Uznemirili se „patriotski” duhovi u Beogradu kad su dočuli kako je srbijanski predśednik kooperativan s Amerikancima. Sva je prilika, dolazi mu to od panađurskog shvatanja politike, onako kako ga savjetuje „klasik iz Velike Drenove”. Više od pola vijeka upražnjava „klasik” tu tešku struku kao seljačko politikantsko lukavljenje kojom se hoće na brzu ruku ućariti nešto krupno. Seljačka je to „politika” u najvulgarnijem smislu te riječi. Ne zato što je loše biti seljak, nego zato što seljak, kad je u politici, nije pri sebi. Politika nije ruralna, nego urbana djelatnost! Zato ne čudi što su sve „klasikove” političke strategije ispadale naopakim.

Otkriva nam Vikiliks kako njegov učenik, na položaju predśednika Srbije, pokušava s Amerikancima da se igra balkanske politike na ruralni način. Tobože, on će da bude kooperativan oko ulaska u NATO, prešutnog priznanja Kosova, priznanja postojanja BiH, prividno dobrih odnosa s Rusima itd. Ali sve to nekako da bude da mu se nervozna čeljad u kući ne dosjete kako ih obmanjuje dogovorima s onima koji su im onemogućili plan stvaranja goleme Srbije. Kad su „patrioti” saznali sve te dvorske tajne srbijanske politike, nervi su ih izdali pa su nevoljnika optužili da radi protiv interesa zemlje kojoj je predśednik. Samo jedno nijesu pominjali. Nijese ga optužili što je u domunđavanju s Amerikancima pokušao da smrsi konce Crnoj Gori. Valjda i oni shvataju kako on za silnu kooperativnost prema Amerikancima mora tražiti kompenzaciju. A Crna Gora valja za kompenzacione poslove.

Za beogradske „patriote” nije normalno da postoji politička doktrina koja se tek prividno razlikuje od njihove, ali je normalno da se ocrnjuje susjedna „prijateljska” zemlja zbog navodnih teških sagrešenja s „organizovanim kriminalom”. Između njih i tzv. demokratskih snaga u Srbiji u tome nema ni prividne ni prikrivene razlike Za beogradske medije normalno je da se svugdje i na svakom mjestu iz Beograda pokušava načiniti nekakva šteta Crnoj Gori. Za vladajuću političku nomenklaturu u Beogradu normalno je što hoće i dalje da se pita na pojedinim dijelovima nekadašnjeg jugoslovenskog političkog prostora. Iako je izgubila četiri rata u potonjih dvadeset godina, onaj peti – specijalni rat – i dalje hoće da vodi protiv Crne Gore, iako je u njemu pogubila sve bitke koje je vodila od 1997. godine. I vodiće ga, u to nema nikakve sumnje, i kad se zaboravi da je Crna Gora odavno ušla u Evropsku uniju. I tada će bivati po Beogradu „klasika” kojima će dušu da grije svaka pomisao na mogućnost „crkavanja komšijske krave”. Držaće ih i nada da bi se opet moglo u Crnoj Gori dogoditi neko „događanje naroda”, neka „Podgorička skupština” ili nešto od te prevratničke vrste rada na obnovi i izgradnji „Dušanovog carstva”!

Srbijanskog predśednika je toliko vodila živa želja da prijateljski pomogne Crnoj Gori da se potpuno zaboravio, pa je počeo da vodi cijelu „operaciju” u specijalnom ratu protiv nje! Anđeli s njim! Neke drugo ipak čudi. Najprije čudi što njegov crnogorski kolega nije javno zatražio objašnjenje zbog opake invektive kojom je opanjkana država kojoj je na čelu. Čudi i namjera invenktive. Valjda je glupa Amerika trebalo da posluša „klasikovog” pametnog učenika, pa da zbriše vladajuću političku klasu Crne Gore. I da onda Crnu Goru lijepo stavi pod patronat Srbije, pošto sama nije sposobna da upravlja sobom.

Da li su ikako i ikad u Crnoj Gori o toj dimenziji velike priče o „mafijaškoj državi” razmišljali slobodni i „slobodni” duhovi?

Milenko A. PEROVIĆ