Ovo je, poslije slučaja u Tuzima, kada je ostavljeni vjerenik ubio devetnaestogodišnju Šejlu Bakiju i teško ranio njenog oca, drugi slučaj ubistva žene od strane partnera prijavljivanog zbog nasilja u porodici. Sistem je ponovo zakazao
Šta je bilo u glavi petesetogodišnjeg Ahmeta Škrijelja te tragične noći kada je nasrnuo na suprugu i djecu, nikada se neće saznati. Zna se, međutim, da mu je u ruci bio teški čekić – macola. Njome je oduzeo život šesnaest godina mlađoj supruzi E.Š. i nanio teške povrede petnaestogodišnjoj kćerki A.Š. Potom je sebi oduzeo život vješanjem.
Sličnu surovost ne pamte u tom kraju, gore ispod Pešterske visoravni, u selu Dašča Rijeka, petnaest kilometara od Petnjice. Nasilju su prisustvovala djeca, od kojih namlađe ima samo tri i po godine. Tako je sedmoro djece, od kojih je samo jedno punoljetno, ostalo u trenutku bez oba roditelja.
Da li je tragedija mogla da se spriječi? Nijedna institucija još se nije zvanično oglasila, dok se u medijima na tu temu vodi opširna debata.
„Sumnja se da je A.Š. (50) u porodičnoj kući, tupim predmetom nanio povrede svojoj supruzi E.Š. (36) koja je podlegla povredama. On je takođe povrede nanio i ćerki A.Š. (15) koja je zadobila teške tjelesne povrede. A.Š. (50) se nakon toga udaljio sa lica mjesta i izvršio samoubistvo. Njegovo beživotno tijelo policija je pronašla oko 00.30 časova. O događaju je obaviješten državni tužilac u Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju”, saopšteno je u prvom trenutku iz Uprave policije.
Sagovornik iz policije Monitoru je rekao rekao je da su u ovoj porodici od ranije poremećeni odnosi. „Tragediji je prethodila svađa, a sve se dogodilo pred očima djece”, potvrdio nam je policijski službenik. Prema tom izvoru, petnaestogodišnja djevojčica saopštila je detalje koji su prethodili tragediji i ubistvu majke.
„Ona ima frakturu lobanje, ali je van životne opasnosti u Opštoj bolnici u Beranama. Ima i niz drugih povreda, ali je bila potpuno svjesna i ispričala nam je kako se sve dogodilo, i kako je ona pokušala da zaštiti majku, dok su mlađi braća i sestre samo gledali u strahu”, rekao nam je taj sagovornik.
Ova petnaestogidišnjakinja spasila se od nasilnika bijegom iz kuće, kod prvih komšija i rođaka. Od onoga što je preživjela, nažalost, nikada i nigdje neće moći pobjeći. Tek kada su komšije i mještani Petnjice narednog dana progovorili, saznalo se da je teška tragedija imala dugu predistoriju.
„Ovdje su zatajili i Opština Petnjica i Centar za socijalni rad. Svi su znali da su oni razdvojeni zbog nasilja, ali niko nije obezbijedio toj ženi neki stan gdje bi se sklonila sa sedmoro djece. Ostavili su je godinama da živi sa nasilnikom”, ispričao je jedan od mještana Petnjice.
Potom je na svjetlo izbila činjenica da je ubijena E.Š. svog supruga Ahmeta prvi put prijavila za nasilje još prije sedam godina. Tada nije ništa učinjeno. Koliko je u međuvremenu bilo prijava policiji, za sada se ne zna. Samo prošle godine registrovane su dvije prijave u nepunih mjesec dana. Zbog jedne je, sada se ispostavlja, nasilnik bio osuđen na tri mjeseca zatvora, a drugi postupak nije do danas završen. I neće biti.
On se, ipak, poslije odležane kazne, vratio u porodičnu kuću i nastavili su tako da žive sve do momenta tragedije. Mjere udaljenja iz stana ili zabrana približavanja, koje su morale biti izrečene u ovom slučaju, zvanično je potvrđeno, nisu izrečene.
Predsjednik Opštine, Samir Agović, obišao je porodicu i istakao da im je pomagao onako kako je mogao, ali je saglasan da su institucije sistema zakazale. „Ovu sam porodicu pomagao kao predsjednik, kao čovjek i svi građani su zaista pomagali ovu porodicu jer su teško živjeli, a očekivali smo da dođu bolji dani za njih. Moramo kao društvo, kao zajednica, prepoznavati i sprečavati da se ovakve stvari dešavaju. Govorim o čitavom sistemu”, rekao je Agović.
Beranski Centar za socijalni rad, koji pokriva i petnjičku opštinu, uključen je od prvog dana. Najprije je saopšteno da su maloljetna djeca smještena privremeno kod strica, ali da se razmatra i mogućnost slanja u Dom u Bijeloj. Iz Centra je, ipak, u međuvremenu saopšteno da je to posljednja opcija, i da se traži smještaj za djecu. Kazali su i da su njihovi radnici uključeni u psihološki rad sa njima.
Koliko je ta pomoć adekvatna, drugo je pitanje. U emisiji Reflektor na TV Vijesti, povodom ovog slučaja, čuli smo kako nijedan centar za socijalni rad u Crnoj Gori nema dječijeg psihologa.
Direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević ukazala je da cio sistem karakteriše odsustvo odgovornosti. „Kada se ovako nešto desi, neko jeste odgovoran. Žene kao što je bila ova su neuke i ne znaju svoja prava. U Petnjici i u ruralnom području nema nikavih institucija za pomoć. Cijeli sistem je zakazao”, kazala je Raičević. Ona je dodala da su policija, centri za socijalni rad i tužilaštvo prve karike u lancu koje moraju reagovati na prijave za nasilje.
„Kada se radi o ovom slučaju, bile su upoznate sve institucije, sve se znalo, a ništa nije učinjeno da se tragedija spriječi. Nasilje je trajalo deceniju, a tek se sada traži smještaj za djecu”, kazala je Raičević.
Sve glasnije se čuje konstatacija kako u Crnoj Gori, na planu borbe protiv nasilja u porodici i nad djecom, više čine neke nevladine organizacije nego državne institucije kojima bi to morala biti jedna od osnovnih djelatnosti.
Neke institucije očigledno postoje samo u zakonskim rješenjima, na papiru. I neki ljudi svoj posao rade, izgleda, samo na papiru.
Ovo je, poslije slučaja u Tuzima, kada je ostavljeni vjerenik ubio devetnaestogodišnju Šejlu Bakiju i teško ranio njenog oca, drugi slučaj ubistva žene od strane partnera za samo mjesec. To je definitivno alarm da se oblast porodičnog nasilja, nasilja nad ženama i djecom, mora bolje i profesionalnije urediti.
Nije Crna Gora izuzetak, slažu se stručnjaci. Nasilja ima svuda, u svim kulturama. Ali, za malenu Crnu Goru, mnogo je dva slična ubistva za tako kratko vrijeme. Iz političke i ekonomske krize, opet ukazuju stručnjaci, koja se potom prelije i u socijalnu sferu, siromaštvo i bijedu, lako se izrode ovakve tragedije.
Dan, dva priče u medijima, i obično se sve zaboravi. Tragediju će, zato, pamtiti ono sedmoro siročadi sa vrha Bihora, koji će traumu nositi čitavog života. A u institucijama će nastaviti da sjede isti oni koji su možda mogli da spriječe zločin. Zvono za uzbunu je uključeno.
Tufik SOFTIĆ