I prije nego što je propao tzv. socijalizam neki su se sprduckali s izrazom ,,poštena inteligencija”. Poslije pogotovo. Više je razloga bilo toj ironičkoj frivolnosti. Najbenigniji razlog bio je u tome da su karakteristične legitimacijske i ideološke fraze i slogani prošloga društvenog sistema postali toliko izlizani od prekomjerne upotrebe, da su se mogli doimati još samo kao banalnosti, groteske i najordinarnije laži. Finije uši ih više nijesu mogle slušati ni podnosti. No, osveta sile zemljine teže uvijek pogađa one koji su postali preziratelji gravitaciju i onih koji su ih učili da se ona mora poštovati – makar i trapavim i klecavim hodom – pa su se u neobavezujućim mislima prepustili slobodnim igrama levitiranja. Mnogi koji se sprdao s parolom ,,fabrike radnicima – zemlja seljacima” ubrzo je propištao od blagodeti i pravde tzv. ,,tranzicije”. Mnogi koji je laprdao kako ,,su nas lagali” parolom o bratstvu i jedinstvu omastio je potočinu u pokušajima da smakne inovjernoga i drugonacionalnoga susjeda. Mnogi koji su su rugali očajničkom apelu, iščupanom iz strašnih iskustava naših uzajamnih sveopštih satiranja u Drugom svjetskom ratu, da se mir „čuva kao zenica oka”, vođeni slijepcima i prevarantima ubrzo su izgubili i zenice i oči i život. Jedino su našli mir. Vječni! Oni koje je podušivao teški smijeh na pomen „najvećeg sina naših naroda i narodnosti” doživjeli su da ih za Goleš planinu godinama i godinama zavode najopakiji kurvini sinovi! „Poštena inteligencija” je posebna priča. Gručo Marks, veliki holivudski komičar, jedna izuzetno inteligentna i duhovita osoba, rekao je jednom: „Militaristička inteligencija je protivurječje u sebi”. Baš kao „okrugli kvadrat” ili „drveno željezo”. Izrazio je time i nešto što se vezuje za njegovog mnogo poznatijeg prezimenjaka Karla: Inteligencija kao društveni sloj je ambivalentna pojava u modernoj epohi. I nije to tek ideološka floskula kada se uz inteligenciju kači atribut “poštena”, jer može biti i vrlo nepoštene inteligencije! Hegel je svijet intelektualaca označio kao „duhovno životinjsko carstvo”. Ono „životinjsko” u svijetu intelektualaca je njihova spremnost da služe najneljudskijim svrhama, konformizam, strah i gotovost da se bude „otmenim lakejom” svake ovozemaljske sile i vlasti. Ono „duhovno” znači da je ponajviše u istom tom svijetu intelektualaca, sposobnom za svaku opačinu, ponajviše sadržana i očuvana sposobnost da se humanistički misli, stvara i djela. Zato inteligencija može biti i najljudskija i najneljudskija društvena kategorija. Može ići Zolinim, ali i Hajdegerovim putem.

Evo primjera. Jedini čovjek u Hrvatskoj koji je u Tuđmanovo vrijeme digao glas protiv uklanjanja „nepodobnih” knjiga iz javnih biblioteka bio je filozof Milan Kangrga. Namjestili su mu politički proces po tužbi nekakve ravnateljice Biblioteke s Korčule. A odakle bi drugo, kad je većini sterilnih intelektualaca ondašnje Jugoslavije bilo nepodnošljivo što je postojala svjetski ugledna filozofska Korčulanska ljetnja škola. Mrcvarili su Kangrgu po sudovima. I niko, aman baš niko od njegovih kolega filozofa, od univerzitetskih profesora, slobodnih i neslobodnih intelektualaca, bivših studenata iz 43 generacije zagrebačkih diplomaca filozofije koje je izveo nije digao javni glas protesta zbog neljudskog postupanja režima prema jednoj od najboljih glava novije hrvatske povijesti. Pardon, jedan od koga je Kangrga načinio univerzitetskog profesora procijedio je nekoj novinarki: ,,Pustite, matora budala ne zna šta priča”! Taj ,,humanista” je danas jedan od najvećih ,,boraca za ljudska prava” u regionu!

Ja sam dobro prošao. Ipak je desetak ljudi diglo glas protiv toga što me politički progone zbog crnogorskoga jezika. Nijesu ga digli oni od kojih sam načinio univerzitetske profesore.

Milenko A. PEROVIĆ