Na pomisao da stanje u religijskoj sferi društvenog života u Crnoj Gori nije baš nepodnošljivo loše navode događaji u odnosima između srpske države i Srpske pravoslavne crkve. Ta Crkva u Crnoj Gori nije ni izbliza tako bahata u poređenju s njezinim ponašanjem u Srbiji, osobito u vremenu današnje tzv. postmiloševićevske „demokratije”. Ništa nije toliko loše da ne bi moglo napredovati u još lošijem pravcu, ako ste u stanju da pronađete valjani poredbeni reper ili uočite razvojnu tendenciju.
Na našim „povijesnim prostorima” uvijek kad mislite da dodirujete ono najgore, možete računati da ćete se suočiti s nečim još gorim. Ako se kao reper za prosuđivanje ponašanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u potonjih dvadeset godina uzme njezino ponašanje u samoj Srbiji, onda se dolazi do zanimljivog zaključka.
Crkva se u Crnoj Gori ne ponaša baš kao družba milosrdnih sestrica, ali ni kao neodoljivi duhovni uzurpator društva i njegove sudbine. Iako je i ovamo i tamo inspiriše, pa i vodi isti duh i ista personalnost, u Crnoj Gori ta se Crkva ponaša na bitno drugačiji način. Više je razloga tome, ali nam nije namjera da ih navodimo i analiziramo. Dovoljno je ovdje pomenuti jedan. U svim šavovima mantije te Crkve u Crnoj Gori prebiva i osjeća se loša savjest. I kad je dovodila udbaški trenirane ubice da je brane od Crnogoraca, i kad je vizantizirala kulturno i vjersko blago Crne Gore, i kad je petljala s zemljišnim i vlasničkim knjigama, i kad je naglavljivala metalni savardak na Rumiju, i kad blefira pričom o kozacima ta Crkva vrlo dobro zna da je u Crnoj Gori samo agresivna gošća i da se nikad u njoj neće osjećati kao domaćica!
U Srbiji se ona ne osjeća kao gošća. I to je valjda normalno, jer je ona tu svoja na svome. Ali, kada su „demokratski” političari počeli s njom da koketiraju, nijesu mogli shvatiti da će im se to ubrzo obiti o glavu. Crkva je znala da se naplati što svakoj vlasti daje „pomazanje”. Sad se počela osjećati dovoljno jakom da se naplaćuje intervencijama u ono područje života u koje ona u regularnoj sekularnoj državi ne bi smjela da priviri. Crkva je ovih dana zadala žestoki udarac srpskom parlamentarizmu. Združena s drugim vjerskim zajednicama (Eto, ne daju, vragovi jedni, da se zaboravi smisao Fojerbahove i Marksove kritike religije!), Crkva je breknula vlastima da iz skupštinske procedure povuku Zakon protiv diskriminacije, dakle, najevropskiji mogući zakon.
Taj strahoviti udarac samoj ideji modernog sekularnog društva malo je koga istinski zabolio u ovoj konfuziji od države. Čak su odmah skočili na noge lagane brojni „slobodni” duhovi, braneći tu političku osiljenost Crkve tvrdnjom da ona ima pravo da u javnosti zastupa određene ideje i stavove. Tobože, i Crkva ima pravo na slobodno izražavanje svog mišljenja! Naravno, svako razuman bi se mogao složiti s tim stavom, ako bi on značio da Crkva doista istupa s mišljenjem, jednako kao bilo koji drugi član društva. Problem je u tome šta se misli pod mišljenjem! Svaki početnik u logici zna da je mišljenje slobodna, racionalna ili umska djelatnost svijesti koju vodi htijenje za dokučivanjem istine i koja kao jedini autoritet priznaje snagu argumenta, a ne bilo koji drugi autoritet. Crkva, naprotiv, posluje sa starosavnim oktroisanim uvjerenjima i autoritetima, te odbija racionalno argumentativno mišljenje. Štaviše, neprijateljski je nastrojena prema mišljenju!
Spontano i davno narod je to shvatio: U crkvi se ne misli, nego popuje! Kako onda ušutkati onoga ko se obrušava na zakon koji reguliše i prava homoseksualaca? Moguće je podsjetiti ga da u svojoj kući i sam ima grdnih problema s tim oblikom seksualnosti. No zaludu, briga njega što ćete ga uhvatiti u tako licemjernoj kontradikciji. On popuje!
Milenko PEROVIĆ