Zrnova pećina po speleolozima spada u takozvane ,,okapine” malo većih dimenzija i nalazi se sakrivena u skoro neprohodnom gustišu sitnogorice brda Žirovnice, samo par stotina metara iznad posljednjih kuća sela Ozrinići na obodu Nikšićkog polja. Dovoljno je blizu da bi je posjećivali ljubitelji pećina i roštilja u prirodi, ali i dovoljno ukrivena da bi se u njoj moglo sakriti nešto od radoznalih očiju i gramzivih prstiju.
U burnoj prošlosti ovih krajeva Zrnova pećina je bila idealna kao skrovište, naročito u zlim danima kada su pljačkaške horde ili kaznene ekspedicije pustošile Nikšićkim poljem. Ponekad je služila kao skrovito i tajnovito mjesto da se u njenoj tami za neka druga vremena zakopa plijen stečen na različite načine.
Samo dno Zrnove pećine, pedesetak metara do ulaza, prekriveno je debelim slojem zemlje naslagane milionima godina i idealno za sakrivanje tajni u njeno meko okrilje. Taj dio pećine, sudeći po tragovima koje je nemoguće sakriti, česta je meta tragača za blagom koji pažljivo prekopavaju ovaj njen kutak.
,,Nikad se nije desilo da dođemo u pećinu, a da ne pronađemo neku novu iskopinu. Priča se da ljudi traže zlato koje su stari Ozrinićani zakopavali u pećini. Dešavalo se da pogine onaj ko ga je zakopao i da ne kaže nikome tajnu gdje se nalazi i eto njegovi potomci sada dolaze i kopaju, vjerovatno noću, jer nikada nikoga nijesmo po danu sreli sa alatom. Sretnemo samo planinare i izletnike poput nas”, priča Branko Janjušević osamnestogodišnji mladić iz Ozrinića koji sa svojim društvom makar jednom nedjeljno, kada vremenski uslovi dozvoljavaju, posjeti Zrnovu pećinu.
Najnovija iskopina u vidu plitkog groba svjedoči o još jednom pokušaju da se brzo i bez muke obezbijedi egzistencija, i ko zna, kaže Branko, možda je baš ona nešto ponudila svojim istraživačima.
,,Ako je istinita informacija da se za trista eura može kupiti polovan detektor za metal, ako imaju takvu napravu i ako ima nešto od starih priča moguće da neko baš odavde, iz ovog mraka, kreće u svijetlu budućnost”, smije se Branko.
Njega ne zanima blago, više ga interesuju priče o traganju za zlatom. Njegov djed Radovan ih je imao punu torbu i volio je da ih priča. I nekako su imale utemeljenje, sjeća se Branko.
I istorija kaže da je kralj Petar Karađorđević 1941. godine iz Nikšića avionom zbrisao za Grčku, te da je morao sa sobom ponijeti nešto zlata kako bi imao za trošak dok sa bezbjedne udaljenosti brine o svom jadnom i ostavljenom, porobljenom narodu. Ali ni podanicima ostavljenim na milost i nemilost mrskom okupatoru nije bilo gadljivo da uzmu malo zlata, da se nađe.
,,Pričao mi je đed da je to bila neviđena anarhija. Nije se znalo ko pije ko plaća, čak ni avion sa kraljem nije mogao da uzleti zbog previše tereta pa je par sanduka sa zlatnim polugama jednostavno izbačeno. A i prije polijetanja ostaje pitanje bez odgovora koliko je toga odnešeno i razgrabljeno iz pećine u Trebjesi tamo gdje je bio trezor. Uglavnom, makar u seoskim tračevima, mi tačno znamo porodice koje i dan – danas žive od toga zlata. Za jednu pouzdano imamo datum kad su prodali poslednje količine, šta da rade – tranzicija, muka, mora se”, u povjerenju priča Branko.
I spušta se noć na grad Nikšić koji počinje da svijetli dolje u ravnici, i gori vatra ispred pećine i cvrče na žaru neki bitni praseći djelovi već dobro prosušeni na dimu, mi ostajemo da čekamo lovce na blago koji večeras sigurno neće doći. Možda neki od njih sada pažljivo režu one poluge dobrog kralja Petra. Ne može se to odjednom prodati.
Zmije i aždaje
A nije lako doći do zlata, objašnjava nam Branko uz vatru, savjetovao ga je đed Radovan, procedura je to koja se mora ispoštovati. ,,Sam, ili sa vjernim drugom, moraš noću stići na mjesto gdje sumnjaš da je zlato i kopati u tišini. Niti jednu riječ ne smijete razmijeniti. Kopate dok ne pronađete ćup, jer su se zlatnici u pričama moga đeda obično nalazili u ćupovima. Tada nastupa najvažniji dio. Zlato čuva ili zmija ili manja aždaja i ona se mora potkupiti – u suprotnom ode i glava i zlato. Ćup se mora poprskati sa par kapljica krvi, zatim uzeti i bježati glavom bez obzira, nikako se ne smiješ osvrnuti dok stigneš kući. Komplikovano zar ne”, prisjeća se mladić čarobnih priča iz djetinjstva, dok se zajedno smijemo i tražimo kapljice krvi na svježoj iskopini, možda je neko protekle noći stigao do sna.
Bato PEROVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice