Pozivnica je stigla u srijedu, 2. decembra. Ministri inostranih poslova 28 zemalja članica NATO saveza jednoglasno su (drugačije, uostalom, nije ni moglo biti) pozvale Crnu Goru da im se pridruži kao 28 članica Alijanse.

Slavljenička žurka u Vili Gorica, u organizaciji čelnika vladajuće DPSDP koalicije, počela je samo koji sat kasnije. Dok su Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Filip Vujanović primali i dijelili čestitke, počeli su da pristižu i prvi komentari odluke sa Samita u Briselu.

,,Crna Gora pozvana da se priključi NATO-u, potez koji će sigurno naljutiti Rusiju”, naslov je sa portala Vašington posta. U sličnom tonu je izvještavao i njemački radio Dojče vele: ,,NATO pozvao Crnu Goru da se pridruži Alijansi uprkos navodima Rusije da će to biti provokacija”. Iz Moskve je dominiralo nezadovoljstvo. Poput onoga manifestovanog sa naslovne strane Ruske Gazete: ,,Crna Gora u kavezu NATO-a”.

U dubokoj sjenci ostali su drugačiji tonovi poput komentara iz Komersanta u kome se, pored ostalog, zapaža kako se ,,paradoks anticrnogorske kampanje, koja postaje sve jača, sastoji i u tome što će ta zemlja ulazeći u NATO i EU najverovatnije postati jedan od lobista Rusije, protivnik sankcija i oštrog poljsko-pribaltičkog pristupa”. Istovremeno, komentator se čudi agresivnosti i brzopletosti ruskih parlamentaraca koji ,,bez potrebe stvaraju sebi (i svima nama) novog neprijatelja. U ovom slučaju iz zemlje koja je maltene najrusofilnija na svijetu. Samo je pitanje: radi čega?”.

Nije teško primijetiti da su oni što su hvalili odluku Samita u Briselu, baš kao i oni koji su je kudili, na Crnu Goru gledali onako kako se, tokom neke važne međunarodne utakmice, gleda na loptu. Od koje ništa ne zavisi, nego leti tamo gdje je najjače šutnu.

To nije remetilo slavljeničku atmosferu među čelnicima ovdašnjeg političkog establišmenta i njihovim sljedbenicima i pomagačima. Tako nas jedan elektronski medij, pod komandom DPS-a, egzaltirano obavještava: ,,Upućivanjem pozivnice potvrđeno je da je naša zemlja demokratska, stabilna, sigurna, dobro razvijena, da dijeli iste vrijednosti kao i najnaprednije zemlje svijeta i da ima standardno pravno okruženje baš kako treba”. Da se čovjek zapita da li se ova naša, baš kako treba država, nalazi u Skandinaviji ili na Balkanu. Šalu na stranu, neće biti mali broj onih koji će poziv iz Brisela interpretirati na ovaj način.

Prije godinu dana, kada je na Samitu u Velsu dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži, navedeno je kako se to radi zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Od tada do danas, Crna Gora je dobila vrhovnog i specijalnog tužioca za organizovani kriminal i korupciju. Izabran je direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost i izvršena tzv. ,,smjena generacija” čelnika i glavnih operativaca ANB-a, kako bi se odagnale sumnje NATO partnera da bi odatle povjerljive informacije curile na rusku stranu. Nekoliko NVO dobilo je novac poreskih obveznika da izradi propagandni materijal kojim se afirmiše proces pristupanja Savezu. Neki mediji su plaćeni da sve to objave, a registrovane su i imitacije javne rasprave na temu NATO integracija.

Policija i tužilaštvo duže od šest mjeseci ne mogu da formiraju policijski tim koji će, pod komandom specijalnog tužioca, krenuti u obećanu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Tri čina javne rasprave o vladinom Prijedlogu zakona o vjerskim organizacijama (Bijelo Polje, Kotor, Podgorica) pokazala su koliko malo treba da se ovdašnje društvo – osiromašeno, podijeljeno i netolerantno – međusobno popljuje i(li) pohvata za revere. Dešavanja tokom i nakon nedavnih opozicionih (građanskih) protesta potvrdili su da su i državni organi bezbjednosti, a posebno djelovi ,,elitne” antiterorističke jedinice, skloni postupati po jednako nasilnoj i nezakonitoj matrici.

Teško da je sve to promaklo posmatračima iz Alijanse. Na neki način to je potvrdio i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg riječima da ,,Crnoj Gori tek predstoji važan dio posla”. Poziv je, ipak, stigao. Pokušajmo da predvidimo dalji niz poteza.

Prevedeno sa jezika diplomatije, zemlje članice NATO-a su 2. decembra Crnu Goru pozvale da počne pregovore o pristupanju Alijansi. ,,Pregovori o pristupanju će trajati najmanje godinu dana i to će biti prvo proširenje saveza od 2009. godine”, podsjeća BBC. I objašnjava. ,,I građani CG su podijeljeni oko članstva u Alijansi. Mnogi od njih još sa prijekorom gledaju na bombardovanje 1999. godine ali NATO diplomate tvrde da su nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazala rastuću podršku članstvu u Alijansi”.

Zvanična procedura nalaže da, nakon jednoglasne odluke Savjeta ministara, generalni sekretar NATO-a u narednih nedjelju dana uputi formalni poziv crnogorskom šefu diplomatije Igoru Lukšiću o počinjanju pregovora za učlanjenje. Potom Lukšić odgovara pismom kojim potvrđuje da Crne Gora prihvata obaveze članstva u Alijansi.

Nakon toga počinju pregovori o pristupanju. Prema dostupnoj literaturi, riječ je ,,o nizu sastanaka između tima eksperata NATO-a i predstavnika pozvane države na kojima se razmatra i formalno potvrđuje interes, volja i sposobnost te zemlje da ispuni političke, pravne i vojne obaveze članstva u NATO”.

U praksi, hrvatsko pregovaračko iskustvo kazuje da se prvo pregovaralo o političkim i vojnim pitanjima koja su trebala da potvrde kako je pozvana zemlja „spremna sudjelovati u kolektivnoj odbrani i doprinijeti miru i sigurosti u euroatlantskoj zajednici”. Potom su na red došli pregovori o finansijskim i pravnim pitanjima. Tada se, pored ostalog, utvrđuje i novčani iznos (doprinos) koji će nova članica uplaćivati u budžet NATO-a.

Po završetku pregovora sve zemlje članice NATO-a potpisuju Protokol o pristupanju nove članice Alijansi. Protokol se mora retifikovati u svim parlamentima zemalja članica, dok je novopozvanoj zemlji ostavljeno da sama odluči da li će svoj iskaz o pristupanju Alijansi potvrditi na referendumu, u parlamentu, ili na bilo koji drugi način.

O širini tog izbora svjedoči, takođe, hrvatski primjer koji navodimo zbog ozbiljnih indicija da će se ovdašnje vlasti voditi upravo tim modelom. Dakle, u Ustavu RH piše da se ,,odluke o udruživanju Hrvatske u saveze s drugim državama donose na referendumu…”. Međutim, tadašnje hrvastke vlasti (premijer je bio Ivo Sanader) su odlučile da NATO nije savez država, već je odluka o pristupanju ,,običan” međunarodni ugovor koji je dovoljno potvrditi u parlamentu. Tako je i bilo.

Uglavnom, zvanično se postupak pristupanja završava tako što se potvrđen (ratifikovan) Protokol predaje Stejt departmentu, gdje se čuvaju svi dokumenti Alijanse. Prema dosadašnjim iskustvima, nove članice bi kroz proces inicijalizacije prošle do sljedećeg NATO samita (godinu dana). Eventualno do onog koji slijedi za dvije godine.

Šta biva ukoliko neka od zemalja članica ne ratifikuje sporazum sa novopozvanom državom? Šta ako potencijalna članica ne obezbijedi potrebnu referendumsku ili skupštinsku većinu za potvrdu namjere učlanjenja, a šta ukoliko se neka članica ,,predomisli” i odluči da napusti Savez? To su pitanja na koja – kako sada stvari stoje – provjerljiv odgovor ne postoji. Nikad se nije desilo.

Baze

Dane uoči poziva iz Brisela, kao i prve sate nakon što je taj poziv ozvaničen, u Podgorici je obilježila i priča o navodnim namjerama Alijanse da u lukama Bar i Kotor, ili makar jednoj od njih, u bliskoj budućnosti napravi vojnu bazu. Nijesu ponuđeni argumenti koji potvrđuju tu priču. NATO do sada nije pokazivao pretjeran interes da neku od jadranskih luka pretvori u svoju vojnu bazu.

Italija je članica NATO-a od njegovog osnivanja 1949. godine, ali NATO, odnosno SAD, nemaju vojnu bazu na italijanskoj obali Jadranskog mora. Zato pamtimo Aviano, aerodrom-bazu na sjeveru Italije iz koje su NATO avioni 1999. godine kretali u borbene misije iznad tadašnje SRJ.

Hrvatska i Albanija su u Savezu od kraja prošle decenije. Do danas nije bilo govora o korišćenju neke od njihovih trgovačkih luka u vojne svrhe. A one bi i veličinom i postojećom infrastrukturom bile za tu svrhu mnogo podesnije od bilo koje od tri crnogorske luke. Na drugoj strani, neposredno nakon što su Bugarska i Rumunija postale članice NATO-a (2004. godine, skupa sa Slovenijom, Slovačkom, Letonijom, Estonijom i Litvanijom) crnomorske luke Konstanca i Varna stavljene su na popis ,,punktova zajedničke bezbjednosti”.

Prema podacima iz medija, danas u Grčkoj postoji samo jedna pomorska vojna baza koju koriste SAD – na ostrvu Krit u Egejskom moru. Baza Suda zaliv operativna je duže od 60 godina. NATO ili SAD kao predvodnik i najveća armija ovog Saveza imaju svoje baze u BiH, Makedoniji i na Kosovu, iako nijedna od pomenutih zemalja nije članica Alijanse.

Ako se, makar za sada, ne može potvrditi naum NATO stratega da instaliraju svoje vojne baze na crnogorskoj obali, nije tajna da je Rusija koliko 2013. godine pokušavala da uradi nešto slično. Zvanična Podgorica je tada prečula zahtjev Moskve da se omogući stacioniranje ruskih ratnih brodova u lukama Bar i Kotor (tu bi se radili potrebni remonti i dopuna zaliha na vojnim brodovima). Koji mjesec kasnije na tu temu progovorio je tadašnji ruski ambasador u Crnoj Gori Andrej Nesterenko. On je potvrdio da je ,,Moskva bila zainteresovana” da razgovara o mogućnosti da ruski ratni brodovi pristaju u luke Bar i Kotor, ali da crnogorsko Ministarstvo odbrane ,,nije htjelo ni da čuje za to”.

O nekadašnjim interesima NATO saveza za jadransku obalu medijima u regionu govorio je, prije nekih 4-5 godina, penzionisani admiral Branko Mamula, nekadašnji načelnik Generalštaba JNA. ,,Poslije Rezolucije Informbiroa (1948. godine) u vode Visa stigla je u službenu posjetu grupa brodova američke ratne mornarice kojom je komandovao admiral Džon Kasadi. Zajedno s Titom obišli smo nosač aviona, gde nas je admiral Kasadi pozdravio…”, prisjeća se Mamula, ,,Godinu dana kasnije mi smo u Vašingtonu tražili da nam SAD isporuče žito. Pregovarač sa američke strane bio je već penzionisani admiral Kasadi. Doslovno nam je rekao: „Može žito, ali morate u NATO”. Beograd je obaviješten o uslovu. Tito je Amerikancima poručio da se s Jugoslavijom tako ne može razgovarati i pregovori su prekinuti. Ipak, kasnije, Ajzenhauer (Dvajt Ajzenhauer, bivši general i predsjednik SAD-a) nam je isporučio žito. A nismo ušli u NATO”.

Tako je to nekad bilo.

Koliko košta članstvo

Pravila nalažu da svaka nova članica NATO-a mora da pokrije troškove prijema i članstva. Minimalan ceh koji mora da se plati su članarina za funkcionisanje administracije NATO-a i plate svog vojnog i civilnog osoblja zaposlenog u njoj. Pokazalo se da su sve nove članice (primljene nakon 1999) morale da snose i troškove modernizacije sistema veza i uvođenja procedura zapadne vojne alijanse. ,,Ono što svaka nova članica mora da ima, i plati, jesu sistem veza i uvođenje procedura po NATO standardu. Svi plaćaju troškove administracije, kao što se plaća za UN ili OEBS-u”, objašnjavao je Hrvatima Danijel Šunter, predsednik nevladine organizacije Evroatlantska inicijativa. Izgleda da zemlje članice nijesu dužne da kupuju zapadno naoružanje i opremu ako posjeduju adekvatnu opremu i oružje po nekadašnjim sovjetskim standardima. Tako se tvrdi da su neke članice NATO-a, nekadašnje potpisnice Varšavskog ugovora, zadržale lično naoružanje kalibra 7,62 mm (NATO standard je 5,56 mm). Prema istim izvorima, Mađari i dalje koriste ruske kamione, a Česi helikoptere. Uglavnom, na osnovu analize podataka iz regionalnih medija, može se pretpostaviti da za pokrivanje osnovnih troškovi članstva u Alijansi godišnje treba izdvojiti otprilike jedan euro po stanovniku. Slovenci su, tako, prve godine članstva platili 1,5 a Bugari oko sedam miliona eura. Tek treba da vidimo da li će ta proporcija biti primjenljiva za Crnu Goru, s obzirom na mali broj stanovnika ali i naglašenu megalomaniju ovdašnjih zvaničnika. Nije na odmet pomenuti da su praktično sve istočnoevropske zemlje, po pitanju troškova, otišle dalje od plaćene članarine. I konačno: vlasti Slovenije i Hrvatske su se suočile sa ozbiljnim korupcionaškim aferama koje su bile nusproizvod odluke da se njihove armije modernizuju oružjem po NATO standardima.

Zoran RADULOVIĆ