od Burićeve Normal Company kupio luksuzan trosoban stan po cijeni – prema podacima MANS-a – višestruko nižoj od one koju su za iste stanove u istom ulazu plaćali drugi kupci.
Pređimo, zato, na Veljovićev politički angažman. On je jedan od policijskih funkcionera za koje je, praktično nedvosmisleno, utvrđeno da su podređene policajce nagovarali i nagonili na agitaciju za račun DPS.
Grupa policajaca iz Bijelog Polja svjedočila je u Monitoru, 2007. godine, kako su ih Veljović i Mevludin Nuhodžić, aktuelni ministar MUP, vrbovali da propagiraju DPS kod svojih rođaka, prijatelja i susjeda. Suad Muratbašić je tada izjavio kako mu je Nuhodžić, tada poslanik DPS, dao listu sa imenima 34 komšija za koje je tvrdio da nijesu naklonjeni DPS i da ih treba podstaći da glasaju za ovu stranku. Muratbašićev tadašnji kolega, Vlatko Vlaović obznanio je sastanak sa Veljovićem na kome im je direktor UP obećao: „Ne brinite za posao, samo da dobijemo državu”.
Nakon što su navodne zloupotrebe objelodanjene, pričljivi policajci su iz službe istjerani – „zbog nezakonitog političkog angažmana”!? A Veljović je svoju odanost DPS potvrdio i koju godinu kasnije, uoči lokalnih izbora u Mojkovcu 2014. godine. On je tada, kao Vujanovićev savjetnik, u pomenutom kampu na Zlatici u sjedištu SAJ-a okupio gotovo kompletan sastav mojkovačke policije i od njih zatražio da obezbijede što veću podršku DPS. Kada je ova zloupotreba otkrivena Veljović je tvrdio da je sa mojkovačkim policajcima razgovarao o blagodetima NATO integracija. A njegovi nekadašnji saradnici su dokazivali lojalnost. Tako je Slavko Stojanović, tadašnji direktor UP „zaboravio” da o planiranom skupu obavijesti ministra Raška Konjevića. Da bi kasnije je od unutrašnje kontrole tajio spisak polaznika Veljovićevog seminara.
Ne treba, međutim, smetnuti sa uma da je Veljović oštro kažnjavao nelojalnost. Jedini svjedok brutalne policijske torture nad utamničenim Aleksandrom Pejanovićem koji se usudio da progovori i svjedoči, nekadašnji policajac Goran Stanković, morao je da potraži azil u Zapadnoj Evropi kako bi izmakao prijetnjama nekadašnjih kolega. I gladi.
Jednake muke prošli su policajci sa sjevera spremni da svjedoče o duvanskom švercu koji vodi preko kosovske granice. I oni su završili u azilu. A neki od njih i u grobu. Poput Ernada Kalača, načelnika rožajske policije koji je pokušavao da stane na put švercerima cigareta. A onda, navodno, izvršio samoubistvo. Zaludu je njegova porodica godinama tvrdila da se radi o ubistvu.
Veljović, odnosno njegovi najbliži saradnici, dovođeni su u vezu sa prijetnjama Aleksandru Saši Zekoviću, NVO aktivisti i članu Savjeta za kontrolu rada policije i sa prvim, tada fizičkim, napadom na našu koleginicu novinarku Oliveru Lakić.
Veljović je odgovarao kako mu sve to smiještaju kolege policajci. Tako je optužio bivšeg načelnika za organizovani kriminal Predraga Šukovića da mu ,,montira afere i da pokušava da ga diskredituje u slučaju napada na novinarku Vijesti”. Onda je Šuković tužio Veljovića. Onda je Marković tužio Šukovića. Onda je, do danas nepoznata osoba, pucala Šukoviću u nogu dok je, u podne, šetao centrom Podgorice. Ali sve to, valjda, nema veze jedno sa drugim.
Veljovića nijesu „okrznule” ni tvrdnje Brajuška Brajuškovića, nekadašnjeg pripadnika SAJ-a, da je kao komandant jedinice bio organizator i nalogodavac tzv. crnih trojki koje su, prema njegovim riječima, prebijale nepodobne novinare i opozicione aktiviste. Veljović je negirao optužbe. I na tome se, mane-više sve završilo.
Baš kao što su sistemski i sistematski prećutane optužbe da je, kao šef policije u Pljevljima, učestvovao u mučenju stanovnika Bukovice. Seif Osmanagić, jedan od progonjenih iz tog vremena, u ispovijesti koju je objavio Fond za humanitarno pravo, Veljovića optužuje da je bio jedan od policijskih mučitelja bukovičkih Bošnjaka. Svjedok Osmanagić je tvrdio da se Veljović posebno isticao u maltretiranju ljudi: „Policajci su nas tukli čime su stigli: nogama, rukama, palicama, dok se u maltretiranju posebno istakao Veselin Veljović, komandir Specijalne jedinice policije”. Veljović je demantovao.
I sad čekamo. I on i mi. Marković i Đukanović znaju kako. I zašto.
k su, u ljeto ’11. godine, čekali njegov reizbor za direktora UP, novinari su Veljoviću postavili hipotetičko pitanje da li bi se radije odrekao policijske značke (funkcije) ili izvršio nalog za hapšenje bivšeg premijera i predsjednika Đukanovića.
„Ja apsolutno ne vjerujem da se može takva situacija desiti i da može do takvog stanja doći”, nije se dao zbuniti iskusni policajac. „Bivši predsjednik vlade je čovjek prema kome iskazujem odnos ličnog i profesionalnog poštovanja za sve što je radio u prethodnom periodu i sve što radi je u interesu prosperiteta naše države i građana”.
Uskoro je i Đukanović, na istom mjestu (RTCG), obznanio zašto nije saglasan sa zahtijevima da Veljović ode sa tadašnje funkcije: “Nije dovoljno to što se u određenim medijskim centrima pokušava napadno kriminalizovati direktor UP da bi mi u DPS kao izraz trulog kompromisa dozvolili da se njemu odrubi glava. Ne, to nikada nećemo dozvoliti jer ćemo znati da cijenimo da je ’90 i neke bio u Pljevljima kada je trebalo braniti Crnu Goru, da je ’98. bio ispred Vlade kada su huligani htjeli da preuzmu vlast sa ulice, da je 1999. zajedno sa specijalnim vodom išao u otvoren sukob sa tada uzurpiranom vojskom Jugoslavije… Dakle, to ćemo cijeniti”.
I bi tako. Sada nam preostaje da strpljivo sačekamo da nam Veljović i Đukanović ponude interpretaciju istorijskih događaja u kojima su, u međuvremenu, zajedno učestvovali. Recimo ono kada je familija Đukanović, zahvaljujući potpisu pa višegodišnjem nečinjenju Veljovića, postala bogatija za nekih desetak miliona eura.
Šarićeva posla
U martu 2011. MANS je pozvao premijera Lukšića da razriješi Veljovića jer je odgovoran za nezakonit rad policije i kršenje Ustavom garantovanih prava na privatnost. Prethodno su nadležni potvrdili da je policija godinama nezakonito pristupala ličnim podacima građana koji su u posjedu telekomunikacionih operatera. Policja se branila kako je nezakonito i protivustavno „slušala” samo one koji su to i zaslužili, odnosno kriminalce. Ubrzo se pokazalo da je i taj odabir krajnje neobičan.
Policja, recimo, nije prisluškivala Darka Šarića ni nakon što je operacija Balkanski ratnik pokazala neslućene razmjere kokainskog šverca pod okriljem tog Pljevljaka. Starog Veljovićevog znanca – još iz vremena kada je, dok je direktor UP vodio pljevaljsku policiji, on pljačkao seoske magacine i komšije. Da bi mu netragom pobjegao.
Šarić se vratio u Crnu Goru, Veljović ga je upisao i bijelu knjigu ovdašnjeg kriminala, ali ga nije stavio pod mjere tajnog nadzora ni krajem ’09. i početkom ’10. To je Šariću omogućilo bjekstvo i višegodišnje skrivanje.
Veljović je objašnjavao kako u slučaju Šarića „nije bilo osnova za primjenu mjera tajnog nadzora, pošto bi se radilo o kršenju zakonskih propisa”.
Vlada je sve tolerisala. Do momenta kada se u Danu pojavio navodni listing Šarićevih telefonskih razgovora, prema kome je on komunicirao sa Lukšićem i Roćenom (afera Listing). Veljovićeva policija je uzalud tvrdila da su listinzi falsifikat i da ne potiču iz njihovih izvora. Direktor je smijenjen, iako afera nije riješena. Ili, makar, mi za to ne znamo.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice