FELJTON
POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata
Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor onlineMonitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.
U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.
Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).
Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VII): Podgorička čaša
Objavljeno prije
6 danana
17 Januara, 2025Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Posebnu pažnju ćemo posvetiti tzv. podgoričkoj čaši i pokušati da pođemo tragom njenog itinerarija od Duklje do Lenjingrada, odnosno Peterburga. Interesantne podatke o čuvenom dukljanskom staklu nalazimo u prikazu koji je objavljen 1878. godine u Bulletino di archeologia dalmata, pod naslovom Značajni stakleni tanjir iz Podgorice, danas u muzeju Vasiljevski u Parizu, koji u prevodu (Milutin Plamenac) glasi:
“Riječ je o jednom figuralnom hrišćanskom staklu koje je nađeno prije 1874. godine u Podgorici, gradu koji nije udaljen više od 4 km. od ruševina Duklje, starog dalmatinskog grada, koji danas pripada Crnoj Gori. Prvo obavještenje i skica bile su dostavljene g. de Rosiju od strane direktora francuske škole u Atini g. Dimona, koji je vidio original u Skadru, u muzeju g. Peroa italijanskog konzula, nedavno ubijenog u Bosni. Na ovom staklu su uobličene iste biblijske scene koje se vide na nadgrobnim figuralnim spomenicima rimskog predgrađa… Jedna je od ovih scena u natpisu objašnjena opširnije od drugih i služi kao naročiti argumenat u članku koji je objavijen u drugoj tromjesečnoj svesci god. 1877”.
O ovome značajnom staklu dao je kratak osvrt de Rossi u Bull. di archeol. crist. god. 1874, ali je želio da svojim očima vidi original, ili barem njegov otisak. No, pošto je vlasnik stakla iz Duklje bio premješten u Sarajevo, to na pisma koja su mu upućivana nije odgovarao, jer mu vjerovatno nijesu bila dostavljana. Međutim, dok je g. Rossi bio u posjeti u Parizu, g. A. Vasiljevski pozvao ga je da vidi stakleni tanjir iz Duklje. Od njega je saznao kako je, pročitavši Bulletino iz 1874. god, gorio od želje da dođe u posjed ovog dukljanskog stakla; štaviše išao je lično u Bosnu da ga potraži i nije imao mira sve dok nije uspio da do njega dođe… ,,Najvažnija i dosta komplikovana kompozicija u kurzivu počinje: Petrus virga.., i koja zahtijeva pažlivu reviziju, čitava je, dok je na putu tanjir pretrpio neke lakše povrede”.
Za dukljansko staklo, između ostalog, Plamenac kaže da je jedinstven primjer figuralne kompozicije na staklu i dosta rijedak egzemplar u svom
žanru i konstatuje da bi traganja za ovim dukljanskim tanjirom možda pasionirala mnoge arheologe i istoričare umjetnosti.
U istom prikazu (Plamenac, o. c.) autor kaže: ,,Mada nema nekih vidnih tragova o postojanju peći za livenje stakla, naše je duboko uvjerenje da je u Duklji cvjetala ova industrija, koja je svojim izuzetnim kvalitetom privlačila (i izradom) pažnju dobrih poznavalaca i arheologa u prošlosti. Naše gledište potkrepljuje i činjenica što okolina Duklje obiluje glavnim sirovinama za izradu stakla, kao i to da je ovakvih nalaza bilo u većem broju i da su arheolozi i muzeolozi rado kupovali dukljansko staklo. I danas se prepričava kako su još za vrijeme Turaka naučnici iz inostranstva otkupljivali ovo staklo bez obzira na njegovu cijenu.”
Ovom temom se dosta dugo bavio E. L. Blanc, a precizne podatke je objavio i H. Lecireq. Posebnu raspravu o dukljanskom tanjiru ima P. Levi, koji je potencirao neke ikonografske probleme njene dekoracije. O staklenoj dukljanskoj časi (tanjiru) u našoj literaturi najpreglednije i najpreciznije je pisala Mirjana Ljubinković – Ćorović. Stoga ćemo se držati njenih zaključaka i zapažanja.
Časa, otvora 24 cm, u prečniku, u obliku nevelike posude koja se širi od dna prema obodu, načinjena je od prozračnog bezbojnog stakla. Unutrašnjost posude ugravirana je crtežima kompozicija i slovima latinskih natpisa koji tumače kompozicije. (Žrtva Avramova je u medaljonu, na dnu čase predstavijena u kamenitom pejzažu, dok čitavom scenom dominira frontalna Avramova figura a desno od nje predstavljen je Isak u pokretu. Ruka Božija i žrtveni ovan predstavljeni su lijevo od Avrama). Obodom čase predstavljene su scene iz Starog i Novog zavjeta, od kojih je naročito interesantna: Petar, a ne Mojsije, stvara izvor i to dodirom drveta a ne dodirom stijene – Petrus virga perquouset fontes ciperunt quorere.
Analizirajući čašu, Ljubinković konstatuje: ,,…Izbor tema pripada poznatom ranohrišćanskom repertoaru, koji se koristi već od početka IV vijeka po katakombama, na sarkofazima, na predmetima tzv. primijenjene umjetnosti uopšte, i što nas specijalno interesuje: na staklenim čašama tipa podgoričke čaše… gotovi svi ranohrišćanski objekti na kojima se ove scene nalaze vezani su direktno za kult mrtvih…”
Ljubinković – Ćorović zaključuje da se i stilska obrada dukljanske čaše razlikuje od ostalih sličnih čaša. Takođe konstatuje da su na njoj karakteristična dva potpuno različita stila u obradi figura i navodi: ,,Sve figure su obučene u karakteristično odijelo načinjeno od tkanina sa trakastim vertikalnim ornamentima, što nije slučaj sa drugim vrstama ranohrišćanskih spomenika IV vijeka.” S obzirom da kompozicije dukljanske čaše imaju razvijenije ikonografske obrasce (Petar stvara izvor u drvetu) ,,izgleda sigurno da se ona nalazi na kraju razvojne linije ovih čaša, te da nikako nije mogla nastati u IV, već najpre ili u V veku, ili čak prvih godina VI veka.” (o. c.)
Što se tiče majstora koji je izradio ,,podgoričku čašu” i mjesta izrade, autor je mišljenja da se ne uklapa u proizvode ni rajnskih majstora ni u proizvode ranih italijanskih slikara. Vjerovatno je majstor ove posude pred sobom imao dva potpuno različita uzora. Ipak, ostaje neriješeno pitanje i mjesta njenog nastanka, s obzirom da su na dukljanskim nekropolama relativno česti nalazi fragmenata staklenih čaša i posuda sa ugraviranim predstavama, i ostali autori, a i Ljubinković, smatraju da je pronađena na prostoru zapadne dukljanske nekropole.
Postavija se pitanje, s puno razloga, nije li putevima podgoričke čaše (Duklja – Skadar – Sarajevo – Pariz – Peterburg) ili nekim drugim, doputovala još neka takva ili slična čaša? Prema dosadašnjim saznanjima o otuđivanju i degradiranju dukljanskih pokretnih i nepokretnih spomenika kulture, za našu sumnju ima dovoljno razloga.
Za razliku od vlasnika ove čaše (Srednjovjekovno odjeljenje u Ermitažu u Lenjingradu, pod signaturom 73), čije je ime i prezime poznato, ne znamo koliko je anonimnih kolekcionara ostalo van naših saznanja i bilo kakvih pouzdanijin informacija. Možda je prilikom prodaje i preprodaje ovakvih i sličnih eksponata mnogo njih uništeno ili dospjelo u pogrešne ruke. Razloga za našu sumnju ima dovoljno.
Mada je ova čaša pobudila veliko interesovanje kod naučne javnosti i dala podsticaj za istraživanja na Duklji, istovremeno je poslužila i kao povod za radoznalost i istraživačku aktivnost raznih domaćih i stranih stručnjaka. Tako ovaj lokalitet postaje primamljiv i zanimljiv za mnoge ..koji biše da ućare ove dragocjenosti u druge svrhe a sve tobože rad ljubavi spram starina” (Arhiv Crne Gore, MUD, septembar 1899).
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VI): Šinama i asfaltom preko antike
Objavljeno prije
2 sedmicena
10 Januara, 2025Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Poslijeratna „izgradnja i obnova” uzela je veliki obol ostacima Docleje. Izgradnjom željezničke pruge Titograd – Nikšić 1947/8. godine izvršena je najteža povreda lokaliteta. Tada je, nažalost, dio pruge u dužini od oko 500 metara trasiran preko sredine lokaliteta. Uništavajući otkrivene ostatke arhitekture, ugrađivani su elementi dekorativne plastike u nasip pruge. Tako je ovaj varvarski čin, za koji možda neki i danas imaju opravdanje, (!) prigušio jedan dio građevina i progutao dosta konstruktivnih – anatomskih djelova stare Duklje.
Ovakve i slične nadgradnje koštaju veoma skupo našu kulturnu baštinu, degradirajući, usput, i vrijednosti pejzaža. Ovakvi ataci nijesu poštedjeli ni naše Primorje, gdje su zbog betonskog utilitarizma i malograđanskog primitivizma, podizani objekti, mahom arhitektonska nedonoščad a služe vlasnicima, ne samo za stanovanje nego i za profit i sticanje društvenog prestiža, u stvari njihovo glavno oružje u malograđanskom nadmetanju. Postoje privatne zbirke, ne samo na Primorju nego i u unutrašnjosti, kojima se diče mnoge ovovremene mecene. Oni se teško odvajaju od svojih omiljenih eksponata.
Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, odmah poslije osnivanja, donio je rješenje (28. jula 1949. godine) br. 496 kojim se čitav arheološki lokalitet Duklja stavlja pod zaštitu zakona. Izvršena je preregistracija (1961.), a shodno obavezama iz novog Zakona o zaštiti spomenika kulture u Crnoj Gori, koji je stupio na snagu 1991. godine, izvršena je ponovna preregistracija. Tada je, prema kriterijumima iz istog Zakona, Duklja proglašena spomenikom kulture I kategorije, odnosno spomenikom od izuzetnog značaja.
Koliko je stavljanje pod zaštitu Zakona moglo Duklju (i ne samo nju) spasiti od daljih divljanja i devastacija od raznih savremenih pirata i učenih neimara, pokazuju sljedeći primjeri. Stara praksa je nastavljena. Bez obzira što je Zavod blagovremeno djelovao, povrede lokaliteta su se i dalje dešavale. Postavljanjem telefonske i električne linije preko Duklje (iako duž periferije) kopanjem rupa za stubove na više mjesta prekopani su i za nauku uništeni kulturni slojevi.
Polovinom 1957. , opet bez dozvole Zavoda, vodna zajednica iz Titograda, preko ljubljanskog preduzeća Gradis počela je sa montiranjem baraka i drugih konstrukcija za betonske prefabrikate potrebne za izvođenje melioracionih radova u Bjelopavlićkoj ravnici. Kopanjem temelja za formiranje betonske osnove za montažne barake i druge konstrukcije izvršena je povreda znatnog prostora na jugozapadnom dijelu Duklje. Na intervenciju tadašnjeg Izvršnog vijeća NRCG prekinuti su radovi, barake i konstrukcije su dislocirani, ali je niz betonskih osnova ostao.
Da se ne bi prekinula tradicija degradiranja Duklje postarala se 1960. godine Uprava za puteve iz Titograda, a po nalogu NOO Titograd da, bez saglasnosti Zavoda, gradi kolski put preko Duklje. Novi put je trasiran po pravcu starog, čija širina je bila nepuna dva metra, s tim što je novi proširen na pet metara, tako zadirući u neistraženi dio terena. Tom prilikom je proširenjem postojećeg puta formirana nova podloga od tucanika u koju su ugrađivani i djelovi građevina sa Duklje, a kopanjem je povrijeđena i jedna obližnja građevina sa mozaikom. Na ovaj način, pored direktne štete na objektima, pokretnim nalazima i kulturnim slojevima, infiltracija saobraćaja doprinosila je postepenom ruiniranju partija Duklje lociranim duž puta.
Podizanjem velike trafostanice na jugoistočnoj nekropoli čijom gradnjom je razoreno ko zna koliko grobova sa bogatim i dragocjenim prilozima: nakit, staklene, keramičke posude, monete i sl… Tokom 1962. godine preduzeće Dalekovod otpočelo je postavljanje velikih željeznih stubova preko lokaliteta. Bez obzira na intervenciju da se radovi obustave (prva pozitivna intervencija lokalnih vlasti u vezi sa Dukljom), zbog već poodmaklih radova, tom prilikom je uništeno preko 200 kvadratnih metara neispitane površine. Tada je stručna komisija utvrdila da je u temeljima stuba, postavljenog u blizini škole, znatno povrijeđen neki građevinski objekat, otkopan određen broj pokretnih nalaza, a kod drugog stuba desila se povreda kulturnih slojeva sa bogatim fondom pokretnih nalaza. Iste godine (1962.) traženo je da se stubovi uklone, što nije ni do danas učinjeno.
U nizu povreda spada i asfaltiranje postojećeg trasiranog puta sa tucanikom. Značajno je napomenuti da postoji realna mogućnost da se jedan njegov dio poklapa s drugom glavnom ulicom antičke Duklje, koju bi u budućim iskopavanjima trebalo precizno utvrditi, pa će to, moguće dovesti do potrebe njegovog pomjeranja ili izmještanja.
Uz učestale povrede, nastavljeno je sa bespravnom izgradnjom privatnih objekata (stambenih zgrada, garaža..) kako na samom lokalitetu tako u njegovoj tzv. zaštićenoj kontakt zoni. Na nekim mjestima novoizgrađeni objekti su prislonjeni uz same bedeme Duklje, dok je na istočnom bedemu probijen otvor za ulaz u imanje i garažu. Na taj način, a na našu veliku sramotu, stvaraju se novi prostori za nove namjene, a vrijednosti istorijske i kulturne stedine se postepeno gube, jer jedna greška lančano povlači niz drugih. I ovo su svojevrsna otuđenja i legalne pljačke i uništavanja kulturnih vrijednosti.
U pogovora prevoda Stikotijevog teksta o Duklji, Olivera Velimirović-Žižić je konstatovala sljedeće: ,,Ovolika ugroženost lokaliteta navodi na razmišljanje i traženje nekih drugih razloga, mnogo dubljih, suptilnijih, opasnijih od onih, kako ih najčešće nazivamo, fizičkih povreda. No, Duklja svojim obrisima podsjeća na brod koji ne tone, natovaren bremenom vremena, draguljima kulture, istorije, usidren na bistrim vodama Zete-Morače, očekuje zamajac novih istraživanja i nadati se da će Duklja, jednog dana, ipak postati prepoznatijivi ukras Crne Gore, poznat u svijetu kao kulturna i turistička atrakcija”.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (V): Istraživanja Duklje
Objavljeno prije
3 sedmicena
3 Januara, 2025Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
U želji da Crnu Goru predstavi u što ljepšem svijetlu kulturnoj Evropi, a i sam zainteresovan za ,,istraživanje starina”, knjaz Nikola, koristeći dio novčanih sredstava dobijenih iz Rusije za izgradnju puteva, angažuje ruskog naučnika P. A. Rovinskog za arheološka istraživanja na Duklji. Radovi na Duklji su počeli 22. januara i trajali do 11. februara 1890. godine. Nastavljeni su iste godine od 16. aprila do 8. maja. Tokom 1891. i 1892. godine radovima na Duklji je takođe rukovodio Rovinski. ,,Pošto se nije radilo o sistematskim, vec o probnim iskopavanjima… izabrao je sredinu grada iz prostog razloga, jer su se na ovom mjestu zapažali znatni ostaci zidova, za koje se nadao da bi mogli pripadati hramu Dukljanske arhiepiskopije… ali je otkrio rimsku baziliku”. Prilikom posjete Duklji (1890) Lazar Tomanović, budući predsjednik Ministarskog savjeta, svoju, ,,najponizniju odanost” Gospodaru, izražava na sljedeći način: ,,… Najposlije mi je to kazati, da se ni malo zemije nije kopalo uzalud, nego gdje se započelo kopati, tu se odmah stala otkrivati Bazilika. Na moje pitanje, da li je bilo kakvoga znaka iznad zemlje, te je baš tu radnja otpočeta, dobio sam sljedeći odgovor: Prije nego je radnja otpočeta dolazilo je Njegovo Visočanstvo s pratnjom na lice mjesta i tu se povela riječ, odakle bi najbolje bilo radnju započeti, ali je svakome trudno bilo reći, jer što bi ko mogao znati, što je pod zemljom, i svi su očekivali da sam Gospodar nešto označi, koji opazivši to reče: – E dobro, neka se ovdje radnja otpočne – udarivši štapom ondje baš gdje je stojao. I tu su baš pod zemijom ležali veličanstveni spomenici stare arhitekture, kojoj se mi danas divimo?”
Tako je, zahvaljujući Gospodaru, kao ,,vrsnom arheologu i stručnjaku” za antički urbanizam i arhitekturu, otkriveno pravo mjesto za istraživanje duklianskog foruma. A ON je predstavljen, kao u svoje vrijeme grčki bogovi, kako svojim ,,trozupcem” otkriva tajne MAJKE ZEMLJE!
Zasluge Pavla Rovinskog za razvoj arheološke nauke u Crnoj Gori, bez
sumnje su velike. No, i pored izvjesnih zamjerki, ne može se preći preko činjenice da je Rovinski otvorio vrata arheološkog nauci u Crnoj Gori, uvodeći u svijet jedan od najznačajnijih antičkih gradova u našoj zemlji. S druge strane, ozbiljnije zamjerke njegovom radu na iskopavanjima Duklje odnose se na nedostatak preciznijih podataka o sitnim nalazima. Ne postoje podaci o mjestu nalaza, dubini, uslovima nalaza. Takođe nedostaju opisi, crteži, fotografije i inventari nalaza. Iako Rovinski piše da je tokom iskopavanja na Duklji pronađen mali broj pokretnih nalaza koji su uglavnom prenijeti na Cetinje, od kojih je jedan dio izložen u dvije vitrine, a ostali spakovani u kutije. Iz ovoga se ipak može zaključiti da se ne radi o nekom zanemarljivom broju sitnih nalaza, već očito je bilo i keramike, stakla, bronzanih i gvozdenih predmeta, djelova plastike, statueta i novca. Naročitu pažnju je posvećivao nalazima novca a što se vidi iz pedantno sačinjenog popisa, a što je predato knjazu Nikoli s preporukom da budu izloženi u budućem muzeju na Cetinju. Izgubio se trag brojnim predmetima, posebno rimskom novcu i lapidima. Kao primjer krajnje nebrige navodimo: prilikom sanacije Zetskog doma poslije zemljotresa (1979), nađena je u šutu, ispod poda, stela sa reljefnom predstavom boga Merkura.
I ondašnja štampa piše o nedovoljnoj brizi o eksponatima donesenim sa Duklje na Cetinje. ,,Starine, što je g. Rovinski našao pri iskopavanju na Duklji, i pribrao u Čitaonici, naode se zabataljene”.
Bez ikakve rezerve možemo konstatovati da se dobar dio pokretnog spomeničkog fonda sa Duklje nalazi(o) u vlasnistvu raznih ,,kolekcionara”. Što su vlasnici uradili sa ovim predmetima, samo možemo da nagađamo, da li su još uvijek u Crnoj Gori kao svojina ,,patriota i ljubitelja antike” ili su prodajom ili preprodajom odavno van granica naše države. I jedno i drugo je moguće. Jedno je izvjesno, ,,rekognosciranja” dukljanskog terena od strane domaćih stručnjaka uz pomoć eksperata, bila su veoma česta a za posljedicu su imala, nerijetko, i vandalske pljačke. Jer je ,,odnoseno sve što je bilo od koristi za domaću upotrebu…”*
Nedostatak finansijskih sredstava i stručnog kadra, kao i bolest Rovinskog, uzrokovali su da dalja arheološka istraživanja na Duklji, već 1893. godine vodi a istovremeno finansira mlada stručna ekipa oksfordskih arheologa pod rukovodstvom A. R. Munroa. Prema arhivskom materijalu, tadašnji ministar inostranih djela Gavro Vuković uputio je pismo (16. avgust 1893.) Jovanu Lazoviću, okružnom kapetanu u Podgorici, o uslovima pod kojima je trebalo da A. R. Munro vrši istraživanja na Duklji. Zbog aktuelnosti teme, prenosimo ad literam pismo:
“G. J. Lazovicu, okrunom kapetanu, Podgorica
Tamo dolazi g. Artur Munro, profesor oksfordskog univerziteta da preduzme kopanje Dokleje. Njemu je dato dozvoljenje pod ovim uslovima:
- Cio rad prekopavanja da bude o njegovom trošku.
- Sve što se iskopa da se dijeli između njega i države napoli.
- Da se oduzima zemlja privatnih ljudi, ako bi bilo od potrebe za kopanje, i to po stimi dobrih judi, a on da isplaćuje što se nađe za pravo. To stimovanje treba da bude pod vašim nazorom, a vi dobro gledajte da se pri stimovanju ne bude prećerivalo.
- Radnja pod gornjim uslovima trajaće samo do 1. oktobra tek. god. pa će se nanovo ugovarati ako se radnja produži.
Vi s vaše strane treba da se postarate da preduzimaču radnja omili kako bi produžio kopanje što više.
G. Rovinski prisustvovaće kao delegat državni pri iskopavanju. On će se za sve što mu bude od preše na vas obraćati a vi da ste mu u svemu na ruci.
Cetinje, 16. avgusta 1893, No 737″
Izvještaj sa ovih istraživanja objavljen je 1896. godine, a rezultate istraživanja objavio je u monografskom djelu ,,Die Romichen Stadt Doclea in Montenegro” 1913. godine Piero Stikoti, u saradnji sa L. Jelićem i C. Ivekovićem. Stikoti je u ovom djelu prikupio sve raspoložive podatke o grobovima koji su otkriveni u Duklji utvrdio je postojanje dvije velike nekropole.
U periodu od 28. juna 1954. godine do 20. januara 1965. godine vršena su arheološka istraživanja na Duklji, koja, prema mišljenju stručnjaka, spadaju u najznačajnije arheološke zahvate koji su tih godina preduzeti na teritoriji ondašnje Jugoslavije. Tridesetak godina kasnije nastavljena su istraživanja manjeg obima (južni sektor grada), a sljedeće 1996. godine izvršena su zaštitna arheološka istraživanja na prostoru zapadne nekropole.
Od početka arheoloških radova do danas, ovaj izuzetni antički grad doživio je mnoge povrede koje su degradirale njegove vrijednosti. Punih pedeset godina otkrivena (možda bi bilo bolje da je ostala, kao „tajna” pod zemljom) gradska arhitektura je bila bez ikakve zaštite.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Voz
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Dijalektika ljudskog života
Ferid Muhić
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
“Preča posla”
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 sedmice
Mafija ruls, dva
Milena Perović
Novi broj
TURISTIČKA CRNA GORA SVE VIŠE ZAOSTAJE ZA SUSJEDIMA N: Uskoro sezonski na rad i u Albaniju
SPOJENI SUDOVI NASILJA U PARLAMENTU: Dalje nećeš moći
SPC I (NE)BAVLJENJE POLITIKOM: Zemaljsko je važnije carstvo
Izdvajamo
-
INTERVJU4 sedmice
NERMA DOBARDŽIĆ, ZAMJENICA ZAŠTITNIKA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA CRNE GORE: Nedovoljno poznavanje instituta rodne ravnopravnosti
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
-
DRUŠTVO4 sedmice
GODINA ZA NAMA: Korak naprijed, nazad dva
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Mafija ruls, dva
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAJZVUČNIJI SUDSKI POSTUPCI JEDVA NA POČETKU: Pravda spora, a pravosuđe još sporije
-
FOKUS4 sedmice
BUDŽETSKE I DRUGE IGRE: Privremeno, do daljnjeg
-
HORIZONTI4 sedmice
CRNA GORA I NJENI SUSJEDI NA KRAJU 2024. GODINE: Uzor i podrška ili noga za spoticanje
-
Izdvojeno4 sedmice
PREGOVORI ZA FORMIRANJE VLASTI U PODGORICI: Centar uskih interesa